– Aco, budi se… Aco, budi se!!!

Prvo je nježno, a zatim glasnije i uz grubo drmanje ponovila njegova žena.

Obliven znojem, probudio se uz vidno olakšanje jer je shvatio da to bio samo san.

– Opet si sanjao kako postaješ Kerumov zet? – upitala je žena.

– Ne, ovaj put je bilo još gore.

Još uvijek bolno vividan, san nije napustio njegovo kratkoročno sjećanje. Odlučio ga je prepričati ženi:

– U emisiju mi je došla ona.

– Pa dobro, nije to valjda toliko strašno?!

– Pa nije trebalo biti, savršeno sam se pripremio. Istražio sam
materiju, posavjetovao se sa kolegama iz Splita i potpuno spreman
dočekao gošću.

– OK, gdje je problem? I dalje mi nije jasno.

– Pa problem je nastao u trenutku kad se upalila zelena žaruljica
koja označava da idemo direktno u eter. Kao da se istovremeno stotinu
malih žaruljica ugasilo u mojoj glavi. Niti jedno pitanje koje sam
pripremio nije izlazilo. Papir na kojem su zapisane natuknice postao je
prazan. Fobija na koju sam zaboravio još tamo u drugoj sezoni emitiranja
ostvarila se. BLANK… PRAZNO… Samo neka nesuvisla,  nebitna pitanja i
komentari poput jednog o njenoj frizuri kojoj nedostaje nježnosti. Bojim
se da sam joj dopustio da prikupi političke poene. Istovremeno sam
izgubio dobar dio poštovanja i profesionalnog integriteta kojeg sam
godinama gradio.

– Uh… sad mi je jasno – jedva je prebacila preko usana njegova žena dok mu je nježno brisala znoj sa čela.

– Možeš li se sjetiti pitanja koja si pripremio, a nisi uspio postaviti? Možda pomogne da sad to izgovoriš.

– Pa mislim da mogu, prema sugestiji kolega iz Splita, trebao sam
izbjegavati  sklizak teren. Nikako spominjati spomenike, partizane i
ustaše, pedere, Srbe, frizuru…

– Kako su mi rekli, to su teme koje njima odgovaraju, to je kao da
HDZ-u serviraš vjeronauk u školama, legalizaciju marihuane ili pak
ustaše i partizane. Možeš biti savršeno u pravu, ali oni će svejedno
mobilizirati svoje glasače. Ukratko, voda na njihov mlin.

– Jednostavno, treba ignorirati marginalne teme te udarati po konkretnim stvarima. Ovako mi je pisalo na papiru:

Nagne se, dohvati blok sa noćnog ormarića i počne zapisivati prema sjećanju.

Natuknice:

Kako komentirate trač da je vaš brat prodavao humanitarnu pomoć za
vrijeme rata? Ukoliko bi to bila istina, znači li to da ste ratni
profiteri?

Čak i ako zanemarimo humanitarnu pomoć, sigurno je švercao šećer za
vrijeme rata i samo je sudska zastara spasila vašeg brata kazne. Osim
toga, kupio je Ferrari na braniteljsku povlasticu. Jasno je da ste
zaobišli zakone i oštetili državu, ali kako je moguće da i dalje
uspijevate prodavati domoljublje, premda ste očigledno ratni profiteri?

Kako je moguće da i dalje uspijevate prodavati priču o obiteljskim
vrijednostima i Crkvi kad je Vaš brat prekršio valjda 9 od 10 točaka iz
pravilnika kojeg je Mojsije spustio sa brda?

Iako ste se u predizbornoj kampanji uporno predstavljali kao uspješni
biznismeni, koji znaju voditi firmu pa će znat voditi i grad, kako je
moguće da tako uspješni biznismeni imaju deficit u proračunu od 50%? Zar
to nije dokaz vaše nekompetentnosti i neuspješnog upravljanja Gradom?

Je li istina da ste nakon osvajanja izbora prebacili poslovanje Grada
na banku s kojom surađujete poslovno te da su sredstva oročena i
vezana, direktno pogodujući bankama. Da li je posljedica ovog poteza da
su planirane gradske  investicije zaustavljene, a banka je zauzvrat
poboljšala financijske uvjete vašim tvrtkama?

Kupili ste hotel koji je potpuno promašena investicija. Da niste
izišli na izbore, taj hotel bi vaš privatni biznis do sada  zasigurno
povukao na dno. Plaćate  goleme kamate na kredite koje ste podigli za
kupovinu i renoviranje hotela. Ne treba napominjati da se dovršetak
hotela ne nazire. Banke su vam još prije 3 godine okrenule leđa kad ste
tražili dodatne kredite i reprogramiranje duga. Tada ste se dosta
okrutno obrušili na njih preko medija. Znači li to da ste ustvari
neuspješni biznismeni?

Također, ne plaćate izvođače radova na hotelu kao ni dobavljače u
vašim trgovinama. Kako se taj poslovni model može primijeniti na
poslovanje grada? Koliko ima istine u tome da ste umirili dio izvođača
tako što ste im osigurali unosne ugovore u poslovima sa gradom, kao što
su poslovi  opremanja vrtića bez natječaja.

Koliko ima istine u tome da  je Koteks tvrtka pred bankrotom te da bi
mogao uslijediti domino efekt sa ostalim tvrtkama zbog međusobne
povezanosti hipotekama i potraživanjima?

Još jednom, znače li ovo da ste ustvari neuspješni biznismeni?

U predizbornoj kampanji Vam je jedan od glavnih aduta bila mantra da
vi zapošljavate i hranite ljude. Stvarnost je bitno drugačija,  građani
Splita zapošljavaju i hrane vašu čitavu familiju.

Kad smo kod toga, koliko ljudi trenutno zapošljavate? Zar niste
smanjili broj zaposlenih prodajom lanca trgovina južno od Splita?
Pokušali ste prodati i kompletnu maloprodaju, ali je Todorić nije htio
kupiti? Da ste uspjeli u svom naumu, koliko bi tada imali zaposlenih?

Prebrojio sam, u kampanji je Vaš brat 137 puta spomenuo da niste
političari, da neće više biti zapošljavanja po stranačkom ključu već
isključivo prema stručnosti. Unatoč tome, zaposlili ste užu i širu
rodbinu. Kad je nestalo rodbine, zaposlili ste privatne mesare, boksače,
skipere i ostale, na potpuno neprimjerena mjesta.

Koliko ima istine u glasinama da ste osnovali gomilu novih gradskih
poduzeća iz isključivog razloga da možete bez natječaja dodjeljivati
poslove prijateljima? Je li istina da su direktori tih novoosnovanih
poduzeća sami sebi određivali visinu mjesečnih primanja, da su sami
sastavljali ugovore kojima su maksimalno zaštićeni te da će u budućnosti
stajati grad golemih sredstava?

Ukoliko smatrate da su svi ti ljudi kompetentni, zašto ih niste
zaposlili na rukovodeće pozicije svojih tvrtki, dopustili im da sami
biraju iznose svojih primanja i zaštitili ih dugoročno? Poznajete li
ijednu tvrtku koja funkcionira na taj način?

Dok Split atrofira, pogotovo pod vašim vodstvom, kakav je Vaš plan za
Split? Imate li vi kakav program i ideju kako učiniti Split centrom
Mediterana? Dajte mi barem 3 konkretne stvari? Koji su to kapitalni
projekti?

Napadali ste bivšeg gradonačelnika Kureta da je aneksom na ugovor o
izgradnji Spaladium arene oštetio Grad Split, a u korist Konstruktora i
IGH-a. Kako komentirate činjenicu da je Kuretov aneks istekao prije
godinu dana te da Vi od tada čuvate u ladici taj dokument koji Gradu
Splitu donosi goleme financijske dobitke, dok ste u međuvremenu
ostvarili  poslovnu suradnju sa Konstruktorom i IGH-om ispred hotela
Marjan  i na Kili te na taj način sebi osigurali brojne beneficije. U
nekim zemljama se takva situacija naziva sukob interesa, dok u nekima
legalan reket (uz upitno korištenje pridjeva legalan).

Promjenom odluke o zonama  komunalnih doprinosima, uskratili ste
Gradu milijune kuna. Istovremeno su vaše tvrtke uštedjele jednaki iznos.
Sigurno ste i Vi spremni priznati da se radi o sukobu interesa?

Kažete da vas opušta politika od kad ste shvatili da svi političari
rade isključivo za svoj interes. S obzirom da ste više puta rekli kako
ste vi sad političarka, znači li da vas politika opušta jer i vi radite
isključivo za svoj interes, a bez rizika kojeg inače poslovni svijet
nosi?

Dakle, ratni ste profiteri. Dakle, Crkva i obitelj vašem bratu nisu
prioritet u životu. Dakle, nije istina da grad vodite kao što vodite
firme. Dakle, usko surađujete sa HDZ-om i SDP-om premda se trudite
prikazati suprotno. Dakle, nemate kapitalnih projekata koji će Split
učiniti centrom mediterana. Dakle, ignorirate struku i zapošljavate užu i
širu rodbinu, mesare, boksače, skipere i ostale na odgovorna mjesta u
gradu za koja oni nisu kompetentni. Dakle, postoji li išta iz vaše
predizborne kampanje što je bilo iskreno?

I Mosor loše spava…

– Milorade, budi se… Milorade, budi se!!! – prvo je nježno, a zatim glasnije i uz grubo drmanje ponovila njegova žena.

Obliven znojem, probudio se uz vidno olakšanje jer je shvatio da to bio samo san.

– Opet si sanjao kako postaješ Kerumov zet – upitala je žena.

– Ne, ovaj put je bilo još gore.

Još uvijek bolno vividan, san nije napustio njegovo kratkoročno sjećanje. Odlučio ga je podijeliti sa ženom:

– Aco me zamolio da napravim prilog o njoj.

– Pa dobro, nije to valjda toliko strašno?!

– Pa nije trebalo biti, snimio sam prilog u kojem san prvo htio razriješit jednu logičku zavrzlamu, pa sam upitao:

– Gospođo Nevenka, znate li što znači riječ urbano?

(Za to vrijeme je Nevenka mrmljala u studiju: -Dašta, kako ne bi
znala, to su oni Jugoslaveni, žele pokopat moga Željka i sviju nas.)

– Urbs znači grad a urbanizacija proces preobražaja seoskih naselja u
gradska, odnosno širenje gradskog načina života u ruralna područja.

(Nevenka kod Ace: – Kažem vam ja, jugoslavenčine i komunjare…)

– Vi  ste na čelu drugog po veličini urbanog središta Hrvatske,
ujedno Vam se i stranka zove Građanska, a prezirete sve urbano. Zar
niste u konfliktu sami sa sobom?!

(Nevenka kod Ace: – Nemojte vi meni govorit da smo mi komunjare, mi smo dali novce za crkvu u selu!)

– Bilo bi najbolje da preimenujete stranku u Hrvatsku seljačku
stranku, ali budući da je to ime zauzeto, slobodno si uzmite Hrvatska
čista seljačka partija – HČSP.

Ustvari, možete se zvati i HDZ ili SDP, nema razlike između vas. Ionako
izvrsno surađujete, tu i tamo se vrijeđate preko medija, ali to je samo
zato da prikažete kako postoji opozicija, makar i fiktivna. A izbore ste
dobili jer je ljudima puna kapa političara i stranaka. Naravno, tek
naknadno se pokazalo da ste isti, ako ne i gori od ovih prije vas. Nismo
ih morali ni mijenjati, samo zajebancija, dodatan trošak, a još nas je i
sram kad nas podjebaju iz metropole, kao da oni imaju puno boljeg.

I za kraj, palo mi je na pamet. Kad je onomad u predizborno vrijeme
Vaš brat govorio da u Splitu neće biti nezaposlenih, sigurno ga je netko
prekinuo prije nego je uspio dovršiti rečenicu.

Jer da je uspio dovršiti, siguran sam da je ustvari htio kazati da neće bit nezaposlenih – netijaka i rodijaka.

Zdravi i veseli bili, Vaš Mosor.

– Pa dobro Milorade, meni to zvuči odlično. Čemu noćna mora.

– Ma je, ali netko je u realizaciji greškom pustio prilog o spomenicima
koji smo snimali iz zajebancije. Tamo sam govorio o nebitnim stvarima i
sljedeći utorak me moji u Hvaranina nisu prestali zajebavat.

Zašto se Nevenka budi usred noći?!

– Nevo, budi se… Nevo, budi se!!! – prvo je nježno, a zatim glasnije i uz grubo drmanje ponovio njen muž.

Oblivena znojem, probudila se uz vidno olakšanje jer je shvatila da to bio samo san.

– Opet si sanjala urbane Jugoslavene? – upitao je Dalibor.

– Ne, ovi put je bilo nešta gore.

Još uvijek bolno vividan, san nije napustio njezino kratkoročno sjećanje. Odlučila ga je podijeliti sa mužom:

– Bila sam na televiziji, priko puta mene je staja čelavi voditelj, a ja se priznojla.

– Gostovala si kod Stankovića u emisiji Nediljon u 2?

– Ne, bila sam kod Olivera Mlakara u Kolu sriće.

– Pa dobro, šta je tu toliko strašno?

– Ma prikupla sam novaca najviše od sviju…

– Pa dobro, to uopće nije loše. I šta, okrenija ti se BANKROT?

– Nije, nega mi Oliver nije tija prodat samoglasnike. Umrao je od
smija i reka da mi ih često fali, al da ih ponekad iman i previše.

Kao  navijač Hajduka, član uprave Hajduka iz ratne 92.-96. te na kraće vrijeme i predsjednik skupštine “Hajduka” ne mogu ostati ravnodušan na ono što se događa u našem nogometu, a kulminiralo je ovih dana u svađi između čelnih ljudi Dinama i Hajduka. I dok meštar medijske scene gosp.Zdravko Mamić trijumfalno zabavlja naciju djeleći packe svima oko sebe, a moji u Hajduku očajni zbog po njima očitih nepravdi pokušavaju dozvati pravdu koja jest spora ali ipak dostupna, jedni i drugi ne brineći o posljedicama koje mogu izazvati kod ionako frustriranog naroda na relaciji sjever-jug, zaboravljajući da se radi o najvažnijoj ali ipak sporednoj stvari na svijetu.

Gospodine Mamiću pustite sport sportašima! Nepodnošljivo je da u Vašem mandatu nitko ne govori o eri nogometnih trenera, sjajnih nogometaša nego o Vama a sada moji u Hajduku upadaju u istu zamku. Sjećam se dobro onih dana kada smo Hajduka pamtili po sjajnim trenerima Luki Kaliterni, Slavku Luštici, Tomislavu Iviću u novije doba Ivanu Kataliniću i Zoranu Vuliću(svakom u svojoj eri) s generacijama sjajnih nogometaša. Tako isto pamtimo Zlatka Zebeca, Dražena Jerkovića, neponovljivog Ćiru Blaževića, u novije vrijeme Cicu Kranjčara, Marijana Vlaka i mogih drugih koji su sa sjajnim generacijama nogometaša pronijeli slavu naša dva najtrofejnija kluba. Volio bih da i sada pričamo o sjajnoj generciji nogometaša i njihovih učitelja i o mnogim aspektima tog najljepšeg sporta.

Zato Vas molim prestanite sa svađama, a napose sa prijetnjama i nemojte nikome “davati po piksi” jer u sportu se ne tuče (makar ne u nogometu) nego se sportski i viteški natječe tko je bolji. U Hajduku dobro znaju da se može napraviti dobar rezultat kada protiv sebe imaš i instituciju predsjednika države  tako reći na čelu  voljenog zagrebačkog kluba, ali su unatoč svemu trofeji ostajali u Splitu.

Zato, hajdukovci, radite strpljivo i maksimalno stručno pa će opet biti po onoj biblijskoj da je David pobijedio Golijata. Mi pravi hajdukovci Vas volimo kada i niste na razini naših očekivanja, ali vas bodrimo da se ponovno vinete u visine  unatoč svemu pa i nepravdi o kojoj govorite. Sjetimo se svi kako je tek našim također velikim klubovima poput Rijeke, Osijeka, Varteksa i Zagreba, ali i mnogih drugih koje ovom zgodom nisam spomenuo.  

Bahatim i neumjerenim ljudima koji svoj uspjeh ne znaju slaviti dostojanstveno na ljudski i civiliziran način ne vrjeđajući druge poručujem parafrazirajući Vladu Gotovca “Njihova srca izgorjet će u vlastitoj zloći i nikad neće osijetit sreću jer će ih vlastita mržnja izjedati”.

A vi istinski ljubitelji sporta i nogometa navijajte žestoko i čestito za svoje klubove  i nedajte se uvući u njihove mreže zla zasnovane na osobnim taštinama i nezajažljivim materijalnim koristima. Nakon utakmice čestitajte boljima i sretnijima i učinite sve da vaši ljubimci drugom zgodom budu uspješniji. Neka vas ljubav prema sportu oplemenjuje i čini boljim ljudima prijateljima među sobom, a ne nikako krvnim neprijateljima. Neka se čuje pjesma kao u našoj mladosti, Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska njima se diči cijela Hrvatska. 

S obzirom na datum na koji pišem ovaj tekst za portal koji je
nebrojeno puta dokazao partnerstvo Inicijativi “Za Marjan”, koristim
priliku za malu reviziju građanskog otpora u Splitu koji je buknuo
2011., a zapravo se proteže na cijelo proteklo desetljeće.

Naime, mišljenja sam da se sve do nedavno građane Splita svjesno
pokušavalo uvjeriti kako su pogubljeni, dezorijentirani, apatični tj.
fjakasti. Nažalost, neki su u tu laž o sebi i gradu na trenutak
povjerovali, sve dok ih ponovo nije trgnuo mračni naum ozloglašenog
gradonačelnika da zagrize svojom halapljivom neukošću u netaknuti dio
šume na sjevernoj starni Marjana, da ga ogoli i otme kulturno-povijesnom
kontekstu kojeg ne razumije.

Ne brinite, na liku tog strašnog ricastog gradonačelnika neću se
posebno zadržavati, niti ću prebrojavati njegove vjenčane i nevjenčane
supruge, sestre, tetke, nećake, rođake, sve te tragi-komične junake koje
su nam donijele okolnosti daleko od samo gradskih. Uostalom, eno smo ih
isporučili u Sabor, na svu sreću u manjinu, kao preporučenu dozu
nacionalnog humora.

Onda kad je o Marjanu riječ ta velika obitelj ne čini se osobito
ključnim timom. Ne tako davne 2006. neki su spretniji igrači odredili na
koje će se parcele sjeverne strane Park šume Marjan preko grafičkih
prikaza GUP-a ušunjati nešto nalik građevinskoj zoni, i to “slučajno”
baš na one parcele koje su ranije uspjele biti denacionalizirane.
Pronašli su se brzo i oni koji će “oslobođeno” zemljište reklamirati za
prodaju u dnevnom tisku.

Neopravdano češće razmišljamo o tome tko se na tu ješku uhvatio, nego
o sprezi službeničkih tajnih moći koja je bila tako čvrsta da   brzo
nakon što je Kerum zasjeo na gradonačelnički tron, šef konzervatorskog odjela u Splitu Radoslav Bužančić
Marjanu dokida nacionalni značaj i B zonu zaštite. Tek nakon burne
reakcije javnosti na Marjan se navlači najtanja C zona tj. zaštita
normirana kao ona od lokalnog značaja.

Ako uzmemo u obzir da je zagrebački Maksimir upisan u Listu
nacionalnog kulturnog dobra, bolje ćemo sagledati svu apsurdnost i
zlonamjernost ovog degradiranja koje je opjevano splitsko brdo svježe
pretrpjelo!

Srećom, Marjan se ne može tako lako degradirati u svijesti građana, koji
su navikli na to da ih službeničke organizacije “mantaju” u slalomu
između zakonskih članaka i raznih pravnih propisa. Iako jedan dio
javnosti u obrani Marjana sudjeluje zbog potrebe da iskaže svoj
građanski otpor prema liku i djelu Željka Keruma, najveći dio shvaća da
se Marjan ne štiti samo od Kerumovih, nego od neprincipijelnog prodora
privatnog kapitala u javno dobro, u tzv. područja posebnih obilježja,
koja su u svojoj biti od neprocjenjive važnosti za identitet i održivi
razvoj zajednice.

Baštinjena vizija starih Splićana
Marjan je tako ove godine prestao biti tek zvaničnim dijelom definicije
“identiteta Splita”, prestao je biti samo dominantnim elementom u vizuri
grada, kitica iz pjesmice. Prerastao je u stvarni, opipljivi simbol
javnog interesa čitljiv svim dobnim i socijalnim skupinama, kao da je
ljubavlju Splićana nadrastao sebe i pretvorio se u samu sliku grada.

Ne bi trebali biti začuđeni, jer je Marjan baštinjena urbanistička
vizija starih Splićana, čije  javne kultivirane neizgrađene površine i
danas predstavljaju neprocjenjivu vrijednost osmišljenog korištenja
prostora, pa kao što nema splitskog sportaša bez optrčanih marjanskih
kilometara, nema ni obitelji iz Splita bez marjanskih sjećanja.

Nema sumnje, Marjan je prevažan Splićanima, koje su greškom
podcijenili izrađivači nedovoljno strogog GUP-a i nesposobni savjetnici
aktualnog gradonačelnika

Ipak, treba napomenuti kako se građanski otpor prema nasrtajima
kapitala na javni prostor nije u Splitu prvi put dogodio na Marjanu.
Prvi takav otpor u nezavisnoj Hrvatskoj i to ovjenčan uspjehom, dogodio
se baš u našem gradu 2000. godine kada su američki developeri predlagali
totalnu plastičnu kirurgiju i transformaciju Splita u turistički resor u
sklopu AFCO projekta.

Već tada su se brojni kulturnjaci, znanstvenici i novinari digli i
povukli javnost za sobom u obranu prepoznatljive slike grada.
Institucije su također bile na strani javnosti, pa je Matica hrvatska
sve tekstove ove mega-akcije objedinila u publikaciji iz 2005.godine.

Tijekom 2000-tih Splićani su potpisivali više peticija protiv gradnji
u staroj gradskoj jezgri, kao i protiv gradnji na Marjanu, a nije
nevažan ni angažman zainteresirane javnosti, koji se dogodo 2006.
prilikom objavljivanja natječaja za uređenje splitske rive, iako
zahtjevi te incijative nisu prihvaćeni.

Ni danas Inicijativa Za Marjan nije usamljena u gradu za kojeg možemo
reći da bubri mjehurima sve većeg nezadovoljstva građana. Udruga Genuis
loci, na “fejsu” poznata kao Get Getanima, u kratkom je roku stekla
medijsku vidljivost senzibilizirajući širu javnost za goleme probleme
stanovnika stare gradske jezge prouzrokavane svjesnim provođenjem ili
odobravanjem gentrifikacije od strane predstavnika lokalne uprave.

Ove su dvije inicijative srodne, jer su potekle od svakodnevnih
životnih potreba stanovnika, u slučaju prve za kvalitetnim slobodnim
vremenom, mirom i rekreacijom, a druge za osnovnim uvjetima stanovanja
koje je Palaču i sačuvalo od antike na ovamo. Od svega najviše veseli da
ni Getanima ni “nama s Marjana” nije potrebno previše lobiranja kod
građana, jer je javni interes prepoznat od šire javnosti i predstavnika
medija, pa su dosadašnji uspjesi dosegnuti na obje strane bez ikakvih
sredstava, na krilima entuzijazma, kreativnosti i saznanja do kojih smo
znali doći.

Ipak, postoje mjesta od jednako velikog značaja za grad, a koja su
nesavjesnim održavanjem sisitematski istiskivana iz svijesti građana kao
dragocjenosti s kojima treba pažljivo rukovati. Osim besramno raskopane
Zapadne obale, koja je kao tema za građane ostala nedodirljiva koliko i
skupa, Splitu se priprema još nekoliko šamara.

Prije svega mislim na bedem Contarini, gdje se uskoro zbog gradnje
poslovno-stambenog objekta namjerava ukinuti pješačka zona kakvu
poznajemo na potezu Zagrebačke i Hrvojeve. Tu je i Istočna obala, čije
je planiranje preuređenja već započelo, očito bez prevelikog
informiranja javnosti i bez sagledavanja unutar cijeline splitske luke.  

Dok se stanje u vodstvu Grada ne promijeni takvim mjestima potrebna
je briga civilnog sektora, dobro organiziranih predstavnika udruga
uvjerenih u mogućnost obrane javnog interesa. Bez njih širi sloj građana
neće biti svjestan štete koja se gradu priređuje “ispod stola”. Naime,
našim se građanima nitko ne obraća idejama o oplemenjivanju prostora,
nitko ne priča o npr. proširivanju pješačke zone, koja bi da smo u bolje
uređenoj državi i gradu već odavno zahvatila Matoševu i Gundulićevu,
potičući štih veće urbane sredine i raznoliku ugostiteljsku ponudu kao i
male obrte.

Upravo suprotno, kao što su nas uvjeravali ovog ljeta da je promet
osobnim automobilima potreban na Marjanu zbog gradonačelnikovog
ugostiteljskog objekta na neurednim Benama, uskoro ćemo  biti izloženi
nebulozama po kojima promet i garaže za 80-ak automobila nisu štetni ni
30 metara od Dioklecijanove palače kod Contarinija.

Ali nema mjesta očaju! U Splitu ima još građanskih inicijativa, pa vjerujem da će se ljudi uključiti i u obranu centra grada.

Za kraj ću spomenuti još dvije nedovršene, duge borbe Splićana: onu
stanovnika Pazdigrada za školu i dječje igralište, koja traje više od 15
godina, te domišljate trikove i strategije u dinamici malih ali
konstantnih napredaka Torcide i Našeg Hajduka u borbi protiv korova na
travnjacima nogometnih igrališta, kako bi bez lažne skromnosti bili na
koncu ove godine ponosni na grad kojeg živimo punim plućima.

I zato, dragi Splićani, neka sve vaše pobune završe pobjedama u Novoj 2012.!

Društvo “jednakih mogućnosti” koje će dokinuti bilo kakve diskriminacije društvenih skupina, bilo rasne, spolne, vjerske, klasne ili seksualne orijentacije…, uzvišeni je cilj politike najrazvijenijih država naše civilizacije. Tako je i uspješnost organizacije gay pridea postao na neki način i mjerilo  razvijenosti tolerancije i demokracije nekoga društva.

Stoga je nedavno održani gay pride, sada je valjda svima i jasno, važan društveni i politički događaj za svaki grad i  zemlju. HNS Splita jedina je politička stranka koja je ukazala na važnosti “testa tolerancije” za grad Split i jedina koja je prisutstvom vijećnika i predsjednika stranke iskazala građansku “hrabrost” biti na braniku tolerantnoga i otvorenoga grada Splita.
Gradska vlast vraća nas u srednji vijek
Na žalost, aktualna  gradska vlast vodi politiku povratka Splita i njegovih građana u srednji vijek u kojemu će u očuvanju njihovih osobnih interesa dominirati zaostalost, neznanje i  “lov na vještice”.

Zagreb slavi uspješan “pride” dok Splitu osvaja primat “grada slučaja” koji nas ostavlja na repu događanja, ostavlja nas u zadnjem vagonu hrvatske kompozicije koja ulazi u Europu.  Ekonomski jaz između sjevera i juga sve je dublji i u konačnici može biti ozbiljna prijetnja  destabilizaciji zemlje. Kako se on odražava na društveni razvoj najbolje se očituje  u rezultatu Split: : Zagreb – Gay pridea.

Zahvaljujući HDZ-ovom ekonomskom modelu 200 bogatih obitelji, naša Dalmacija jedina je regija koja još nije dosegnula ostvareni prijeratni BDP od 90-te godine.

Grad Split to ne zaslužuje. Sa svojom bogatom kulturnom i povijesnom baštinom, te vrijednim socijalnim i intelektualnim kapitalom trebao bi zajedno sa Zagrebom biti sukreator nacionalne politike, lider naše regije, te predvodnik novog pozitivnoga identiteta i u Europsku Uniju. Hrvatske ne kao zaostale balkanske zemlje, opterećene korupcijskim aferama, već mlade i ponosne mediteranske države, koja neće biti europi “teret”, već će biti – nova europska vrijednost.
Imamo tradiciju i intelektualni kapital
Pravo lice Splita vidjelo se u subotu u  ljetnom kinu Bačvice na festivalu mediteranskoga filma, gdje su u završnoj večeri prikazana čak tri filma splitskih autora: Veljka Popovića, Juraja Lerotića i Dana Okija. Jedino Split nakon Zagreba ima takvu tradiciju i intelektualni kapital koji može “proizvesti” takve vrijednosti.

Osim ponosa kojeg sam osjetio gledajući filmove splitskih autora, posebno me srećom ispunilo dupkom puno kino mladih Splićana. To je naša nada za drugačiji, bolji, sretniji i uspješniji grad Split. Pravi “melem” na rane primitivizma i mržnje kojom sam svjedočio prisustvom splitskom gay prideu. I nova injekcija entuzijazma svima nama koji poznajemo i volimo drugačiji Split. Potpuno drugačiji od Keruma i njegovih jataka.

Party u kinu Bačvice, nakon službenoga zatvaranja Mediteran film festivala trajao je dugo u noć. Kao da se  nikome nije išlo kući. Udisali smo duboko energiju urbanoga i građanskoga Splita.

Ranije kao zaposlenik Ministarstva koje je više puta mijenjalo ime (sada Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa), a sada zahvaljujući odličnoj suradnji sa Splitsko-dalmatinskom županijom (Upravnim odjelom za prosvjetu, kulturu i šport), godinama analiziram polugodišnje rezultate srednjoškolaca u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Zašto polugodišnji?

S razlogom što su polugodišnji rezultati mnogo realniji od onih na kraju školske godine. Ima li razloga da realno u drugom polugodištu koje je vremenski dulje i programski sadržajnije bude bolje tim prije što je većini nastavnih sadržaja drugog polugodišta potrebno predznanje iz prvog polugodišta ?

Iz ovogodišnje analize s preko 6500 brojeva iznijet ću one za koje bi trebalo pokazati poseban interes. Riječ je o velikom broju učenika ( 21291) što je “pristojan” uzorak koji dozvoljava poopćavanje, kako bi jednaka analiza u  drugim županijama dala slične podatke. Mislim, stanje katastrofalno.

Razlika broja učenika na početku polugodišta i na kraju (21291-21186) je 105 učenika koji su napustili školu. Ako se broj učenika na kraju polugodišta (21186) podijeli brojem razrednih odjela (859) dobije se prosječan broj učenika u razrednom odjelu (24.66). 105 učenika koji su odustali od škole podijeljen s prosječnim brojem učenika u razrednom odjelu (24.66) daje za rezultat, da su „izgubljena“ 4.26 razredna odjela.

Prolaznost na polugodištu je vrlo skromna, u trogodišnjim programima od 4017 učenika polugodište je uspješno završilo 1596 učenika ili 40.41%, u četverogodišnjim programima od 17169 učenika polugodište je uspješno završilo 10625 učenika ili 62.94%.

Od sveukupno 21186 učenika u trogodišnjim i četverogodišnjim školama polugodište je uspješno završilo 12221 učenika ili 62.94%. Zar nije zabrinjavajući podatak da je od 4017 učenika u trogodišnjim programima svega njih 62 postiglo odličan uspjeh ili u četverogodišnjim programima od 17169 samo njih 1707 je završilo polugodište odličnim uspjehom.

Izdvojit ću samo još jedan podatak a taj je da je 1091 učenik imao na polugodištu pet ili više od pet negativnih ocjena. Kad bi se taj broj podijelio prosječnim brojem učenika u razrednom odjelu (24.66) dobili bi broj 44.24 razredna odjela učenika ili 2.77 škole s po 16 razrednih odjela (promašaj kod odabira škole, inflacija visokih ocjena iz osnovne škole, upitna provedljivost dopunske nastave, planska i programska opterećenost učenika, nezadovoljan učitelj/nastavnik,…). Posebno treba naglasiti prekomjerno izostajanje učenika s nastave.

Moje analize dobije svaka srednja škola u Županiji. Dnevni tisak je dio podataka objavljivao. Treba kazati da se u dijelu škola stanje poboljšava, a da analiza provocira i pitanje “Što raditi da bi se općenito poboljšalo stanje ?”.

Nakon objavljivanja polugodišnjih rezultata srednjoškolaca u Splitsko-dalmatinskoj županiji školske 2010/12. godine primio sam veliki broj mailova u smislu to je “dijagnoza”, imate li “lijekove za provođenje “terapije”? 

Dio primljenih mailova:

Konačno, da netko javno objavi dijagnozu stanja u našim srednjim školama.

Hvala Vam, ne dajte se.

Hvala za Vašu upornost i tako vrijedan rad.

Kome služi to što radite ?

Nije mudrost dijagnoza, mudrost je preporuka lijekova i terapija.

Molimo da kažete kako dalje s tim rezultatima ?

Vidite li izlaz iz ove situacije ?

Vi non-stop isto ali bez ikakvih pomaka.

Znaju li u Gradu, Županiji i Ministarstvu za ovu tugu ?

Sasvim je jasno da sam  reagirao s prijedlogom mjera za unapređivanje budućeg rada – preporukama :

N a s t a v n i c i m a

–  Redovito pripremanje za neposredan rad s učenicima (učenika    najviše opterećuje nastavnik koji nije pripremljen za nastavu)

–  Suvremeno oblikovati nastavu (učenike treba učiti, učiti – stavljati udžbeničku literaturu u funkciju – tko zna poučavati poučava, tko ne zna, predaje

–  Prema PROGRAMU i UDŽBENIKU imati odnos sukladan       mogućnostima učenika

–  Svoje zahtjeve nastavnik također treba uskladiti s mogućnostima učenika (nema veće greške nego jednako postupati prema nejednakima)

–  Čuvati svoj osobni dignitet i dignitet nastavnog predmeta, od početka do kraja školske godine (eliminacija poklon-ocjena / minimum programe čine  elementarni programski sadržaji)

R a v n a t e l j i m a  i  s l u ž b a m a  š k o l e

–  Vršiti nadzor nad pripremanjem nastavnika za neposredan rad s učenicima

–  Ostvariti obvezu prisutnosti nastavi svojih nastavnika

–  Veći broj sjednica s tematikom metodičkog unapređivanje nastave    (vanjski suradnici)

–  Analizirati rezultate učenika i nastavnika, posebno na polugodištu

–  Upućivati nastavnike na sve oblike stručnog usavršavanja koje    organizira MZOŠ , Agencija za odgoj i obrazovanje i druge    strukovne udruge  (stručno usavršavanje je pravo i obveza    nastavnika)

–  Opremati školu (programe) potrebnim nastavnim sredstvima i pomagalima

–  Eliminirati iz nastavničke prakse PREDAVANJA i ISPITNE ROKOVE

–  Vršiti nadzor nad provedbom ispitivanja (praćenje izostanaka,    ocjenjivanja i ostvarenja programa

–  Zabraniti udaljavanje učenika s nastave

–  Na razini stručnog vijeća ravnatelja osmisliti Pravilnik o sankcijama za neopravdano izostajanje s nastave (jedinstvene disciplinske mjere)

– Na razini stručnog vijeća ravnatelja i u suradnji s MZOŠ-a osmisliti Pravilnik  o prijelazu učenika iz četverogodišnjih programa u trogodišnji i prijelazu učenika iz trogodišnjih programa u program    osposobljavanja (odnosi se na učenike koji ne pokazuju interes za    učenje ili s teškoćama prate odabrani program)

R a z r e d n i c i m a

–  Češće održavati roditeljske sastanke s edukativnim temama  iz          odgojnog (droga, alkohol, ekologija, nasilje, higijena, bon-ton,      
   učenje učenja  , obrazovanje, profesionalna orijentacija, školski    sustav i dr.)

–  Kvalitetniji pristup i evidentiranju izostajanja učenika s nastave    (razlozi izostajanja, upoznavanje učenika i roditelja s ranije    spomenutim prijedlozima pravilnika –  U svibnju (mjesec dana prije završetka nastave) upriličiti sastanke    s roditeljima učenika, odnosno skrbnicima učenika koji su    kandidati za ponavljanje školske godine

R o d i t e l j i m a

–  Redovita suradnja s školom (razrednikom, stručnim službama i    ravnateljem

–  Posebnu pozornost pridati odgoju (djeca su u školi svega 5 sati i    tada su briga škole, a preostalih 19 sati u danu odgovornost nad    odgojem učenika treba da preuzmu roditelji)

M i n i s t a r s t v u

–  Projektirati prijedlog za provedbu male mature (verifikacija    ocjena s kraja osnovne škole)

–  Strogo određivanje  PRAGA za upis u srednju školu  ispod kojega    se učenik ne može  upisati bez obzira na „prazne stolice“ u toj    školi (Kako popuniti obrtničke škole ?)

–  Zabraniti školske ekskurzije i stručne skupove nastavnika za

–  Reorganizirati sadašnji sustav učeničkih natjecanja

–  Prihvatiti prijedloge škola o ranije spomenutim pravilnicima

–  Izboriti plaćanje dopunske i dodatne nastave

–  Izboriti OSOBNI DOHODAK za nastavnike i učitelje koji je    adekvatan ne samo radu, nego i njihovoj odgovornosti u odgoju    i obrazovanju učenika (Kako riješiti problem deficitarnih zvanja ?)

Nadam se da su doneseni pedagoški standardi (dobar temelj za ujednačavanje uvjeta poučavanja na svim razinama obrazovne vertikale), Nacionalni okvirni kurikulum (mogućnost izrade nastavnog obrazovnog plana za učenike – proračun optimalnog opterećenje – mogućnost izrade obrazovnog standarda koji dovodi do jednakih ishoda učenja i kompetencija bez obzira gdje je učenik upisao školu) i Hrvatski kvalifikacijski okvir (uključivanje u europski obrazovni prostor) temeljne pretpostavke za optimizam u budućnost našeg odgojno-obrazovnog sustava.

Zadnje desetljeće svjedoci smo naglog povećanja prometa igara na sreću. Broj uplatnih mjesta kladionica raste kao gljive na kiši (blizu 2300 uplatnih mjesta).

Iz godine u godinu raste broj hrvatsjkih građana koji imaju problem sa kockanjem (barata se sa brojem od oko 50 000 ljudi).

Unatoč ovom broju, a riječ je o ekspanziji problema za osobu i cijelu obitelj, hrvatsko društvo i zdravstvo ne uspijevaju ponuditi ni uspostaviti smišljeni model tretmana problema u vidu Nacionalne strategije za suzbijanje ovisnosti o kocki.

Djeca ih dovela u enormne dugove
Nacionalna strategija bi trebala sadržavati edukaciju društva o načinima tzv. ”odgovornog” kockanja, primarnu prevenciju te ranije prepoznavanje i intervencije kod problemskog kockanja, posebno maldih.

Što je to s mladima da ne mogu odoljeti ovom porivu i to mladima čiji jedan od roditelja nije u broju od 50.000?

Što je s roditeljima čija su ih djeca dovela u enormne dugove, tko im može pomoći u ovom trenutku kad su dospjeli na rub psihičke izdržljivosti jer je takvo dijete u začaranom krugu, a zbog srama se ne usuđuju govoriti?

Sve je počelo u aktualno prisutnom sustavu vrijednosti: IMATI NOVAC, NA BRZINU ZARADITI NOVAC, počelo je sa deset kuna na dan, a kasnije došlo do većih iznosa gubitaka po danu. Ti mladi su imali u mislima samo kako se na brzinu domoći velike zarade.
Kocka je danas postala navika
Otkad god je čovjeka, kocka je bila samo igra, dok danas je postala navika, bolest jer je prioritet u mislima kako se na brzinu može zaraditi novac, gotovo je na samom vrhu liste najvažnijih stvari svjetkog potrošačkog društva.

Svjedoci smo afera namještanja rezultata u utakmicama diljem svijeta. S druge strane državna televizija reklamira loto, bingo i druge igre na sreću i to sve mladi čovjek u ovoj krizi upija i u tim stvarima vidi izlaz iz mraka besparice ne misleći da je to veća pošast nego ovisnost o alkoholu i drogi.

Laka dostupnost i raznolikost načina ”igranja na sreću” kojima su djeca i mladi izloženi utječe na to da se veliki broj mladih upušta u ovu pošast. Krene od početka kao stil život, postane za malo vremena socijalni poremećaj i brzi je put do moralnog poniranja. Ima i maloljetnih kockara koji se regrutiraju iz obitelji u kojima se po cijeli dan vrti teletekst i priča samo o rezultatima i koeficijentima.

Kod većine ljudi koji imaju problem s kockanjem mozak je preplavljen memoriranim osjećajem sreće nakon povremeno većeg dobitka, ali i ugodnog uzbuđenja u vrijeme same igre i očekivanju dobitaka, pa takve osobe teže odolijevaju unutrašnjem pritisku ponovnih pokušaja. I kad nema, takve osobe na bilo koji način dođu do novca te nastavljaju igrati. Zaduživanje kod kamatara i metode koje koriste utjerivači dugova uzrok su neopisivih tragedija, a da ne govorimo o zlostavljanju koje proživljavaju roditelji djece koja su ”uvaljeni” u taj problem.
Hrvatsku trese prava epidemija
U Hrvatskoj je prava epidemija problema povezanih s kockanjem. Zar nije poražavajući podatak kad se broj 50.000 pomnoži s brojem članova obitelji, znači oko 200.000 Hrvata pati zbog problema ovisnosti o kocki.

Što je s uništenim obiteljima, razorenim brakovima, djeci koja rastu u strahu i razočaranju, a za utjehu kao kap u moru liječi se 100 ovisnika o kocki, i to u Zagrebu?

Izostao je svaki mehanizam kontrole kao i javne rasprave o posljedicama ove pošasti koja će u Hrvatskoj poprimiti još veće razmjere koje će se teško moći kasnije zaustaviti.