Dogodilo se i to, roditelji djece s poteškoćama u razvoju uz potporu pojedinih udruga osoba s invaliditetom organizirale su 14. prosinca 2012. godine prosvjed na Markovom Trgu u Zagrebu, u Splitu na Rivi i ispred crkve svetog Vlahe u Dubrovniku.

Ovo je prvi prosvjed kojega je organizirala ova zasigurno najugroženija populacija građana u Hrvatskoj.

Što je to natjeralo ovu uvijek tihu populaciju na ovakav istup, na ovakav pristup rješavanja izazova koje ih je zadesio. Kao prvo moram reći kako za mene ovo nije nikakav prosvjed, ovo je borba za dostojanstvo, borba za pravo na školovanje, borba za poštivanje različitosti, ovo je borba za život po vlastitom izboru, ovo je borba za sustav koji u svakom trenutku može odgovoriti izazovima kojeg pred njega stavljadogađanje invalidnosti u obitelji. Ne mogu a da se ne sjetim poruka našeg aktualnog predsjednika koji je povjerenje građana stekao između ostalog i porukom “Pravda za sve”. Pitam se gdje je danas ta pravda, gdje je ta moralna vertikala koja bi predsjednik trebao biti, koji će stati iza ove populacije i glasno reći dosta je nepravde, ove osobe zaslužuju život kao i svi drugi građani, ove osobe zaslužuju samostalnost i pravo na izbor.

Danas ako dijete ide više od četiri sata u školu ili neku ustanovu na terapiju djetetu se prepolovljava invalidnina, a roditelj ne može ostvariti status njegovatelja. Zar invalidno dijete nije invalidno 24 sata dnevno, a ne samo četiri, zar u ovoj državi nije školovanje besplatno za sve, kako reče jedna od majki. Kako razumjeti sustav koji nema osjećaj za potrebe djeteta za fizikalnom terapijom koje je nepokretno, koje teško može micati rukama i nogama ili uopće ne može, te mu se ta terapija smanjuje sa pet na dva sata tjedno. Kako razumjeti ukidanje projekata i programa udrugama koje su pružale konkretne usluge zapošljavajući stručne osobe za određene potrebe djece i osoba s invaliditetom. Je li to pravda za sve, je li to društvo koje se brine za svakog svog pojedinca, je li to sustav koji pruža priliku svakom svom građaninu. Udruge osoba s invaliditetom koje djeluju na području dalmatinske regije kojih kao aktivnih ima oko trideset imaju preko 300 zaposlenih, što u prosjeku dođe deset osoba po udruzi.

Nažalost od 1. siječnja 2013. to sve nestaje, udruge će otpustiti sve djelatnike, veliki broj udruga će nestati, ugasiti će se, jer novih natječaja nema osim osobnih asistenata u kojima nisu predviđeni troškovi za administracije. Ipak, moram reći kako to nije ništa strašno, 300 nezaposlenih manje-više, kome to znači nešto. To što će nestati udruga, pa zar je problem osnovati udrugu? Ali problem su oni koji su ostali bez usluga koje su im pružale te udruge, problem je što oni ostaju bez terapije, problem je što oni ostaju bez dva-tri sata dnevnog druženja, čistog razgovora, problem je što im se ukida jedino što su imali – nada.Invalidnost je život i događa se u trenutku, a ne profesija i to su jasno poručili roditelji djece sa poteškoćama u razvoju, jasno su rekli kako ne žele da se sve događa u Zagrebu, pa nije Hrvatska ono što se vidi sa Pantovčaka ili nekog drugog brdašca iznad Zagreba, Hrvatska je i Šibenik i Vukovar i Vrgorac i Vrbovec i otoci i Međimurje i Istra i Slavonija i u svim tim sredinama jednako su potrebne usluge terapije za djecu i osobe s invaliditetom. Jednako je potrebno stvarati moralne vrijednosti u svim dijelovima Lijepe naše, biti dio onih kojima je stalo do boljeg života svakog pojedinca, biti dio onih koji znaju kako se to i njima može dogoditi.

Od 14. prosinca 2012. više ništa neće biti isto, poruke koje su poslane sa Markova Trga, sa splitske Rive, ispred crkve svetog Vlahe u Dubrovniku jasno govore.

Nećemo dopustiti diskriminaciju naše djece, nećemo prihvatiti kako nema novca za integracijsku politiku naše djece, nećemo prihvatiti da se naš rad sa našom djecom podcjenjuje, nećemo dopustiti da naše dijete bude građanin drugog reda, samo zbog toga što sporije hoda. 

Crni fondovi političkih stranaka nisu ništa novo i njihovo otkriće ne
može  nas navesti na pomisao kako postoji crno bijeli svijet.

Crni fondovi prisutni su kod većine političkih stranaka. Razlika među
njima je samo u načinu akumuliranja i lokaciji čuvanja rezervi. Svojevremeno priznanje bivšeg njemačkog kancelara Helmutha Kohla
o postojanju crnog fonda CDU-a nije bila razlog eliminacije te
političke stranke sa političke scene. Helmuth Kohl je platio kaznu, CDU
je platila kaznu i ta stranka i danas daje kancelarku, najmoćniju ženu
svijeta Angelu Merkel.

Za takvo nešto treba proći čistilište. Koliko god nas trenutno
uvjeravaju kako   pokušavaju uspostaviti vladavinu prava ili pravnu
državu, konačno, sa svakim nastupom ili izjavom uvjeravaju nas suprotno

Tražit ću da se provjeri kako mogu curiti informacije o procesima
koji nisu još završeni. Naći ću načina tome se suprostaviti. To je
izjavila predsjednica vlade i HDZ-a na pressici 13.09.2011.

Godinama  slušamo informacije iznesene s procesa u fazi istrage i
nikom ništa. Kako je to protuzakonito premijerka se sjetila kad joj je
osobno nanesena šteta.

Drugi put traži zaštitu svoje osobe, a nije se sjetila kako na istu
imaju pravo svi građani, ako smo pred zakonom svi isti, kako voli reći.

Ovo ne vrijedi samo za nju već i za mnoge koji zaštićeni zakonom
poput državnih dužnosnika i saborskih zastupnika s lakoćom proglašavaju
pojedince kriminalcima i prije nego se protiv njih pokrenu eventualni
istražni postupci, a kad se spomene njihovo ime oni će odmah tužiti.

Sada će Branku Pavošević tužiti Jarnjak, Bačić, Maček
iako za sada mogu tužiti samo medije koji su objavili navodni iskaz
Branke Pavošević, a za tužbu protiv Branke Pavošević trebaju imati i
dokaz, a to je njen iskaz pred USKOK-om, koji za sada nemaju. Trenutno
imaju  samo medijske tekstove.

Crnih fondova je bilo i bit će. CDU je preživio crne fondove,
preživjet će ih i HDZ. Uskoro ćemo vidjeti tko neće proći čistilište.

Začuđuje ipak nespremnost HDZ-ovih dužnosnika koji su iznenađeni s onim što se očekuje godinu dana, od privođenja Mladena Barišića, a pogotovo posljednja dva mjeseca od privođenja Branke Pavošević.

Izgleda kako će iskaz računovođe opet će biti ključan u velikoj istrazi.

IPhone, blackberry, smartboard, tableti, računala veličine malog nokta, čipovi, pokretanje računala glasom, mislima i sve to u 20 godina. Sada već davne 1999. godine kada sam otvorila tvrtku kupila sam tada najbolje računalo s dva procesora, 9 GB tvrdi, nekad onaj poznati zvuk modema koji je bio samo na jednom računalu s kojeg su se slali svi e-mailovi koji jedva da su prebacivali 1 MB, internet smiješan, internet stranice luksuz.

Danas sasvim ležerno možete živjeti na pustom otoku i raditi sasvim normalno i slati dokumente veličine i po nekoliko gigabajta. To se sve desilo u 10 godina i ubrzava se nevjerojatnom brzinom. A što sutra? Kako uvjeriti mlade da kupe tiskano izdanje novina? Već sada veliki problem predstavlja činjenica da je mladima uz toliko informacija dostupnih na internetu tiskana riječ sve manje zanimljiva. Knjige? Novine? Pa vi ste poludjeli! Čemu, kada imam sve na svom tabletu. Čak i stara izdanja su dostupna u visoko kvalitetnim skeniram digitalnim verzijama.

Osim tog izazova novog doba postoji još jedan. Velik broj informacija koje se sve moraju nekako procesirati i upotrijebiti u praktičnom životu. Za potrebe mladog znatiželjnog čovjeka svi putevi ka znanju su kratki i vrlo jednostavni, sadržaj sve kraći i jednostavniji, a čarolija nastaje u povezivanju. Vrlo malo je potrebno linearnog znanja i sve više se znanje pretvara u multidisciplinarne izvedenice svega što poznajemo. Postajemo li površni ili je to jednostavno razvojni put koji nam je, kao i svaki do sada, teško prihvatiti? 

Teško prihvaćanje promjene

Kako se u tu sliku uklapa tiskani medij? Mnogi kažu kako nikad nije zaživjela pretplata na internet izdanja novina i kako to upravo iz tog razloga nema budućnosti. Međutim kad bolje razmislite tiskano izdanje je i znatno skuplje u produkciji upravo iz razloga što se svaki novi broj mora dizajnirati, pripremiti, otisnuti, distribuirati.Nekad davno dok je glasnik došao do drugog grada s lijepim vijestima već je dijete prohodalo, a danas dok novine dođu na kiosk vijest je već davno izašla na Internetu. Što onda preostaje tiskanim izdanjima i preostaje li im išta ili će jednostavno kao i dinosauri nestati s promjenom klime.Postoji još jedan apsurd koji je pomeo te prekrasne mirisne novine koje onako romantično šuškaju kada ih listam uz jutarnji čaj, a to je dostupnost informacije i pretraživanje. Zamislite si koliko bi novina i časopisa morali čuvati u kontinuitetu od recimo dvije godine kako biste imali sačuvane informacije o nekom čovjeku, tvrtci, instituciji?

Zasigurno bi vam trebala jedna nova soba samo za taj sport, a tek mala obiteljska manufaktura listanja svih izdanja kako biste pronašli upravo to što ste vidjeli prije šest mjeseci u nekom časopisu. Koji je to ono bio? Za razliku od tog ne baš jednostavnog sporta, danas upišete pojam u tražilicu i barem 50 opcija vam je odmah dostupno. Pojmovi, ljudi, firme, prijevodi, lektire, edukacije, informacije, fotografije, glazba, virtualne šetnje gradovima, galerijama.., sve na dohvat klika, a uskoro možda i na dohvat jednog moždanog impulsa.

Možda internet i nije toliko loš

Možda samo mi koji smo rođeni ipak malo prije pojave računala imamo još onu staromodnu naviku da nešto držimo u rukama i listamo, iako mi se čini da će tisak ubrzo zajedno s našim dinosaurskim navikama izumrijeti zauvijek, a neki se novi klinci neće niti sjećati papirnatih izdanja. Vjerojatno će te papirnate čudnovate lisnate egzemplare promatrati i s dozom gađenja, jer što nam je pobogu bilo na pameti kada smo radi nečeg toliko banalnog uništili toliko šuma. Zašto?

Da bi otisnuli vijest koja je već sutra stara i zbog nekog nepokretnog teksta uništili taj konkretni list papira i komad šume zauvijek.Sasvim sigurno im to nikada neće biti jasno jednako kao što je i nama sad potpuno nepojmljivo kako netko može živjeti bez reda svojih najdražih knjiga u polici. Ta divna prezentacija moći, znanja, inteligencije svela se na tablet. Kako tablet staviti u policu i hvaliti se s Dostojevskim, Jesenjinom,Gladwellom?

Možda i taj internet sa svim tim društvenim mrežama i tim surovim izbacivanjem naših srcu priraslih šuškavih izdanja i nije tako loš, jer kada neće biti tih monumentalnih naslova koji gordo promatraju skrušenog gosta s police, možda ćemo ipak malo više razgovarati i imati potrebu upoznavati se i izmijeniti sva svoja digitalna znanja i iskustva.

Prostori će postati čišći i jednostavniji, dokinuti za ogromne police koje rastu razmjerno s veličinom ega odnosno intelektualne razine. Možda je to u stvari odlično, jer možda,  iako samo možda, ljudi ipak shvate kako je vrijednost negdje u njima, na dohvat ruke, a ne negdje daleko na polici.

Kazneno djelo davanja lažnog iskaza ostvareno je ako svjedok,
vještak, prevoditelj ili tumač u postupku pred sudom, upravnom postupku,
postupku pred javnim  bilježnikom ili stegovnom postupku dade lažni
iskaz, nalaz ili mišljenje ili nešto lažno prevede.

Dakle, iz zakonskog opisa ovog kaznenog djela razvidno je kako kazneno
djelo Davanja lažnog iskaza ne čini onaj koji takav iskaz daje pred
Državnim odvjetništvom RH odnosno USKOK-om budući da se prema sadašnjem
opisu kaznenog djela lažni iskaz može dati samo pred sudom, u upravnom
postupku, pred javnim bilježnikom ili u stegovnom postupku.

Naime, očito je da predlagatelj zakona – Ministarstvo pravosuđa RH
odnosno Vlada RH nije vodila računa o tome da u predmetima USKOK-a već
od 1. srpnja 2009. godine istragu vodi Državno odvjetništvo RH odnosno
USKOK, a ne istražni sudac (sada sudac istrage), te da u svim drugim
kaznenim predmetima od 1. rujna 2011. godine istragu također vodi
Državno odvjetništvo RH odnosno USKOK. Smatram kako se u konkretnom
slučaju radi o grubom propustu predlagatelja zakona budući da je riječ  o
kaznenom djelu koje je usmjereno protiv pravosuđa te se na taj način
sudovi i državna tijela mogu dovesti u zabludu čime se ugrožava njihova
temeljna uloga.

Upravo radi toga, a na temelju sadašnjeg stanja, napravljen je veliki
propust, jer se ne može kazniti onaj koji dadne lažni iskaz pred
Državnim odvjetništvom RH ili USKOK-om, a što u konačnici može značiti
da se u pojedinima predmetima ne može utvrditi pravilno činjenično
stanje koje je temelj za donošenje zakonite odluke, dok osoba koja je
dala lažni iskaz radi toga ne može biti kazneno progonjena.

Prema tome, sve dok se u tom smislu ne naprave izmjene i dopune Kaznenog
zakona, a što nije jednostavan niti kratak put, pogotovu jer se radi
predizbornom vremenu te da se uskoro očekuje raspuštanje Hrvatskog
sabora, svjedoci, vještaci, prevoditelji ili tumači mogu neistinito
iskazivati odnosno lagati pred Državnim odvjetništvom RH ili USKOK-om i
za to ne mogu kazneno odgovarati. Iako Državno odvjetništvo RH ili USKOK
i danas upozoravaju svjedoke da “da su dužni govoriti istinu, da ništa
ne smiju prešutjeti te da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo”, 
moram naglasiti da je ovo upozorenje kako je davanje lažnog iskaza
kazneno djelo bez ikakvog učinka jer zakonodavac takvu radnju nije
propisao kao kazneno djelo ako se lažni iskaz da Državnom odvjetništvu
RH ili USKOK-u.

Da je navedena argumentacija točna vidljivo je iz novog Kaznenog zakona
koji će stupiti na snagu tek 01. siječnja 2013. godine (dakle, on se ne
može primjenjivati prije toga),  u kojemu je jasno navedeno kako će od
01. siječnja 2013. godine kazneno djelo Davanja lažnog iskaza činiti i
onaj koji daje takav iskaz u prethodnom postupku (dakle, i pred Državnim
odvjetništvom RH ili USKOK-om). Glavna argumentacija za takve izmjene
bila je prije svega u tome što Kaznenim zakonom koji je sada na snazi
nije riješeno to pitanje. Međutim, sve do početka primjene novog
Kaznenog zakona odnosno do izmjena i dopuna Kaznenog zakona koji je sada
na snazi, svjedoci mogu govoriti neistinu pred Državnim odvjetništvom
RH ili USKOK-om i za to ne mogu kazneno odgovarati.

Gradski kotar Žnjan je, po posljednjem popisu stanovništva, najbrže rastući kotar u gradu Splitu. S 5500 stanovnika, 60 posto više u odnosu na prošli popis, ovo je ujedno i najmlađi kvart po prosjeku starosti stanovnika. Uglavnom je naseljen mladim obiteljima s maloljetnom djecom. Kotar je to na istoku Splita, još uvijek u izgradnji. Posljednjih 20 godina niču uglavnom stambeni objekti, dok komunalna infrastruktura debelo zaostaje. Naći ćete tako ovdje mnoštvo slijepih ulica, ulica koje ne završavaju nigdje, kvartova odsječenih od svijeta, betona i stambenih zgrada na sve strane, nigdje javnih površina, zelenila, parkova, dječjih igrališta, javnih parkinga. U 21. stoljeću to je mjesto gdje još postoje stambene jedinice bez vodovoda i kanalizacije, gdje investitori u suradnji s urbanistima, arhitektima i gradskom administracijom dugi niz godina kroje prostorne planove prema sebi i svojim interesima. Prekrajaju se tako GUP-ovi, DPU-ovi da bi se povećala izgrađenost na čestici, podigao još jedan kat i nakon toga ukralo zelenilo oko zgrade za obavezan parking, gdje se ceste rade po narudžbi za one s debelim vezama, a ostalim stanovnicima kako bude.

Petstotinjak djece ovog kotara već 20-ak godina čeka na svoju osnovnu školu – koja bi trebala biti prva u Splitu izgrađena od osamostaljena Hrvatske. Sve vlasti je obećavaju, no izbori i sječa crvenih vrpci dolazi i prolazi, a škole nigdje. Nikako da dođe na red od prioritetnijih (čitaj vlastitih interesnih) projekata. Žrtva je i politike i razmišljanja tipa “zaustavimo projekt dok naši ne dođu na vlast”, “nećemo valjda pustiti da se oni s time hvale” i sličnih. Dva desetljeća se čeka da se poklope kockice?! Građanima se čini da je prava istina u tome što je ovo javni, a ne privatni interes kojega nema tko “podmazati”. Propušteni su tako i milijuni kredita Svjetske banke koji su čekali do prošle godine na računu, sada se pokušava javno privatnim partnerstvom izgraditi tu dugo očekivanu školu. Hoće li nova državna vlast opet čekati s realizacijom ovog projekta dok u Grad sljedeće godine ne dođu “njihovi”?

Žnjanski plato – nasut za mediteranskih igara 1979. godine, dosut za posjeta Pape 1998. još uvijek nije u funkciji, još se ne zna što bi s njim. Građevinari su najavljivali i dobivali dozvole za gradnju hotela i apartmana na tom području, no zapravo su gradili stanove i time varali i državu i kupce. Ljeti je to velika plaža i mjesto za odmor tisuće Splićana, no do sada ni jedna gradska administracija nije napravila ozbiljniji korak ka definiranju i uređenju tog ogromnog prostora i potencijala.

Građanske inicijative pokušavaju se boriti i barem spasiti mrvice javnog prostora. Bitka je to s vjetrenjačama, no ovih dana jedna takva priča ima sretan završetak. Građani Pazdigrada, kvarta u kotaru Žnjan, sa svim gore spomenutim problemima, su prije gotovo četiri godine pronašli jednu česticu od 1000 kvadrata između stambenih zgrada i skoro dvije godine potrošili dokazujući Gradu Splitu da je to njihova, gradska čestica. Stajao je ugovor o kupoprodaji, odnosno prebivanju za komunalna davanja s investitorima, u nečijoj ladici dugi niz godina dok nije ponovo ugledao svjetlo dana. Grad se uknjižio na površinu i mogla je početi nova bitka za dječje igralište, prvu klackalicu i ljuljačku u kvartu od gotovo 3000 stanovnika. Građani su u međuvremenu izašli i pobijedili na kotarskim izborima i svoju bitku nastavili kao volonteri kroz institucije vlasti. Igralište je projektirano prilično brzo, no skoro dvije godine je trajala bitka za uvrštenje u proračun Grada, pokretanje javne nabave i njegovu konačnu realizaciju. Projekt je ujedinio zahtjeve i za zelenilom, parkom, odmaralištem za odrasle i dječjom igrom.

Eto, 11. listopada ispada povijesni dan za stanovnike Pazdigrada jer su se izborili za dječji park izgrađen na gradskoj parceli. U 2012. godini, 21. stoljeću, kao povijesni dan slavimo nešto što bi se trebalo podrazumijevati u planiranju gradskih kvartova, otvaranje igrališta sa spravama za djecu i klupicama za odmor roditelja. I to u takozvanom elitnom kvartu, u drugom gradu po veličini u jednoj europskoj državi. Zar to ne govori više od ičega?!

Ipak, što smo naučili iz svega ovoga? Ima smisla boriti se za svoje ideje, čak i onda kada šanse za njihovu realizaciju izgledaju minimalne. Umjesto da grintamo i govorimo kako ništa ne valja, treba pokušati barem nešto promijeniti na bolje. Nećemo uvijek uspjeti, ali ćemo se barem bolje osjećati ako smo pokušali. A kad uspijemo, kao što je to bilo ovdje s dječjim igralištem, osjećat ćemo se jako dobro, i obnoviti energiju i entuzijazam za rješavanje drugih problema.

Građanin treba biti slobodan, treba imati pravo na svoje mišljenje
bez obzira na njegovu spolnu, vjersku ili političku orijentaciju.
Građanin treba bez straha izreći svoje mišljenje na ulici, treba imati
pravo na referendume, peticije, treba imati pravo birati na izborima. U
kakvoj državi ili gradu živimo, možemo vidjeti prema tome koliko smo
slobodni u svojim pravima.

Lošu politiku HDZ-a su uz korupciju i očiglednu nesposobnost vođenja
države i sposobnost “javnog obmanjivanja javnosti” obilježili i česti
prosvjedi, kako za besplatno obrazovanje, prava radnika, seljaka, ili
poziva na smjenu vladajuće garniture koja uživa medijsku i policijsku
naklonost.

Koliko su prosvjedi bili uspješni  govori činjenica da se vladajući
nisu ni oznojili pri pomisli na nezadovoljstvo naroda i njihovu
eventualnu smjenu. Često govorimo o šutljivoj većini građana koju očito
ne zanimaju ni prosvjedi ni Vlada, a čini se ni njihova osobna
egzistencija. Za istu tu većinu često govorimo kao one građane koji
negoduju protiv nepravde, podržavaju različitosti, tolerantni su, ali
samo ispred televizora dok gledaju Dnevnik.  

Očigledan primjer neodgovorne politike imamo i u gradu Splitu gdje na čelu sa Željkom Kerumom svjedočimo
nepotizmu, populizmu i fašizmu. Nepotizam je osnova Kerumove politike,
uhljebio je on i užu i širu familiju, prijatelje i političare koji mu
osiguravaju većinu na Vijeću.  Sposobnosti istih se naravno ne dovode u
pitanje. Politika populizma je dovedena do savršenstva kada je javni
gradski prostor iskorišten za prikupljanje jeftinih političkih bodova. 
Naravno,  govorimo o inicijativi za podizanje spomenika Franji Tuđmanu
na Rivi.

Time je gradski “dnevni boravak” jeftino iskorišten baš kao i u
vrijeme Sanaderove potpore generalima. Kerum naravno podiže spomenik
onoj politici koja ga je dovela na vlast i naučila svemu. I danas se
grade močnici koji žive na račun grada, vrijeđaju se novinari, zatvara
se grad poticanjem na mržnju i nasilje. Dok istodobno ne postoje nikakve
sankcije. Fašizam su osjetili svi različiti kojima je gradonačelnik
brojio krvna zrnca, propitivao seksualnu orijentaciju i poticao građane
na nasilje i mržnju.

Grad i države se vode kao biznis, osobne prčije u kojoj radite što
vam se prohtije. HDZ je izučio zanatu mnoge političare kojima se ne
preispituje porijeklo imovine, koji opstaju na vlasti koristeći se
utjerivanjem straha od onih komunjara, jugoslavena, srba i drugih koji
nisu među njihovih 200 izabranih. Danas stvaramo razne Hebrange,
Matošiće, Karamarke i Kerume koji odgajaju generacije da je politika
sustav u kojem uspjevaju lopovi, ratni profiteri i lažovi.

Danas kad smo svjedoci policijske represije kakvu smo vidjeli u
Varšavskoj, čekaju nas izmjene  Zakona o kaznenom postupku u kojim se
ograničavaju ustavna prava građana, cenzuriranju novinara, njihovih
kritičkih tekstova i bilo kojeg pokušaja promjene  ili educiranja.
Svjedočimo ubijanju i premlaćivanju  maloljetnika koji,  eto,  imaju
nesreću da drugačije izgledaju, govore ili im je ime malo čudno. Nemamo
pravo na ljubav ako je u pitanju isti spol, jer to ipak nije lijepo za
vidjeti. Nemamo pravo biti plaćeni za svoj rad, pa štrajkamo glađu i po
treći put, ali opet koga briga…

Ovo je vrijeme ludila, vrijeme bez političke i moralne, a kamoli
kaznene odgovornosti. Naše danas i sutra ovisi o nama samima. Ovo nije
još jedan tekst o stvarima koje su nam poznate, ovo je jedan od poziva
koji očekuje da građani ugase Dnevnik, ustanu iz naslonjača i izjasne se
o svom stavu. Ovo je borba za naše danas, jer našeg sutra kako je
krenulo možda neće ni biti.

– Aco, budi se… Aco, budi se!!!

Prvo je nježno, a zatim glasnije i uz grubo drmanje ponovila njegova žena.

Obliven znojem, probudio se uz vidno olakšanje jer je shvatio da to bio samo san.

– Opet si sanjao kako postaješ Kerumov zet? – upitala je žena.

– Ne, ovaj put je bilo još gore.

Još uvijek bolno vividan, san nije napustio njegovo kratkoročno sjećanje. Odlučio ga je prepričati ženi:

– U emisiju mi je došla ona.

– Pa dobro, nije to valjda toliko strašno?!

– Pa nije trebalo biti, savršeno sam se pripremio. Istražio sam
materiju, posavjetovao se sa kolegama iz Splita i potpuno spreman
dočekao gošću.

– OK, gdje je problem? I dalje mi nije jasno.

– Pa problem je nastao u trenutku kad se upalila zelena žaruljica
koja označava da idemo direktno u eter. Kao da se istovremeno stotinu
malih žaruljica ugasilo u mojoj glavi. Niti jedno pitanje koje sam
pripremio nije izlazilo. Papir na kojem su zapisane natuknice postao je
prazan. Fobija na koju sam zaboravio još tamo u drugoj sezoni emitiranja
ostvarila se. BLANK… PRAZNO… Samo neka nesuvisla,  nebitna pitanja i
komentari poput jednog o njenoj frizuri kojoj nedostaje nježnosti. Bojim
se da sam joj dopustio da prikupi političke poene. Istovremeno sam
izgubio dobar dio poštovanja i profesionalnog integriteta kojeg sam
godinama gradio.

– Uh… sad mi je jasno – jedva je prebacila preko usana njegova žena dok mu je nježno brisala znoj sa čela.

– Možeš li se sjetiti pitanja koja si pripremio, a nisi uspio postaviti? Možda pomogne da sad to izgovoriš.

– Pa mislim da mogu, prema sugestiji kolega iz Splita, trebao sam
izbjegavati  sklizak teren. Nikako spominjati spomenike, partizane i
ustaše, pedere, Srbe, frizuru…

– Kako su mi rekli, to su teme koje njima odgovaraju, to je kao da
HDZ-u serviraš vjeronauk u školama, legalizaciju marihuane ili pak
ustaše i partizane. Možeš biti savršeno u pravu, ali oni će svejedno
mobilizirati svoje glasače. Ukratko, voda na njihov mlin.

– Jednostavno, treba ignorirati marginalne teme te udarati po konkretnim stvarima. Ovako mi je pisalo na papiru:

Nagne se, dohvati blok sa noćnog ormarića i počne zapisivati prema sjećanju.

Natuknice:

Kako komentirate trač da je vaš brat prodavao humanitarnu pomoć za
vrijeme rata? Ukoliko bi to bila istina, znači li to da ste ratni
profiteri?

Čak i ako zanemarimo humanitarnu pomoć, sigurno je švercao šećer za
vrijeme rata i samo je sudska zastara spasila vašeg brata kazne. Osim
toga, kupio je Ferrari na braniteljsku povlasticu. Jasno je da ste
zaobišli zakone i oštetili državu, ali kako je moguće da i dalje
uspijevate prodavati domoljublje, premda ste očigledno ratni profiteri?

Kako je moguće da i dalje uspijevate prodavati priču o obiteljskim
vrijednostima i Crkvi kad je Vaš brat prekršio valjda 9 od 10 točaka iz
pravilnika kojeg je Mojsije spustio sa brda?

Iako ste se u predizbornoj kampanji uporno predstavljali kao uspješni
biznismeni, koji znaju voditi firmu pa će znat voditi i grad, kako je
moguće da tako uspješni biznismeni imaju deficit u proračunu od 50%? Zar
to nije dokaz vaše nekompetentnosti i neuspješnog upravljanja Gradom?

Je li istina da ste nakon osvajanja izbora prebacili poslovanje Grada
na banku s kojom surađujete poslovno te da su sredstva oročena i
vezana, direktno pogodujući bankama. Da li je posljedica ovog poteza da
su planirane gradske  investicije zaustavljene, a banka je zauzvrat
poboljšala financijske uvjete vašim tvrtkama?

Kupili ste hotel koji je potpuno promašena investicija. Da niste
izišli na izbore, taj hotel bi vaš privatni biznis do sada  zasigurno
povukao na dno. Plaćate  goleme kamate na kredite koje ste podigli za
kupovinu i renoviranje hotela. Ne treba napominjati da se dovršetak
hotela ne nazire. Banke su vam još prije 3 godine okrenule leđa kad ste
tražili dodatne kredite i reprogramiranje duga. Tada ste se dosta
okrutno obrušili na njih preko medija. Znači li to da ste ustvari
neuspješni biznismeni?

Također, ne plaćate izvođače radova na hotelu kao ni dobavljače u
vašim trgovinama. Kako se taj poslovni model može primijeniti na
poslovanje grada? Koliko ima istine u tome da ste umirili dio izvođača
tako što ste im osigurali unosne ugovore u poslovima sa gradom, kao što
su poslovi  opremanja vrtića bez natječaja.

Koliko ima istine u tome da  je Koteks tvrtka pred bankrotom te da bi
mogao uslijediti domino efekt sa ostalim tvrtkama zbog međusobne
povezanosti hipotekama i potraživanjima?

Još jednom, znače li ovo da ste ustvari neuspješni biznismeni?

U predizbornoj kampanji Vam je jedan od glavnih aduta bila mantra da
vi zapošljavate i hranite ljude. Stvarnost je bitno drugačija,  građani
Splita zapošljavaju i hrane vašu čitavu familiju.

Kad smo kod toga, koliko ljudi trenutno zapošljavate? Zar niste
smanjili broj zaposlenih prodajom lanca trgovina južno od Splita?
Pokušali ste prodati i kompletnu maloprodaju, ali je Todorić nije htio
kupiti? Da ste uspjeli u svom naumu, koliko bi tada imali zaposlenih?

Prebrojio sam, u kampanji je Vaš brat 137 puta spomenuo da niste
političari, da neće više biti zapošljavanja po stranačkom ključu već
isključivo prema stručnosti. Unatoč tome, zaposlili ste užu i širu
rodbinu. Kad je nestalo rodbine, zaposlili ste privatne mesare, boksače,
skipere i ostale, na potpuno neprimjerena mjesta.

Koliko ima istine u glasinama da ste osnovali gomilu novih gradskih
poduzeća iz isključivog razloga da možete bez natječaja dodjeljivati
poslove prijateljima? Je li istina da su direktori tih novoosnovanih
poduzeća sami sebi određivali visinu mjesečnih primanja, da su sami
sastavljali ugovore kojima su maksimalno zaštićeni te da će u budućnosti
stajati grad golemih sredstava?

Ukoliko smatrate da su svi ti ljudi kompetentni, zašto ih niste
zaposlili na rukovodeće pozicije svojih tvrtki, dopustili im da sami
biraju iznose svojih primanja i zaštitili ih dugoročno? Poznajete li
ijednu tvrtku koja funkcionira na taj način?

Dok Split atrofira, pogotovo pod vašim vodstvom, kakav je Vaš plan za
Split? Imate li vi kakav program i ideju kako učiniti Split centrom
Mediterana? Dajte mi barem 3 konkretne stvari? Koji su to kapitalni
projekti?

Napadali ste bivšeg gradonačelnika Kureta da je aneksom na ugovor o
izgradnji Spaladium arene oštetio Grad Split, a u korist Konstruktora i
IGH-a. Kako komentirate činjenicu da je Kuretov aneks istekao prije
godinu dana te da Vi od tada čuvate u ladici taj dokument koji Gradu
Splitu donosi goleme financijske dobitke, dok ste u međuvremenu
ostvarili  poslovnu suradnju sa Konstruktorom i IGH-om ispred hotela
Marjan  i na Kili te na taj način sebi osigurali brojne beneficije. U
nekim zemljama se takva situacija naziva sukob interesa, dok u nekima
legalan reket (uz upitno korištenje pridjeva legalan).

Promjenom odluke o zonama  komunalnih doprinosima, uskratili ste
Gradu milijune kuna. Istovremeno su vaše tvrtke uštedjele jednaki iznos.
Sigurno ste i Vi spremni priznati da se radi o sukobu interesa?

Kažete da vas opušta politika od kad ste shvatili da svi političari
rade isključivo za svoj interes. S obzirom da ste više puta rekli kako
ste vi sad političarka, znači li da vas politika opušta jer i vi radite
isključivo za svoj interes, a bez rizika kojeg inače poslovni svijet
nosi?

Dakle, ratni ste profiteri. Dakle, Crkva i obitelj vašem bratu nisu
prioritet u životu. Dakle, nije istina da grad vodite kao što vodite
firme. Dakle, usko surađujete sa HDZ-om i SDP-om premda se trudite
prikazati suprotno. Dakle, nemate kapitalnih projekata koji će Split
učiniti centrom mediterana. Dakle, ignorirate struku i zapošljavate užu i
širu rodbinu, mesare, boksače, skipere i ostale na odgovorna mjesta u
gradu za koja oni nisu kompetentni. Dakle, postoji li išta iz vaše
predizborne kampanje što je bilo iskreno?

I Mosor loše spava…

– Milorade, budi se… Milorade, budi se!!! – prvo je nježno, a zatim glasnije i uz grubo drmanje ponovila njegova žena.

Obliven znojem, probudio se uz vidno olakšanje jer je shvatio da to bio samo san.

– Opet si sanjao kako postaješ Kerumov zet – upitala je žena.

– Ne, ovaj put je bilo još gore.

Još uvijek bolno vividan, san nije napustio njegovo kratkoročno sjećanje. Odlučio ga je podijeliti sa ženom:

– Aco me zamolio da napravim prilog o njoj.

– Pa dobro, nije to valjda toliko strašno?!

– Pa nije trebalo biti, snimio sam prilog u kojem san prvo htio razriješit jednu logičku zavrzlamu, pa sam upitao:

– Gospođo Nevenka, znate li što znači riječ urbano?

(Za to vrijeme je Nevenka mrmljala u studiju: -Dašta, kako ne bi
znala, to su oni Jugoslaveni, žele pokopat moga Željka i sviju nas.)

– Urbs znači grad a urbanizacija proces preobražaja seoskih naselja u
gradska, odnosno širenje gradskog načina života u ruralna područja.

(Nevenka kod Ace: – Kažem vam ja, jugoslavenčine i komunjare…)

– Vi  ste na čelu drugog po veličini urbanog središta Hrvatske,
ujedno Vam se i stranka zove Građanska, a prezirete sve urbano. Zar
niste u konfliktu sami sa sobom?!

(Nevenka kod Ace: – Nemojte vi meni govorit da smo mi komunjare, mi smo dali novce za crkvu u selu!)

– Bilo bi najbolje da preimenujete stranku u Hrvatsku seljačku
stranku, ali budući da je to ime zauzeto, slobodno si uzmite Hrvatska
čista seljačka partija – HČSP.

Ustvari, možete se zvati i HDZ ili SDP, nema razlike između vas. Ionako
izvrsno surađujete, tu i tamo se vrijeđate preko medija, ali to je samo
zato da prikažete kako postoji opozicija, makar i fiktivna. A izbore ste
dobili jer je ljudima puna kapa političara i stranaka. Naravno, tek
naknadno se pokazalo da ste isti, ako ne i gori od ovih prije vas. Nismo
ih morali ni mijenjati, samo zajebancija, dodatan trošak, a još nas je i
sram kad nas podjebaju iz metropole, kao da oni imaju puno boljeg.

I za kraj, palo mi je na pamet. Kad je onomad u predizborno vrijeme
Vaš brat govorio da u Splitu neće biti nezaposlenih, sigurno ga je netko
prekinuo prije nego je uspio dovršiti rečenicu.

Jer da je uspio dovršiti, siguran sam da je ustvari htio kazati da neće bit nezaposlenih – netijaka i rodijaka.

Zdravi i veseli bili, Vaš Mosor.

– Pa dobro Milorade, meni to zvuči odlično. Čemu noćna mora.

– Ma je, ali netko je u realizaciji greškom pustio prilog o spomenicima
koji smo snimali iz zajebancije. Tamo sam govorio o nebitnim stvarima i
sljedeći utorak me moji u Hvaranina nisu prestali zajebavat.

Zašto se Nevenka budi usred noći?!

– Nevo, budi se… Nevo, budi se!!! – prvo je nježno, a zatim glasnije i uz grubo drmanje ponovio njen muž.

Oblivena znojem, probudila se uz vidno olakšanje jer je shvatila da to bio samo san.

– Opet si sanjala urbane Jugoslavene? – upitao je Dalibor.

– Ne, ovi put je bilo nešta gore.

Još uvijek bolno vividan, san nije napustio njezino kratkoročno sjećanje. Odlučila ga je podijeliti sa mužom:

– Bila sam na televiziji, priko puta mene je staja čelavi voditelj, a ja se priznojla.

– Gostovala si kod Stankovića u emisiji Nediljon u 2?

– Ne, bila sam kod Olivera Mlakara u Kolu sriće.

– Pa dobro, šta je tu toliko strašno?

– Ma prikupla sam novaca najviše od sviju…

– Pa dobro, to uopće nije loše. I šta, okrenija ti se BANKROT?

– Nije, nega mi Oliver nije tija prodat samoglasnike. Umrao je od
smija i reka da mi ih često fali, al da ih ponekad iman i previše.

Kao  navijač Hajduka, član uprave Hajduka iz ratne 92.-96. te na kraće vrijeme i predsjednik skupštine “Hajduka” ne mogu ostati ravnodušan na ono što se događa u našem nogometu, a kulminiralo je ovih dana u svađi između čelnih ljudi Dinama i Hajduka. I dok meštar medijske scene gosp.Zdravko Mamić trijumfalno zabavlja naciju djeleći packe svima oko sebe, a moji u Hajduku očajni zbog po njima očitih nepravdi pokušavaju dozvati pravdu koja jest spora ali ipak dostupna, jedni i drugi ne brineći o posljedicama koje mogu izazvati kod ionako frustriranog naroda na relaciji sjever-jug, zaboravljajući da se radi o najvažnijoj ali ipak sporednoj stvari na svijetu.

Gospodine Mamiću pustite sport sportašima! Nepodnošljivo je da u Vašem mandatu nitko ne govori o eri nogometnih trenera, sjajnih nogometaša nego o Vama a sada moji u Hajduku upadaju u istu zamku. Sjećam se dobro onih dana kada smo Hajduka pamtili po sjajnim trenerima Luki Kaliterni, Slavku Luštici, Tomislavu Iviću u novije doba Ivanu Kataliniću i Zoranu Vuliću(svakom u svojoj eri) s generacijama sjajnih nogometaša. Tako isto pamtimo Zlatka Zebeca, Dražena Jerkovića, neponovljivog Ćiru Blaževića, u novije vrijeme Cicu Kranjčara, Marijana Vlaka i mogih drugih koji su sa sjajnim generacijama nogometaša pronijeli slavu naša dva najtrofejnija kluba. Volio bih da i sada pričamo o sjajnoj generciji nogometaša i njihovih učitelja i o mnogim aspektima tog najljepšeg sporta.

Zato Vas molim prestanite sa svađama, a napose sa prijetnjama i nemojte nikome “davati po piksi” jer u sportu se ne tuče (makar ne u nogometu) nego se sportski i viteški natječe tko je bolji. U Hajduku dobro znaju da se može napraviti dobar rezultat kada protiv sebe imaš i instituciju predsjednika države  tako reći na čelu  voljenog zagrebačkog kluba, ali su unatoč svemu trofeji ostajali u Splitu.

Zato, hajdukovci, radite strpljivo i maksimalno stručno pa će opet biti po onoj biblijskoj da je David pobijedio Golijata. Mi pravi hajdukovci Vas volimo kada i niste na razini naših očekivanja, ali vas bodrimo da se ponovno vinete u visine  unatoč svemu pa i nepravdi o kojoj govorite. Sjetimo se svi kako je tek našim također velikim klubovima poput Rijeke, Osijeka, Varteksa i Zagreba, ali i mnogih drugih koje ovom zgodom nisam spomenuo.  

Bahatim i neumjerenim ljudima koji svoj uspjeh ne znaju slaviti dostojanstveno na ljudski i civiliziran način ne vrjeđajući druge poručujem parafrazirajući Vladu Gotovca “Njihova srca izgorjet će u vlastitoj zloći i nikad neće osijetit sreću jer će ih vlastita mržnja izjedati”.

A vi istinski ljubitelji sporta i nogometa navijajte žestoko i čestito za svoje klubove  i nedajte se uvući u njihove mreže zla zasnovane na osobnim taštinama i nezajažljivim materijalnim koristima. Nakon utakmice čestitajte boljima i sretnijima i učinite sve da vaši ljubimci drugom zgodom budu uspješniji. Neka vas ljubav prema sportu oplemenjuje i čini boljim ljudima prijateljima među sobom, a ne nikako krvnim neprijateljima. Neka se čuje pjesma kao u našoj mladosti, Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska njima se diči cijela Hrvatska.