Ako se vako nastavi, u Hrvatskoj će bit ka i na Marsu. Opće neće bit uvjeta za život. A svemu je kriv Kolumbo, jer da nas on nije otkrio, mi bismo davno bili Amerika. Ovako samo Balkan s brdom problema i dolinom suza, punih usta demokracije i praznih želudaca od frustracije. Niko nije zadovoljan - ni pozicija, ni opozicija, prosvita ni rasvita, bogati ni rogati. Kažu i istine zbore da smo najčudniji narod na svitu i cijenit ne znamo što imamo. Eto.

Split sebi voli tepati kako je "najsportskiji grad na svitu". Gledajući broj stanovnika u odnosu na osvojena olimpijska, svjetska i europska odličja, epitet svakako ima smisla. Još i više ako se gleda koliko je sport popularan i važan u životima Splićana. No, trofeji i medalje sve rjeđe svraćaju u "grad pod Marjanom", barem što se klubova tiče.

Godina dana u životu čovjeka nije previše. Ali kada je gore napisano još u siječnju 2011. godine onda je jasno kako je više od desetljeća zapravo vrlo dug period u sportskom životu koji ostavlja posljedice koje je, nažalost, lako predvidjeti. A najveći je problem što se umjesto učitelja radije igra menadžera, tijekom priprema umjesto s pločom i flomasterom više radi mobitelom, zove roditelje igrača i "sugerira" im za kojeg menadžera da potpišu, čak i za koji klub.

I kad bi Bernard Jurišić to napisao pa oštro promiješao taj koktel samodopadnosti i cinizma, otkrio bi cijelu formulu (ne)uspjeha. Ma lako za laike ili društveno-mrežne sveznadare, koji svoje verzije i opravdanja često traže u krivim prostorijama, nego za trenere koji kao da glume bestežinsko stanje i shvaćaju stvari rijetko onakvima kakve zaista jesu. Loša organizacija, promašena sportska politika, krivi temelji i katovi - teme koje se često pronađu u Jurišu ili u slovima stranice na jednoj društvenoj mreži.

Priča oko Juriša krenila je prije gotovo dva desetljeća.

- Prvo na Sportnetu, onda Sportskim novostima i Telesportu. Uvik san tio imat kolumnu u kojoj ću si dat oduška i eto, super je prošla, pitaju ljudi odakle ideje, ali ideja kad se daš u sport imaš tjedno najmanje deset. Niti jednu subotu nisam promašio, je, i utorak je bio prije - veli. Nastavlja opet u dahu.

- Bude pozitivnih i negativnih reakcija, ali nije mi problem, ja napišen ono na duši. Niko drugi ne može utjecat na to. I drago mi je da ljudi i sportaši znaju to. Znalo se događat da bi se vidili nakon nekog vrimena i rekli bi da iako san napisa kritiku, da san je dobro argumentira i da to podržavaju, a uz to i da znaju kako nije zlobna. Ja kad kritiziran i napišen da nešto ne valja, napišen zašto to mislin.

"Sa što manje riči tribat napisat što više..."

Uz Juriš, Facebook je posebna priča...

- Iskreno moran priznat da san u početku od toga zazira. Prva ideja da napravimo Facebook stranicu bilo je jer smo četiri autora na Sportnetu imali kolumne i da one budu prepoznatljive. Rekli su mi da to moramo imat, jer je bit brendirat novinara, otvorio to ja ili netko drugi vodio za mene. I donilo mi je to masu mogućnosti da kažen stvari koje nisan moga u medijima i u tekstu jer san Facebook svatia ka misto na kojem se sa što manje riči triba napisat što više. A ja iman problem da mi je teško zadržat nešto u sebi kad mi ide na živce. Nije problem ko je oko mene, i ako me živcira, živcira me. Tako je i kad vidin u društvu. I napišen zato milijun situacija.