Ovo naše vrijeme nije za oklijevala. Čim ti se ukaže prigoda, moraš je zgrabiti. Bilo kako pa čak i za rogove, za rep – na svaki mogući način jer – hoćeš li uopće više imati neku novu prigodu. Oklijevala uvijek kasne, nikada nisu u skladu s vremenom. Dok se oni odluče, drugi već poberu lovorike ili ono što već treba pobrati. Drugi već lijepo privatiziraju, prodaju, kupuju, rasprodaju i obogate se.
No, ljudi su puno kompliciraniji.
U određenom je razdoblju povijesti homo sapiensa željezo bilo vrednije od zlata. Moglo se taliti i oblikovati bez prevelike muke, a s druge su strane željezni mačevi predstavljali najveću dragocjenost jer – željezni su u njima trud, muka, srčanost, htijenje, znoj, radost i suze.
Mislili su tada da je pao iz neke druge dimenzije, nekog drugog vremena, nekih drugih vrijednosti – tu kod nas. Njegovu posebnost uočio je i zavolio cijeli svijet.
Mi volimo kada se stvari u našem životu događaju brzo, ali samo za one stvari koje nama odgovaraju, koje su isključivo nama na korist, ali put Petra Metličića dogodio se slučajno, talent je objeručke prihvatio i tako postao cesta. Jedna od onih s najmanje vozila, kojom svi mi želimo putovati, ali nekad skrenemo u kakvu sporednu, zapuštenu i neravnu. Cesta bez oklijevanja, za primjer drugima, cesta najkvalitetnijeg asfalta iza koje stoje sati i sati peglanja rupa i građenja novih kilometara.
– Pohađao sam Osnovnu školu Mertojak i volio san općenito sve sportove, tada su školska natjecanja bila popularna i praktički sam igrao sve za školu. Sreća je bila i da sam imao jednog profesora, velikog sportaša i fanatika Gojka Dumanića koji mi je, kako san ja ljevak, kazao da u Vukovarskoj primaju nove i mlade rukometaše. Svi iz škole išli smo se tamo upisati, ekipno, a onda gdje svi, tu i Mujo. Iako sam krenuo s košarkom, koja je devedesetih bila jako popularna u Splitu, zbog velike konkurencije otišao sam do rukometa. Svidio mi se na prvu i dalje, zapravo, znamo – priča tako Metličić koji priznaje kako su mu roditelji bili uzor jer zbilja je vrijedan divljenja podvig u kojem oba gluha roditelja odgoje uspješnu djecu.
– Kad mi je trebala pomoć za školu, oni nisu tu mogli puno sudjelovati, morao sam tako malo više povući kroz djetinjstvo, ali sve drugo što mi je trebalo, posebno roditeljska ljubav, e tu mi stvarno nije falilo ničega. Njihova potpora mi je bila na prvom mjestu i nekako kao da za sve što sam napravio sam imao motiv više kako bi oni bili ponosni i zadovoljni – veli.
U seniorski sastav kročio je još dok punoljetnost nije upisao. Strašno motiviran, trenirao je i trenirao u Splita…
– Klupski rukomet puno je tada ljepše izgledao, više se ulagalo, i bilo je mnogo više kvalitete. Ja sam iz Splita, koji je bio jako dobar, s iznimnom ekipom i uvjetima, otišao u Metković u kojem su, uz Zagreb, igrali najbolji igrači u Hrvata. Osvojili smo tada europski kup, dva kupa Hrvatske, igrali smo i još jedno europsko finale, a moju posljednju godinu i četvrtfinale Lige prvaka. Bila je to prava jedna stepenica više koja mi je pomogla da imam više ciljeve i da odem vani i tamo potpišem ugovor – priča u istom dahu pa se dodatno prisjeća.
– U Metkoviću su igrali i Goluža, Kaleb, Dominiković, Matošević, braća Jerković. Poslije je došao Lacković i Ivano. Uglavnom, kao da su svi igrači s nekom malo boljom karijerom krenuli baš u Metkoviću.
Debitirao je Metličić u kockastom dresu na početku novog tisućljeća…
– U Francuskoj, da, na Svjetskom prvenstvu. Može se kazati čak i nekako slučajno jer se dvojac ispred mene ozlijedio i tako sam upao u ekipu i odigrao jedan fantastičan turnir. Koji je to bio ponos, posebno za našu državu koja je tada bila mlada, a mi nabrijani. Kako i ne bismo jer kad dođeš negdje, čuješ himnu, a onda i osvojiš nešto. Ne može se to objasniti, pokušavao sam, sportašima koji su iz nekih većih i starijih zemalja. Oni nemaju emocije kao mi. Ne da ne vole igrati za reprezentaciju nego smo mi samo malo posebniji. Igrati za malu zemlju koja znamo što je sve prošla, onda nam je svaki uspjeh previše značio. Nije bilo ni do novaca, nego do ljubavi, a mi kao ekipa smo bili prava klapa.
Jer, barem tako kažu, ako nismo u stanju voljeti onda ništa drugo neće funkcionirati. Ako jesmo u stanju voljeti – ostalo slijedi jedno za drugim. Ovim redom – zlatne medalje na Mediteranskim igrama u Tunisu 2001. godine, na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. i na Olimpijadi u Ateni 2004. godine. Njegovoj kolekciji zlatnih medalja nedostaje samo ona s europskih prvenstava, a koju nema nijedan hrvatski rukometaš. Srebro oko vrata bilo je na SP-u u Tunisu 2005. godine, Europskom u Norveškoj 2008. i godinu dana kasnije na svjetskoj smotri u Hrvatskoj.
– Kad zastaneš malo, pogledaš sve te uspjehe pa vjerojatno bi čovjek bio zadovoljan i sretan s pola medalja, a mi smo toliko toga uspjeli. Veliki su to rezultati, ne treba biti skroman, a Bogu hvala da sam i s klubovima imao sjajne faze, karijeru koju sam mogao samo poželjeti – kaže Petar kojemu je srce najbliže ipak ostao Metković, priznaje to.
– Metković je jedno predivno mjesto koje praktički živi rukomet i kad te ljude vidiš da su zadovoljni i sretni kad se nešto događa, u toj maloj sredini u kojoj je rukomet praktično bio doručak, ručak i večera, jednostavno moraš ostaviti trag.
U toj maloj zemlji u kojoj je toliko trenera i izbornika…
– Mi smo u uvijek zahtjevni, mi ne prihvaćamo drugo i treće mjesto. Kad vidiš kakve imamo uvjete i gdje radimo, na koji se način ulaže u sport, vjerujte mi da smo čudo. Ipak, naš mentalni sklop nije da budemo drugi jer mislimo da smo Bogom dani u sportu i svemu drugom. Bilo je tu dosta dobrih igrača u rukometu, ali se i nadam da će jednog dana doći jedan koji će biti bolji od mene, da mene više zaborave – smije se Metličić na nozi s olimpijskom medaljom. Zbog oklade, znate.
– Ne zovemo se mi kauboji jer dolazimo sa zapada pa ulazimo sa šeširima i pištoljima nego smo bili divlji u ponašanju. Malo divlji. Takvi smo bili izvan terena, ali možda je to bio i ispušni ventil jer su bila velika očekivanja, bio je velik stres i bilo je baš dosta naporno sve to prebroditi. Nekad smo se stvarno u reprezentaciji ponašali kao mala djeca, ne bi silazili satima s playstationa, a da ne govorimo o spačkama. I ako osvojimo zlato, rekli smo se tetovirati. I osvojili smo zlato, a onda je tek nekoliko nas istetoviralo medalju. Za vječnost.