Luda utakmica u Varaždinu završena je podjelom bodova (1:1), što će „golim okom“ sugerirati da je Hajduk ostao kraći za još dva boda (nakon prošlonedjeljnog kiksa protiv Lokomotive) u utrci za naslovom prvaka, ali nakon isključenja Ismaela Dialla u 16. minuti na intervenciju iz VAR sobe i pada u rezultatski zaostatak (42. minuta), Bijeli moraju biti zadovoljni što su izbjegli poraz i uzeli taj „bodić“, koji ih drži u borbi za vrh.
Gennaru Gattusu nije jasno da je Diallo pocrvenio, „kontakt nije bio takav da bi ga se kaznilo crvenim kartonom“, ali je pravo pitanje što je Diallu bilo da je krenuo prema Mitrovskom udariti ga, zakačiti u trenutku kad je lopta bila na drugoj strani terena. Čini se da je Čulina nakon pregleda snimke odlučio kazniti namjeru, a ne intenzitet. U to uopće ne želimo ulaziti, Diallo je napravio glupost „par excellence“ i dopustio VAR sobi da se umiješa, te Čulini da ga isključi. Uostalom, sam je bio svjestan što je napravio, pa je pri izlasku s terena na putu prema svlačionici sklopljenim rukama molio navijače za oprost.
Mi možemo samo ponoviti ono što smo o Diallu napisali nakon 0:3 protiv Rijeke na Rujevici. Citiramo:
– O Gattusovim postavkama napisat ću samo da mi je manje sporan Hrgović na desnom beku nego Ismael Diallo na lijevom. Ne znam čime je on „kupio“ trenera. Na stranu što se okliznuo kod kornera nakon kojega je Rijeka povela, dogodi se takav peh, ali čime on to u igri doprinosi, čime garantira obrambenu stabilnost? U odnosu na Darija Melnjaka. Eto, samo to neka Gattuso objasni.
U zaključku, Gattusu mogu oprostiti baš sve pogreške – tko ih nema? – ali Dialla ću mu teško prožvakati.
Prije Diallova isključenja, Rusyn je u stopostotnoj prilici pogodio vratnicu, a ta dva događaja skupa logično su djelovala pogubno na ambicije Hajduka u Varaždinu. I onda je još Varaždin zabio pred kraj prvog poluvremena…
Srećom po Hajduk, kad baš sve izgleda depresivno, postoji jedan igrač koji vas može trgnuti iz toga stanja. Marko Livaja je na početku drugog dijela izborio i realizirao jedanaesterac, a Hajduk je do kraja igrao na – pobjedu s igračem manje. Nije uspio do tri boda, realno, mogao je i izgubiti. Utakmica je bila potpuno otvorena, Alić je zatresao gredu iz slobodnog udarca, Prpić i Elez su nekako zatvarali brojne rupe, a brojni bivši igrači Hajduka u redovima Varaždina (Antunović, Mamić, Čuić…) kao da su imali zadršku kad su im se otvarale prilike nauditi vrataru Siliću.
I što sada? Daleko od toga da Hajduk ne može biti prvak, ali potpuno je jasno da će u posljednjih šest kola morati nadmašiti sam sebe, odnosno sve ono što je pokazao do danas. Nada umire posljednja, pa ćemo se držati – nade.
P.S. Deset od petnaest igrača Hajduka u Varaždinu poniklo je u Omladinskoj školi Hajduka. Sedam od tih deset je mlađe od 21 godine, ali to je za neku drugu temu.