Urušavanje u Sinju – ponajprije gospodarsko i socijalno – počelo je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, s početkom kraja bivše države. Iz crne sinjske gospodarske stvarnosti, koja je u kratko vrijeme progutala niz tvrtki hraniteljica tog kraja, nije preživjela ni građevinska firma Sadra Sinj, uz koju je usko vezana vizura i današnjeg Sinja. Sadra je odreda gradila komplekse i velike objekte u Sinju i njegovoj okolici.
Jedan od njih je Dom mladih u samom centru grada, baš kao i kompleks Dalmatinke. Prirodni šljunak, koji je bio sastavnica betona, vađen je iz brnaškog kamenoloma i zaprežnim se kolima vozio do centra današnjeg Sinja. U međuvremenu je Sadra preimenovana u “IGP Sinj”, a onda i “IGRO Sinj” da bi se u prelasku iz jednog (socijalističkog) u drugi (kapitalistički) politički sustav ponašala u proizvodnom gospodarstvu poput slona u staklarnici. Rušilo se redom i rješavalo radnika uz istodobno grabljenje kapitalista.
Pokazalo se da prisvojeno nema svrhe bez onih koji znaju proizvoditi, pa su tvrtke Dalmatinka, Cetinka, Konkurent, Termofriz, Sinjanka – jedna za drugom padale kao žrtve. Tih nekoliko nabrojenih bilo je s više od 5 tisuća zaposlenih, većinom s područja cijelog Cetinskog kraja.
Svjetla reflektora usmjerena su, u ovom slučaju, prema kamenolomu kojim je upravljala davno ugašena građevinska tvrtka Sadra – kamenolomu u Brnazama.
Napušten je prije više od četiri desetljeća, a po starom je dobrom običaju, bez sanacije i ograđivanja, postao prijetnja sigurnosti ljudima i životinjama. Naknadno je postao i zgodno mjesto za odbacivanje smeća, životinjskih ostataka, glomaznog otpada i šuta, kako ljudi iz bližeg susjedstva, tako i onih iz šireg područja kojima su ti susjedi upirali prstom prema Brnaškoj kavi, kako se uvriježio naziv za ovaj kamenolom.
Da stvar bude još poraznija, cijeli taj kompleks koji stotinjak metara niže ima i nogometno igralište kluba Brnaze, nazvao se “Športski centar Ante Mandac”, kao izraz zahvalnosti branitelju s područja Brnaza koji je poginuo u Domovinskom ratu u travnju 1992. godine na Kupresu.
Projekt da taj prostor oživi napravljen je još 2005. godine, na ulazu u kamenolom četiri godine kasnije postavljena je tabla s imenom centra, da bi 2012. godine obitelj i prijatelji natpis skinuli… Ionako se pored table samo gomilao otpad, a ploča s imenom centra propucana je iz puške s nekoliko metaka pa je skinuta i da ne bi svjedočila sramoti nikada otkrivenih počinitelja.
Štoviše, stotinjak metara od područja zapuštenog kamenoloma na drugu stranu, pronađeni su ostatci starohrvatske crkve u čast svetog Mihovila za koju se smatra da je nastala u 9. ili 10. stoljeću. To arheološko nalazište nikada nije u potpunosti istraženo.
U stvarnosti prostor kamenoloma izgleda kao ogromna površina koja na rubovima na zapadnoj i sjevernoj strani ima zasjeke visoke i do 40 metara s labilnim stijenama koje su teške i po stotine kilograma. Nije u skladu sa uzusima novinarske struke, ali činjenica je da se prostor kamenoloma u nekoliko navrata koristio kao mjesto u kojem su pojedinci naumili izvršiti samoubojstvo. Većina takvih planova, srećom, na vrijeme je spriječena.
Sanaciju otpada s površine u Brnazama u par je navrata naložio grad Sinj preko komunalne tvrtke “Čistoća Cetinske krajine”. Za sanacije bi se proračunski novac osigurao odlukama Gradskog vijeća, ali mimo Odluka o sanaciji neaktivnih eksploatacijskih polja mineralnih sirovina. Naime, kamenolom u Brnazama, Brnaška kava, nikada nije upisana kroz Jedinstveni informacijski sustav mineralnih sirovina pri Ministarstvu gospodarstva. Drugim riječima, brnaški kamenolom u papirima – ne postoji!
Grad Sinj je ove godine donio Odluku o sanaciji kamenoloma, i to ukupno njih osam na sinjskom području od kojih je najveće eksploatacijsko polje boksita na brdu Visoka iznad Radošića. Tom se odlukom trebalo obvezati Ministarstvo da provede tehničku sanaciju neaktivnih kamenoloma.
Zašto je onda brnaški kamenolom sporan?
Kamenolom je trebala, prema riječima Hrvatskih šuma, sanirati tvrtka Sadra, a kad nije…
– Sanacija ovakvih objekata, temeljem rudarskog projekta i temeljem Zakona o rudarstvu u nadležnosti je Ministarstva gospodarstva – kažu iz Hrvatskih šuma koje upravljaju prostorom, a površina je u vlasništvu Republike Hrvatske. Površina od gotovo 20 hektara, od koje je kamenolom tek nekoliko stotina metara.
– Iako navedena površina u vlasništvu Republike Hrvatske u naravi nije šuma, obuhvaćena je programom gospodarenja, budući da u vrijeme izrade programa navedeno zemljište nije bilo u građevinskoj zoni niti je imalo poljoprivrednu namjenu, pa je svrstano u šumsko područje.
Sukladno članku 21., i stavcima 3. i 4. Zakona o šumama, šumoposjednik nije dužan poduzimati posebne mjere opreza prema posjetiteljima šuma niti se može smatrati odgovornim za bilo kakve štete ili ozljede koje te osobe pretrpe, osim ako su nanesene namjerno ili grubom nepažnjom prilikom obavljanja redovite djelatnosti gospodarenja šumom. Posjetitelji šuma ili šumskog zemljišta preuzimaju sve rizike kojima su izloženi prilikom kretanja šumom ili šumskim zemljištem.
U prijevodu, u šumama smo na vlastitu odgovornost. Ili kamenolomima koji se besmisleno svrstavaju među šume.
Prebacivanje loptice sanacije i odgovornosti za štetu ili nesreće na prostoru brnaškog kamenoloma nastavilo se na Ministarstvu gospodarstva koje pak kaže da “u svojoj evidenciji – Registru eksploatacijskih polja Republike Hrvatske nije imalo upisan navedeni kamenolom, kao niti tvrtku Sadra, niti je imalo ikakva saznanja da su na navedenoj lokaciji obavljani bilo kakvi iskopi”.
– Slijedom navedenog, u predmetnom slučaju nikako se ne može pozivati na odredbe Zakona o rudarstvu, a time niti na nadležnost Ministarstva gospodarstva.
Prema odredbi Zakona o rudarstvu, Ministarstvo gospodarstva je u obvezi provesti radnje i postupke glede sanacije neaktivnih eksploatacijskih polja mineralnih sirovina, koja su upisana u Registar eksploatacijskih polja mineralnih sirovina Republike Hrvatske, a to predmetna lokacija svakako nije! – jasan je odgovor Ministarstva.
Premda kažu kako je u slučaju iz Brnaza evidentno da se radilo nelegalno, dozvola za iskope u brnaškom je kamenolomu došla s lokalne razine, i to od tadašnje Općine Sinj. Općine su, inače, dozvole izdavale do devedesetih godina prošlog stoljeća, zapravo do osnutka države Hrvatske, a iz kamenoloma u Brnazama šljunak se nije iskopavao još od osamdesetih godina.
Kada je Ministarstvo element odgovornosti prebacilo na Državni inspektorat, a kad se već prema njihovim riječima radilo nelegalno, službenim smo upitom “pokucali i na vrata” te institucije.
Rudarska inspekcija Državnog inspektorata, vele, nije zaprimila predstavke koje se odnose na kamenolom iz Brnaza, ali…
– Postupak utvrđivanja stanja lokaliteta će se provesti i o utvrđenom ćemo vas pravovremeno izvijestiti – odgovor je Državnog inspektorata.
Utvrđeno će se, pretpostavljamo, svesti na nešto veće ambicije od pukih maštarija, ali neće biti pametnije od gore napisane selidbe problema od jednog do drugog ćorsokaka. I iako je već prošlo vrijeme da se počnu raditi konkretni planovi. A njih nema, ili kao da nema – ako će netko još skinuti prašinu s plana za izgradnju sportskog centra iz 2005. godine…
Sanacija i ograđivanje su nužni, ma tko god kasnije za to skupljao političke pluseve!