Filmski analitičari tvrde da veliki holywoodski blockbusteri, u svojem scenariju, imaju nekoliko “vrhunaca“. To su oni trenutci u filmu kada se svi gledatelji šokiraju, ostanu zatečeni jer nekakva scena ili efekt – iznenadi. Teoretičari filma tvrde da filmska publika, voljna i spremna “lutati” veći dio filma, i to filmskim “nizinama i dolinama” jer svaki čas može nastupiti taj – vrhunac.
Ali što je sa životima? Vrijedi li i za njih isti zakon?
Do prije neke generacije vrijedio je. Ljudi su živjeli i umirali, radili i odmarali se, radovali se i tugovali i bili su svjesni da je ovo “dolina suza” kroz koju se jednostavno mora proći kako bi došli do konačnog vrhunca. I onda su prodali priču, prodali filozofiju življenja koja pod motom carpe diem iliti iskoristi dan propovijeda kako su jedino vrijedni ovozemaljski vrhunci, a sve ostalo – zaboravi. Zbog tih vrhunaca, uvjerili su nas, vrijedi žrtvovati sve – zdravlje, mir u duši, savjest, bližnjeg.
Zato i jest danas život maksimalno ubrzan.
Život na traci za trčanje, u utrci s vremenom i međusobno. Cijena nije bitna, jer smo mi za vrhunce ovoga svijeta pripravni na svaku cijenu i na svaku žrtvu. I onda se događa točka s koje povratka nema. To je točka, u koju kada dođete, s koje više nije moguće vratiti se na prethodnu poziciju, a kamo li na početak. Dođe čovjek preduboko i jednostavno mora tim putem nastaviti do samog kraja.
– Naša opservacija je, a to pokazuju i svjetski podaci, da se u zadnje vrijeme nije povećala toliko učestalost tumora koliko tumore mozga viđamo – i benigne i maligne u mlađim dobnim skupinama. Izazov je to za neurokirurge premda ne znači da se svaki tumor mozga nužno i operira. Postoje i drugi načini kako se tumori mozga liječe i tu maksimalno do izražaja dolazi timski rad. Vidite, opet taj timski rad – jer u dobrom oporavku pacijenta neurokirurg je često samo prvi korak. Nakon nas dolaze i naše fizikalne terapije i fizioterapeuti, a potom onkolozi koji nastavi liječenje pacijenata koji imaju malignu bolest – govori tako Vlatko Ledenko, kojeg godinama pacijenti biraju kao najdoktora, a on je uvjeren da je to zato što vide da iznimno voli svoj posao.
I to posao koji počinje svakog jutra već u 6 sati. U 7 je u bolnici, premda radno vrijeme počinje u 8 sati. Po dolasku u bolnicu sa specijalizantima obilazi pacijente te raspodjeljuje poslove, a u 8 sati se preuzima služba od noćne dežurne ekipe. Iako u bolnici često ostaje cijeli dan, a vraća se kući tek navečer, ne predstavlja mu to nikakav teret jer je, uz to što je prepun znanja i iskustva, u punom naponu fizičke snage.
“Stalno sam želio nekakvu kiruršku granu…”
I prečesto u trenutcima kad ljudski život postane izazov koji ne nudi nekakva srednja i blaga rješenja. Ne dopušta kakve nagodbe, pogodbe i kompromise. Daje – sve ili ništa. Uzmi ili ostavi.
– I moja priča ima svoju obiteljsku povijest jer moj pokojni otac bio je specijalist kirurgije u splitskoj bolnici i nekako gledajući njega sam shvatio da je to jedno odgovorno, naporno i zahtjevno zanimanje. U jednom trenutku sam zamolio oca prije svoje konačne odluke što bi upisivao da me dovede malo u bolnicu, u jedno ili dva dežurstva i da doživim iz prve ruke kako to izgleda iza zatvorenih zidova bolnice. I nije me odbilo, dapače, privuklo me – kaže Ledenko.
A znao je od malih nogu da želi medicinu…
– Ma neću izvrtati istinu, stalno sam razmišljao i da želim nekakvu kiruršku granu. I svakako, redovito sam slušao očeve priče s posla, posebno kad bi bili nekakvi obiteljski razgovori i druženja jer, evo sada znam i na vlastitoj koži, da medicinar, a pogotovo kirurg, svoj posao živi od jutra do sutra, kako ono kažu, i ne može posao ostaviti u bolnici nego nužno s njim dolazi kući.
Nije se teško zato sjetiti ni prvog operativnog zahvata…
– Moja prva operacija je bila hitna operacija. Radilo se o jednom mladiću koji je odlazeći na utakmicu Hajduka pao s motorkotača, zadobio tešku ozljedu glave s krvarenjem i formiranjem ugruška. I sjećam se da me to popodne moj bivši šef Jurinović zvao da dođem od kuće i da mu asistiram na operaciji. Takve operacije uvijek ostanu nekako u svijesti.
“Radi ogroman adrenalin…”
Iako se i mnoge druge pamti. I dobre i ne baš najbolje, ali svaka je zahtjevna na svoj način i očekuje maksimalnu posvećenost.
– Stvarno često se susrećem s pitanjem od strane pacijenata koji otprilike glasi – je li ova operacija rutinska? Riječ rutina se može protumačiti na razne načine, ali je činjenica da pri svakoj operaciji treba pristupiti individualno. Postoje operacije koje radimo češće i koje su na neki način nama lakše za izvesti, a postoje složenije i kompliciranije operacije. Primjerice, jedna od kompliciranijih operacija su dobroćudni tumori mozga naziva meningeomi koji upravo zato šta sporo rastu, mogu narasti jako veliki i u svom rastu obuhvatiti krvne žile ili živce. I onda prilikom odstranjenja takvog jednog tumora koji može biti golem, recimo, može mu biti promjer i do 10 centimetara, što je za lubanjsku šupljinu jedna pozamašna dimenzija, čovjek mora biti jako oprezan da ne ošteti te krvne žile i živce jer to bi moglo biti pogubno za pacijenta. Takve operacije znaju trajati i po desetak sati. 
Teze kako klasična glazba smiruje ljude američka je studija potvrdila, ali i usko povezala s liječnicima. Najviše kirurzima za koje tvrde da su precizniji kad slušaju Mozarta i Bacha. U slučaju Ledenka svjetske virtuoze dostojno zamjene i domaća glazbena imena svjetskog renomea – Mišo Kovač i Oliver s lokalnih radio postaja.
– Ma i u tim trenutcima dok traje operacija radi ogroman adrenalin. Ne osjećam ni glad ni žeđ iako operacije traju i traju. Koncentracija mora biti maksimalna, pogotovo u onim trenucima kad se dođe u najdublje dijelove operacijskog polja. Već je čovjek pomalo i umoran, to budu i popodnevni sati, ali baš je onda potrebna najveća pomnja. Tu bi opet istakao jedan timski rad gdje moje kolege meni, i ja njima, pomažemo i asistiramo ili odradimo taj jedan dio operacije dok drugi protegne leđa.
A u glavi uvijek je misao da o tvojim postupcima ovisi nečiji život…
– Kako godine idu osjećam se sve opuštenije prilikom izvođenja operacijskih zahvata. To je nešto slično kao u autoškoli, slikovito. Dobiješ potvrdu da si položio vozački ispit, ali znaš ili voziti ili to tek znaš nakon što si odvozio desetak tisuća kilometara? Ja sam završio specijalizaciju iz neurokirurgije u Splitu i godinu dana proveo u Zagrebu u našim najboljim neurokirurškim kućama i kad sam se vratio kući s položenim specijalističkim ispitom, još sam jednu godinu dana trebao prisutnost starijih kolega. Samo da su tu, da osjetiš sigurnost, a sad se nekako nadam i ufam da tu sigurnost mogu pružiti svojim mlađim kolegama. To je jedan prirodan proces.
Baš kako je i Ledenko učio od starijih…
– Tadašnji šef Jurinović i moji stariji kolege doktori Tudor, Saša Devčić, Željko Bušić, Bulović… Većina njih koju sam nabrojio u sastavu već je u mirovini, a kad sam bio u Zagrebu imao sam sreću da sam radio s profesorom Paladinom. I njega bi uvijek istaknuo kao svog velikog zagrebačkog učitelja.
“Ovdje nema radnog vremena…”
Jer posao i obveza neurokirurga, kao i svakog medicinara, prenijeti je svoje skromno znanje kolegama koji dolaze poslije. Zapravo je to glavno poslanje jer dok je vijeka i čovjeka bit će i doktora, onih kojima je poziv biti životni pomoćnik. Pomoćnik s velikim početnim slovom P.
– Moji specijalizanti znaju da ponekad u neurokirurgiji nema ni radnog vremena, niti se gleda na sat kad je završilo radno vrijeme. Ako operacija traje od osam ujutro do osam navečer, onda taj dan je njima produženo radno vrijeme i to se nemali broj puta i dogodilo. Jedina je razlika što je kad smo mi kretali u ovaj svijet bilo nešto teže, a oni su već kao mladi ljudi okrenuti modernim tehnologijama i sve te naše tehnološke novotarije oni usvajaju na dnevnoj bazi, bez ikakvih problema, nekad i puno lakše nego mi stariji – kaže i zaključuje.
– Ja vam iz dubine duše želim reći da je svaki trenutak boravka u operacijskoj sali uzbudljiv na svoj način. Mogućnost gledanja kroz operacijski mikroskop koji nudi savršenu sliku, savršeno uvećanje, savršeno osvjetljenje, predstavlja jednu ogromnu privilegiju. Naravno da ima i stresnih situacija za vrijeme operacije, nekakva krvarenja koja se dogode i treba sanirati tako da se svaka operacija sastoji i od onih opuštenih, ali i stresnih trenutaka. I nije uvijek lako u tim trenucima kad ti se malo i ohlade noge, zadržati hladnu glavu i reagirati smisleno, pametno i polako. Bilo je situacija kad se pacijenti malo i počinju micati za vrijeme operacije, najčešće je ako popusti sedacija koju daje anesteziolog, ali nije ni njima idealno moguće u svakom trenutku procijeniti kada dodati koliko anestetika, ali nikad se nije dogodilo da bi se pacijent potpuno probudio. Uglavnom mi odmah signaliziramo i oni reagiraju, ali to se najčešće dogodi kad radimo na živcima na kralježnici ili na drugim bolnijim strukturama.