Dobri poznavatelji umjetnosti znaju za jednu čudnu navadu srednjovjekovnih slikara koji su tu navadu upražnjavali jedno duže vrijeme u Europi. Za teme svojih slika uzimali su biblijske motive, likove u odjeći svojega vremena, u odjeći srednjeg vijeka. Marija i Josip tako brižno stoje nagnuti nad svojim tek rođenim sinom Isusom, na slici su i pastiri i ostali likovi, ali svaki od njih nalik je Europljaninu tog vremena. Muškarci nose hlače, svilene košulje s volanima na rukavima i velike šešire.
I što bi onda danas vjernici rekli da vide umjetnički rad u kojem je Josip u Diesel trapericama, Marija u Ralph Lauren bluzi, a Tri kralja u Armanijevim odijelima?
Petljanje. Opasan je to posao. Pitanje je gdje povući crtu? U duhu biblijskog spomena s početka, koliko smo samo puta čuli nekoga da se ljuti na svećenika nakon neke propovijedi. Kao što se on to ima “petljati” u politiku, u zdravstveni odgoj, društvo. A to propovijedanje zapravo prelazi u “petljanje” kada nije općenito i bez adrese, nego je specifično i konkretno. Kada razotkriva laž i kada govori istinu. Kada dotakne i tjera na promjene.
A umjetnička preplitanja glavno su obilježje djela Gorana Sučića koji je ritmove, formu i boju skladbi prenio na platna, a kolika je njegova ljubav prema umjetnosti valjda najbolje svjedoči ustrajnost talenta koji se i sada kreće svojom radoznalošću i diktatom u nove svjetove. Njegova kreativnost zapravo je work in progress.
Davno su za njega napisali da on nije među onima koje treba otkrivati na dalmatinskoj i široj društvenoj sceni već ga kao autora promatrati i iznova doživljavati zbog kreativnog vulkana koji iz njega eruptira.
– Poznati europski pejzažista Gabrijel Jurić živio je u Livnu dok sam bio mlad, i on je mom ocu sugerirao da me pošalje u likovnu škole. Otac to nije baš razumio u prvom planu imajući od čega ću živjeti jer je smatrao da svatko može slikati i šarati, a isto je bilo i kad je jedan dirigent predložio mom tati da me pošalje u glazbenu školu. On je htio da ja budem dobar učenik, pravnik, ekonomist ili zubar, zapravo nešto fizički i konkretno od čega bih mogao živjeti. Ipak, mama je bila na mojoj strani, pobijedila je njega i uspjela nagovoriti da odem do Splita, još kao dječak, sa 14 godina. Upisao sam i glazbenu školu za trubu, u Splitu završio i srednju i fakultet i akademiju, drugi fakultet, oženio se, imam obitelj i čak i prilike da odem iz Splita, ali jednostavno nisam htio. Split je bio taj koji je bio taman za mene, grad koji pruža mnogo toga – govori Sučić koji je znanstvenik, profesor, skladatelj i slikar.
“Djeci se treba najviše posvetiti…”
Čovjek koji se od ove silne strke i zbrke, od ove sveprisutne trivijalnosti odmaknuo jer je u ranoj životnoj fazi utvrdio svoj kreativni fokus i bez gubljenja u prolaznim trendovima i tuđim pogledima, usavršavao svoja individualna rješenja.
– Kad se netko bavi s više područja odjednom onda ljudi misle da svaštariš, ali u mom slučaju povezao sam preferencije za umjetnost, glazbu i likovni svijet sa znanošću pa sam se i bavio često poli-art modelom koji je ‘de facto’ moj model, koji, eto, govori o važnosti umjetnosti u znanosti jer ono što se u znanosti postiže hipotezom u umjetnosti se postiže doživljajem. Kasnije sam se uhvatio u koštac s multimedijom jer sam jednostavno želio taj moj svijet približiti mladoj osobi, učenicima, studentima, da vidim kako se može pojačati doživljaj ako se jednom mediju doda drugi medij. Primjerice, kad glazbi dodaš sliku, ili kad boju dodaš glazbi. A ja sam baš istraživao za koji medij djeca imaju preferencije. Ako to znamo, onda znamo za koji medij odnosno za koju umjetnost djeca imaju preferencije pa se dijete i usmjerava u tom pravcu. I vjerujte, nema niti jednog područja umjetnost ili znanosti da nije povezano jedno s drugim. Taj fenomen sinestezije je mene vodio da se malo dublje bavim znanošću, ali i umjetnošću na jedan znanstveni način. Ipak, umjetnost je postala jedna trajna ljubav i ono što nisam nadomjestio u nekim mlađim danima sada to nadomjestim u ovim starijim pa sad slikam više nego ranije – veli Sučić kojemu je istog dana stigla vijest o priznanju za životno djelo od grada Splita, a da je u istoj životnoj etapi okrunjen i državnom nagradom Faust Vrančić.
A da se danas iz sfere nagrada za životno djelo vrati u školske klupe odabrao bi…
– Zanimanje odgajatelja, učitelja ili nastavnika. Znate zašto? Zato što je bogatstvo prenositi neka svoja životna iskustva, znanja, vještine živim ljudima, naročito mladima. Mogu reći i ovo jer sam prošao cijelu tu fazu – od osnovne škole, srednje, glazbene škole, fakulteta – gdje je lakše raditi, ali težak je odgovor. Iz mog iskustva kažem da je teže raditi s manjim uzrastom djece zato što taj mlađi uzrast ne zna što hoće, nisu formirane osobe. Njima se treba više posvetiti, više pozornosti im treba da se izgrađuju postupno. Ali studenti, oni su već odrasli, oni su formirane osobe.
“Zbog istraživačkog duha ušao sam u apstrakciju”
Znanost je zadužio pak stvaranjem nove paradigme u umjetničkim područjima pod nazivom Poli-art model povezujući različite umjetničke kreativnosti…
– Startao sam kao i svi ostali – motivima pejsaža, tradicijskih stvari, opterećen sam bio kao dječak motivima iz Livna, rijekama i livadama. Kad sam došao u Split onda se nametnula druga tematika, a to realno slikarstvo doveo sam do nekih granica kada mi je postalo malo i dosadno. I kako imam taj istraživački duh, kao svaki znanstvenik, ušao sam u apstrakciju, a ona je znatno zahtjevnija od pejsaža i realnih slika. Tu treba i psihološko naprezanje, više razmišljanja za ući u tu strukturu i ne, to nije šaranje nego filozofija. Ući u tu apstrakciju i pružiti korisniku umjetnosti da on doživi sliku kako on želi, a ne kako mu ja naredim. Jer mi ni danas, kad slušamo Mozarta, ne slušamo ga ušima njegovih suvremenika, nego našim ušima ovoga stoljeća – veli Goran dok pogledi padaju na svu tu raskoš oblika, tema i tehnika.
Maleni prostor koji je zapravo garaža, a preslabo je nazvati ga samo kutkom i ateljeom, kao da u tijelo udiše neku novu energiju. Eto, to je taj fenomen u umjetnosti.
– Bio sam trubač u mnogim grupama i snimao sam mnogo, svirao isto na mnogim turnejama. Klavir sviram kao drugi predmet, tek toliko da mi pomaže. Pisao sam skladbe za fagot, trubu, obou i većina tih skladbi je redovna literatura u glazbenim školama, akademijama, a znam da se slušaju i sviraju vanka granica naše lijepe. Počeo sam pisati jer sam shvatio da je ogroman nedostatak domaćih autora, a stariji kolege jednostavno, igrom života i sudbine, padaju pod moć zaborava.
Često i zasvira…
– U Splitu imam ekipu staraca kao što sam ja, iako sam ja među mlađima, koja svira ovako često za svoju dušu, za gušt, neke evergreenove i neke napjeve, a imam i u Livnu malu skupinu iz starih dana pa se nađemo u nekom kafiću i odsviramo koji put. Inače sam stalno za instrumentom jer još uvijek pišem, a i sluh me služi dobro pa doslovce devedeset posto skladbi čujem u uhu i bez asistencije klavira. Onda kasnije neke korekcije napravim.
Treba podvući ono – za svoju dušu, za gušt. Jer što god je veća komercijalizacija, prostor za umjetnost je manji. A Goran Sučić izbjegava to bujanje, u širokom luku.