Pod ključ stavljamo puno toga. Novac, nakit, dokumente, vrijednosne papire. Zaključavamo ih, zatvaramo, čuvamo. Svi to čine.
Često okrećemo ključ u bravi, baš kad ne želimo niti da nas tko vidi, niti da mi bilo koga vidimo. Krijemo se iza zaključanih vrata od svega onoga što nas je zarobilo – lošeg zdravlja, ovisnosti i razočaranja, naših nadanja i neostvarenih snova.
Od rođenja uz bolest koju odlikuje višestruka kontraktura zglobova
– Kad sam krenuo trenirati s drugom djecom koja nemaju invaliditet, shvatio sam da im mogu parirati. Osjećao sam žar borbe, nekako sam želio biti bolji od drugih. Naravno, nije baš svaki puta išlo za rukom, ali svi ti neuspjesi su me gurali da na kraju uspijem. Ako ne pokušaš, nećeš znati možeš li to, nekako sam se time vodio. I tako su došli individualni treninzi sa Slobodanom Glavčićem, i tu priču gradimo od početka do danas zajedno – veli čovjek koji pokazuje da razlika mora biti i jest samo poticaj da iskušamo vlastite granice.
Bolest mnogo toga odnese, ali i donese. Od ljudi stvori nadljude, a od obitelji prave male vojske.
Sanjao sam postati svjetski prvak. A tada su očekivanja porasla
– Radio sam sve što sam htio, igrao se s prijateljima u dvorištu, igrao nogomet, branio, sa 18 godina položio vozački, neke normalne stvari – nastavlja.
Skromno priznaje kako mu je trenutak za pamćenje bio kada je hrvatska himna odjeknula Londonom, i to nakon što je osvojio zlatnu medalju na 100 metara leđno na svjetskom paraplivačkom prvenstvu.
Što više osoba s invaliditetom uključiti u svijet sporta, njegova je prešutna želja, jer iako nisu svi vrhunski sportaši i nemaju predispozicije za uspjeh, govori, svatko si može priuštiti rekreaciju dva do tri puta tjedno.
– Prije me okolina gledala s nekakvim sažaljenjem, a sada me valjda više ljudi poznaje. Prije bi otišao i do Rive, odmicali bi se od mene, i vjerujte da se nisam baš ugodno osjećao. Sada je situacija drugačija, sada smo gotovo pa ravnopravni članovi društva i ta ljestvica iz dana u dan je sve viša – kaže.
Zato što svatko ima neke svoje potrebe i svatko od nas ima nekih svoj problem i križ. Dino je svoj kapitalizirao.
Bolest je od ovog jednostavnog čovjeka napravila heroja
Žalosti ga što u šetnji Rivom i dalje vidi tek nekolicinu osoba u invalidskim kolicima. Iritira ga kad zna da je razlog tomu tek strah ili razmišljanje da je sramota što nisi sposoban hodati na vlastitim nogama.
Osim u vodi, inspiracija drugima je i na košarkaškom terenu.
– Prije desetak godina sam potegnuo do Vodica, ondje je postojao košarkaški klub. Zavolio sam igru pod koševima na prvu. Kao igrač sam sazrijevao, bio sam sve bolji i bolji i onda sam Ivanu Dabi i Svenu Maretiću predložio da osnujemo klub u Splitu. Bilo je to 2017. godine. Tada sam barem smanjio putni trošak od stotinjak kilometara u jednom smjeru – ne gubi smisao za humor Dino.
Na treningu, tvrdi, nekad pogodi i desetak “trica”, a onda dva tjedna ne uspije ni blizu obruča.
– Mnogo vremena provedem i u igranju igrica na računalu. Pročitam i neku dobru knjigu, kako stignem, ali opušta me film ili serija. Košarka me opusti, ali na kraju ispadne da se više umorim na košarci nego na plivanju. Košarka mi je zapravo gušt… – kaže.
I plivati iz dana u dan, kaže, iznimno je naporno, ali postotci sreće, volje, upornosti i vedrog duha debelo su teži na životnoj vagi od tog umora. Nevjerojatna snaga i ljudska borba Dina Sinovčića dokaz je da su naši veliki problemi zapravo mali. I to sve tako stvarno i vidljivo u jednom bazenu. Bazenu u kojem su svi jednaki, u kojem se gledaju mogućnosti, a ne nedostatci.