22.05.2022. u 22:00h
"Zahvalan sam roditeljima do neba što nisu kao većina drugih držali svoju djecu s invaliditetom u četiri zida i govorili im što ne smiju napraviti i dodirnuti. Mene su moji pustili u nekom normalnom obliku da odlučujem sam. Roditelji su mi bili glavni da postanem dobar sportaš, ali nadasve osoba"
Pod ključ stavljamo puno toga. Novac, nakit, dokumente, vrijednosne papire. Zaključavamo ih, zatvaramo, čuvamo. Svi to čine.
Često okrećemo ključ u bravi, baš kad ne želimo niti da nas tko vidi, niti da mi bilo koga vidimo. Krijemo se iza zaključanih vrata od svega onoga što nas je zarobilo - lošeg zdravlja, ovisnosti i razočaranja, naših nadanja i neostvarenih snova.
- Kad sam krenuo trenirati s drugom djecom koja nemaju invaliditet, shvatio sam da im mogu parirati. Osjećao sam žar borbe, nekako sam želio biti bolji od drugih. Naravno, nije baš svaki puta išlo za rukom, ali svi ti neuspjesi su me gurali da na kraju uspijem. Ako ne pokušaš, nećeš znati možeš li to, nekako sam se time vodio. I tako su došli individualni treninzi sa Slobodanom Glavčićem, i tu priču gradimo od početka do danas zajedno - veli čovjek koji pokazuje da razlika mora biti i jest samo poticaj da iskušamo vlastite granice.
Bolest mnogo toga odnese, ali i donese. Od ljudi stvori nadljude, a od obitelji prave male vojske.
Sanjao sam postati svjetski prvak. A tada su očekivanja porasla
- Radio sam sve što sam htio, igrao se s prijateljima u dvorištu, igrao nogomet, branio, sa 18 godina položio vozački, neke normalne stvari - nastavlja.
Skromno priznaje kako mu je trenutak za pamćenje bio kada je hrvatska himna odjeknula Londonom, i to nakon što je osvojio zlatnu medalju na 100 metara leđno na svjetskom paraplivačkom prvenstvu.
Što više osoba s invaliditetom uključiti u svijet sporta, njegova je prešutna želja, jer iako nisu svi vrhunski sportaši i nemaju predispozicije za uspjeh, govori, svatko si može priuštiti rekreaciju dva do tri puta tjedno.
- Prije me okolina gledala s nekakvim sažaljenjem, a sada me valjda više ljudi poznaje. Prije bi otišao i do Rive, odmicali bi se od mene, i vjerujte da se nisam baš ugodno osjećao. Sada je situacija drugačija, sada smo gotovo pa ravnopravni članovi društva i ta ljestvica iz dana u dan je sve viša - kaže.
Zato što svatko ima neke svoje potrebe i svatko od nas ima nekih svoj problem i križ. Dino je svoj kapitalizirao.
Osim u vodi, inspiracija drugima je i na košarkaškom terenu.
- Prije desetak godina sam potegnuo do Vodica, ondje je postojao košarkaški klub. Zavolio sam igru pod koševima na prvu. Kao igrač sam sazrijevao, bio sam sve bolji i bolji i onda sam Ivanu Dabi i Svenu Maretiću predložio da osnujemo klub u Splitu. Bilo je to 2017. godine. Tada sam barem smanjio putni trošak od stotinjak kilometara u jednom smjeru - ne gubi smisao za humor Dino.
Na treningu, tvrdi, nekad pogodi i desetak "trica", a onda dva tjedna ne uspije ni blizu obruča.
- Mnogo vremena provedem i u igranju igrica na računalu. Pročitam i neku dobru knjigu, kako stignem, ali opušta me film ili serija. Košarka me opusti, ali na kraju ispadne da se više umorim na košarci nego na plivanju. Košarka mi je zapravo gušt... - kaže.
I plivati iz dana u dan, kaže, iznimno je naporno, ali postotci sreće, volje, upornosti i vedrog duha debelo su teži na životnoj vagi od tog umora. Nevjerojatna snaga i ljudska borba Dina Sinovčića dokaz je da su naši veliki problemi zapravo mali. I to sve tako stvarno i vidljivo u jednom bazenu. Bazenu u kojem su svi jednaki, u kojem se gledaju mogućnosti, a ne nedostatci.
Često okrećemo ključ u bravi, baš kad ne želimo niti da nas tko vidi, niti da mi bilo koga vidimo. Krijemo se iza zaključanih vrata od svega onoga što nas je zarobilo - lošeg zdravlja, ovisnosti i razočaranja, naših nadanja i neostvarenih snova.
Životna sidra često naiđu na oluje, nalete na poteškoće koje valjaju lađu, a onda i kada curi na sve strane, kasno je vikati i pozivati pomoć. Dino Sinovčić svoju je ranjivost, dijagnozu nastalu u majčinoj utrobi, pretvorio u trenutke koji intrigiraju i nadahnjuju. Stvorio je nešto iz ničeg, bolje rečeno iz naizgled ničeg.
Jer mi ne znamo što imamo. Jer ne vidimo, ne čujemo, ne osjećamo, jer sanjamo tuđe sne, a talente je samo nekad trebalo iznijeti iz prašnjavih škrinja, staviti ih na dlan i pokazati svijetu. Pa ako smo i mali na geografskim kartama, ne znači da se ne moramo osjećati velikima.
Od rođenja uz bolest koju odlikuje višestruka kontraktura zglobova
- Nisam nikada mislio da ću biti vrhunski plivač i sportaš. To tako krene. Kad probaš, onda vidiš jesi ili nisi. Roditelji su me odveli na plivanje, jednom tjedno smo bili na bazenu, shvatili smo da mi to ide dobro i poslije je išlo samo uzlaznom putanjom - govori Sinovčić kojemu je od rođenja dijagnosticirana bolest koju odlikuje višestruka kontraktura zglobova, u medicinskom rječniku nazvana Arthrogryposis multiplex congenita.
- Kad sam krenuo trenirati s drugom djecom koja nemaju invaliditet, shvatio sam da im mogu parirati. Osjećao sam žar borbe, nekako sam želio biti bolji od drugih. Naravno, nije baš svaki puta išlo za rukom, ali svi ti neuspjesi su me gurali da na kraju uspijem. Ako ne pokušaš, nećeš znati možeš li to, nekako sam se time vodio. I tako su došli individualni treninzi sa Slobodanom Glavčićem, i tu priču gradimo od početka do danas zajedno - veli čovjek koji pokazuje da razlika mora biti i jest samo poticaj da iskušamo vlastite granice.
I to u svega trideset godina koliko nosi na leđima. Tri puta manje toliko trebalo mu je da u vitrine pospremi pet odličja sa svjetskih i europskih smotri - od bronce u Reykjaviku 2009. godine pa preko europskog zlata u Dublinu i svjetskog vrha u Londonu do srebra među europskom elitom u Madeiru i bronce na Paraolimpijskim igrama u Tokyu.
Bolest mnogo toga odnese, ali i donese. Od ljudi stvori nadljude, a od obitelji prave male vojske.
- Zahvalan sam roditeljima do neba što nisu kao većina drugih roditelja držali svoju djecu s invaliditetom u četiri zida i govorili im što ne smiju napraviti i dodirnuti. Mene su moji roditelji pustili u nekom normalnom obliku da odlučujem sam. Da tako nije bilo, danas mi vjerojatno ne bi ni razgovarali. Oni su mi bili glavni da postanem dobar sportaš, ali nadasve osoba - priča Dino kojemu je sportski duh tijelom prostrujao još 2004. godine. Duh koji ga nanovo goni da živi život u punom gasu i uvijek jednakim žarom.
Sanjao sam postati svjetski prvak. A tada su očekivanja porasla
- Radio sam sve što sam htio, igrao se s prijateljima u dvorištu, igrao nogomet, branio, sa 18 godina položio vozački, neke normalne stvari - nastavlja.Skromno priznaje kako mu je trenutak za pamćenje bio kada je hrvatska himna odjeknula Londonom, i to nakon što je osvojio zlatnu medalju na 100 metara leđno na svjetskom paraplivačkom prvenstvu.
- Lagao bih da sam rekao da mi je olimpijska medalja bila cilj, sanjao sam postati svjetski prvak. I kad sam to postao 2019. godine, očekivanja su porasla - smije se.
Što više osoba s invaliditetom uključiti u svijet sporta, njegova je prešutna želja, jer iako nisu svi vrhunski sportaši i nemaju predispozicije za uspjeh, govori, svatko si može priuštiti rekreaciju dva do tri puta tjedno.
- Prije me okolina gledala s nekakvim sažaljenjem, a sada me valjda više ljudi poznaje. Prije bi otišao i do Rive, odmicali bi se od mene, i vjerujte da se nisam baš ugodno osjećao. Sada je situacija drugačija, sada smo gotovo pa ravnopravni članovi društva i ta ljestvica iz dana u dan je sve viša - kaže.
Zato što svatko ima neke svoje potrebe i svatko od nas ima nekih svoj problem i križ. Dino je svoj kapitalizirao.
- Stalno mi govore da sam presposoban za zdravstvenu dijagnozu koju imam, ali sam morao za to sebi u glavi dokazati kako mi ništa nije problem. Ako nešto i ne mogu učiniti, pitam slučajne prolaznike. Najgore je stajati i ne pitati - životnu lekciju i nama čita ovaj mladić.
Bolest je od ovog jednostavnog čovjeka napravila heroja
Žalosti ga što u šetnji Rivom i dalje vidi tek nekolicinu osoba u invalidskim kolicima. Iritira ga kad zna da je razlog tomu tek strah ili razmišljanje da je sramota što nisi sposoban hodati na vlastitim nogama.- Da smo o pristupačnosti razgovarali prije šest godina, Split bi imao u imeniku jedinicu. Nisi mogao nigdje doći u instituciju ili trgovinu, nisam se mogao popeti ni na trotoar, prijeći cestu na semaforu ili otići do užeg centra grada. Sada je situacija znatno drugačija. Prilagođavao se uži dio grada, a onda se sve širilo. Sad se normalno može kretati Blatinama i Gripama, kao i Marmontovom ili drugom ulicom u centru - prepričava. Jer bolest je od ovog jednostavnog čovjeka napravila heroja.
- Prije desetak godina sam potegnuo do Vodica, ondje je postojao košarkaški klub. Zavolio sam igru pod koševima na prvu. Kao igrač sam sazrijevao, bio sam sve bolji i bolji i onda sam Ivanu Dabi i Svenu Maretiću predložio da osnujemo klub u Splitu. Bilo je to 2017. godine. Tada sam barem smanjio putni trošak od stotinjak kilometara u jednom smjeru - ne gubi smisao za humor Dino.
Na treningu, tvrdi, nekad pogodi i desetak "trica", a onda dva tjedna ne uspije ni blizu obruča.
- Mnogo vremena provedem i u igranju igrica na računalu. Pročitam i neku dobru knjigu, kako stignem, ali opušta me film ili serija. Košarka me opusti, ali na kraju ispadne da se više umorim na košarci nego na plivanju. Košarka mi je zapravo gušt... - kaže.
I plivati iz dana u dan, kaže, iznimno je naporno, ali postotci sreće, volje, upornosti i vedrog duha debelo su teži na životnoj vagi od tog umora. Nevjerojatna snaga i ljudska borba Dina Sinovčića dokaz je da su naši veliki problemi zapravo mali. I to sve tako stvarno i vidljivo u jednom bazenu. Bazenu u kojem su svi jednaki, u kojem se gledaju mogućnosti, a ne nedostatci.
