Stigao je rujan 2000. godine. Operacija je dogovorena za sredinu tog istog mjeseca. Majka je odlučila da propustim prva dva tjedna nastave iz straha da se ponovno ne razbolim. Profesori su znali da me neće biti na nastavi zbog operacije te su svakog učenika pojedinačno zadužili da mi zapisuju stvari iz pojedinog predmeta. Tada mi je plan bio vratiti se u školske klupe u studenom, no neće biti tako. U nastavku će te vidjeti zašto.
Sam ulazak u bolnicu teško mi je pao, ali nije bilo vremena za očajavanje. Operacija je dogovorena za ujutro u devet sati.Nekako sam dočekao i taj dan, svanuo je 19. rujan. Sjećam se da je bilo oblačno i tmurno, pravo jesensko jutro. Dobio sam dvije tablete koje su mi opustile mišiće i omamile me da bi me kasnije bilo lakše uspavati. Cijelo vrijeme su pokraj mene bili moji roditelji.
U trenutku ulaska u operacijsku salu, najradije sam htio pobjeći jer me uhvatio toliki strah, ali nisam se mogao pomaknuti. Došli smo pred salu. Tu sam se odvojio od roditelja. Ušao sam unutra, a oni su ostali vani. Najgore je bilo što sam tada kao 12-godišnjak bio svega svjestan, a ne kao i prijašnje operacije, kojih se mutno sjećam. S kolica su me prenijeli na operacijski stol i postavili silne elektrode i aparate po meni. Odjednom se iznad mene pojavilo nekoliko glava, čitavo medicinsko osoblje koje me pokušalo utješiti da će sve biti u redu i da nema razloga za suze koje su tad potekle same od sebe. U tome trenutku sam se bojao da me neće uspjeti uspavati, ali naposljetku, da nisam ni znao, zaspao sam.
IZVANTJELESNO ISKUSTVO
Dolazimo do mog iskustva kojega sam postao svjestan nakon par godina od tada, kada sam naletio na slične priče i iskustva drugih ljudi. Naime, koliko god ovo čudno zvučalo, dogodilo se slijedeće: Tijekom operacije koja je bila iznimno teška odjednom sam se našao iznad svog tijela i kad sam se okrenuo vidio sam liječnike kako zabrinuto trče oko mene i kao da me pokušavaju nekim kabelima protresti. Odjednom se iznad mene stvorila bijela svjetlost, a zatim i prolaz koji je izgledao poput tunela, također, sav u bijelo. Ja sam se okrenuo i krenuo prema tom tunelu da bi odjednom i ja bio u bijelom.
Hodao sam i dalje. Kako sam išao sve dalje kroz tunel tako je neopisiv osjećaj spokoja i mira postajao sve veći i veći. Ni u jednom trenutku nisam htio stati jer je osjećaj bio tako nevjerojatan da ga riječima ne znam opisati, a do tad ga nisam osjetio. Hodao sam sve do trenutka kada sam začuo glas koji je rekao:“Ti ne možeš dalje, imaš još puno toga za napraviti dolje“.
U tom trenutku ta svjetlost me naglo vratila na operacijski stol. Otvorio sam oči i ugledao liječnike kako su bili zadihani i znojni, tada još nesvjestan što se zapravo dogodilo. Nisam nikome ništa pričao jer sam mislio da je to produkt anestetika i halucinacija koje on može izazvati. Nakon par godina uspostavit će se da to nije tako. Do danas za ovu situaciju znaju samo moji najbliži ljudi i što je najvažnije,vjeruju mi. U bolnici sam ostao još šest dana, a doma u gipsu još tri ipo tjedna.
Došao je dan kada sam trebao skinuti gips i sve je tu prošlo u redu. Nastaje problem jer ja od straha nisam mogao idućih dva mjeseca napraviti ni korak. Od straha nisam mogao ni vježbe raditi. Ako bi uspio stati na noge, to bi bio moj maksimum u tom trenutku. Tad smo znali da neću moći početi pohađati školu u studenome pa smo od ministarstva obrazovanja zatražili da mi škola bude u kući. U dva mjeseca sam uspio nadoknaditi čitav zaostatak u gradivu i proći s vrlo dobrim uspjehom na polugodištu.
U međuvremenu nakon silnih suza i straha da više nikad neću stati na svoje noge, uz vježbe s mamom, fizikalne terapije i držanje utega od kilograma težine, konačno sam stao na svoje noge nakon tri mjeseca i drugo polugodište pohađao sa svojim kolegama u školi. Šesti sam razred prošao s vrlo dobrim uspjehom. Profesori su pokazali iznimno razumijevanje za ovakvu vrstu problema koje sam imao bez obzira na početne nesuglasice. I sedmi sam razred savladao uspješno.