U svibnju 2010. godine na otoku Hvaru u mjestima Vrbanj, Stari Grad i
Hvar, održan je simpozij naslovljen “500. obljetnica ustanka hvarskih
pučana 1510. – 2010.” čiji je cilj bio iznošenje novih spoznaja o tom događaju,
koji je po svom karakteru, programu i ciljevima, premašio hvarske,
dalmatinske i hrvatske okvire, te se u mnogome stavio ispred svog
vremena.
Vođa tog ustanka bio je Vrbanjanin Matij Ivanić, iz
tada već poznate trgovačke, poljoprivredne i pomorske obitelji, a koja
je prema dostupnim dokumentima posjedovala, među ostalim, 45 vinograda i
sedam kuća “gradskog tipa”, čime je zasigurno bila imućnija od mnogih
tadašnjih obitelji plemića “po krvi”, koji su imali isključivo pravo u
odlučivanju i upravljanju komunom.
Upravo ta činjenica bila je glavni motiv ustanka, čiji je cilj bio
izjednačavanje prava pučana i plemstva. To je zapravo bila tipična
građanska revolucija, koja je svojim programom, porukama i parolama bila
čitava dva stoljeća ispred poznate Francuske revolucije. U svojim
temeljima ona je imala intelekt, poznavanje prava, stranih jezika i
globalne situacije, te golem interes za sudjelovanjem u upravljanju i
odlučivanju.
I ono lokalno stanovništvo manjeg imovinskog stanja stalo je na
stranu Matija, te svojim mašklinima i motikama stvorilo impresivnu
vojsku koja je pomogla dostizanju zadanih ciljeva.
Trebalo je četiri godine da Venecija smogne snage i u krvavom
obračunu uguši ovaj ustanak, te poništi sve njegove, za to vrijeme
nezamislive, emancipacijske ostavštine.
Ogroman doprinos u sakupljanju, uređivanju i objavljivanju građe o ustanku na otoku Hvaru dao je vrijedni barba Andro Gabelić, autor monumentalne knjige “Ustanak hvarskih pučana 1510. – 1514.”.
To njegovo životno djelo potvrđuje tradiciju sudbine iznošenja istine, jer je ta knjiga
premda remek djelo, ostala u nemilosti njegovog vlastitog ideološkog
sistema jer nije bila “na liniji”.
Naime, tadašnjem sistemu više je odgovarala slika Matija Ivanića i njegove obitelji
kao proletera i seljaka s mašklinom u ruci, nego učenih i bogatih, pa
se tu knjigu i njezine poruke, kao i čitav ustanak, malo stavilo po
strani, a ustanak degradiralo u neku vrstu seljačke bune. Čak se i ime
vođe ustanka poistovjetilo s onim Matije Gupca, pa ga se i danas zove Matija, premda je to genitiv njegovog pravog tradicionalnog hvarskog imena Matij.
Nažalost, može se zaključiti kako je i u današnjem sistemu odnos
prema ovom povijesnom segmentu ostao i dalje “po strani”, u sjeni ideja
održivog razvoja i sličnih suvremenih parola.
A ono što impresionira jest činjenica da je taj čovjek iz malog
otočkog mjesta prije 500 godina znao iznijeti svoje interese i stavove
pred sustav iza kojeg je stajala tadašnja svjetska sila, želeći biti
potpuno ravnopravan u svemu, ne zadovoljavajući se s očigledno dobrim
stanjem, riskirajući vlastitu egzistenciju i život.
Malo je toga što je danas ostalo od duha Matija Ivanića, ne samo na
Hvaru, nego i u čitavoj Hrvatskoj; zadovoljavaju se mnogi i s manje,
iznijeti svoj stav ne zna više nitko, a mašklinima su davno sagnjila
držala.
Već tradicionalno povijest nam postaje kamen spoticanja, umjesto da
bude kamen zaglavni, na kojem će se izgraditi priča o ponosu, slavi i
bogatoj baštini što nas izjednačava s onim velikim svjetskim silama,
štoviše stavlja nas u mnogočemu ispred njih.
A treba samo malo volje i želje za upoznavanjem vlastitih nasljednih
škrinja, koje su prepune vrijednosti stvorenih u teškim vremenima, koje
bi nam mogle pomoći da bolje cijenimo sebe i ne osjećamo se “malim na
điografskim kartam”