Težak, tvrd, naporan, nepodnošljiv. Ovim pridjevima čovjek bi danas najradije dodao imenicu – život. Jer kakav može biti u – teškim vremenima nego – težak. Jer dovoljno je “prosurfati” internetskim forumima i portalima, prolistati tiskovine, poslušati radijske vijesti i dnevnike na ekranima da bi se palo u neku vrst blage depresije. Možda i očaja. I nije to od jučer. Životne teškoće svoje dane imaju oduvijek.
Neko vrijeme čovjek se nosi s tom činjenicom. Pokušava nešto na optimizam. Uvjerava se onom da “misli pozitivno“, i zbilja to zna djelovati. Baš kao i tableta za glavobolju. Neko vrijeme.
A u vremenu koje se poklopilo s ratnim razaranjima, siromaštvom, velikom nezaposlenošću, privatizacijskim i pretvorbenim muljažama u kojima su nestajale tvrtke, jedan gradonačelnički mandat bio je dovoljan za komunalne i infrastrukturne projekte koji su do danas ostali zabilježeni u kolektivnoj memoriji građana. Puno prije nego se sve globalno ubrzalo, sve je postalo euforično ili grozničavo, kao da je čovječanstvo krenulo u veliku utrku bez cilja. Dinamika događanja je takva da je ne možemo normalno ni pratiti.
Memorija čovjeka postala je poput memorije računala. Prepuna je suvišnih foldera, slika i dokumenata, i s vremena na vrijeme mnoštva virusa obaraju joj “windowse”, ali kada je pod palicom Nikole Grabića Split dobio čisto more, kanalizacijski sustav, najvažnije prometnice, zaobilaznicu, pješačke zone u gradskom središtu… rijetki su bili koji takve pothvate nisu nazivali čudom ili remek djelom.
– Završio sam 1956. Klasičnu gimnaziju u Splitu, u to vrijeme teška gimnazija, kako sam bio skloniji prirodnim predmetima odlučio sam se za studij arhitekture, otišao u Zagreb i položio prijemne ispite pa upao u tu kolotečinu. Kasnije se vidjelo da sam više sklon organizaciji, konzaltingu i inženjeringu pa sam u tom dobu proveo baš dosta na tom dijelu građevinarstva. Od nadzora za Mediteranske igre, pa do hotela na Jadranu, eto primjerice Lava i Medene. I to te vuče na neku stranu. Ili si vrhunski projektant ili se opredijeliš na ove organizacije i konzalting. Bavio sam se urbanizmom, a mnogo znanja stekao sam i u ekipi projekt Južni Jadran, urbanizam obale od Kotora do Pule, u međunarodnoj ekipi kao član Urbanističkog zavoda Dalmacije i tako, prošao sam niz faza u poslu što mi je donijelo i neki status pa iz njega nešto i izađe – govori Grabić, sada s 85 godina na leđima, tada poteštat prepoznat od HSLS-ovaca.
“Ovo je danas Hollywood prema onome što je bilo!”
– Prihvatio sam, upao u politiku i Gradsko me vijeće 1993. godine izabralo za gradonačelnika. A rat… Ante Gotovina nam je bio uzor, dolazio je tu, a jednom me prilikom i zvao i rekao da pronađem koga znam, kupim, stvorim i pribavim – od motorola do oružja. I uz velike napore i to smo obavili. Gotovo svaki dan, od dana kad sam postao gradonačelnik, nešto je trebalo Hrvatskoj vojsci ili jedinicama koje su bile u obrani Splita. Koncentracija svega, cijelog javnog djelovanja, u tom trenu je bila pomoć našim mladićima koji su išli na prvu liniju. I to su vremena koja čovjek ne može nikad zaboraviti, sasvim druga vremena od ovoga danas. Ovo je danas Hollywood prema onome što je bilo – veli. I nastavlja u dahu.
– Dogodilo se, toga se stvarno zorno sjećam, da su puste izbjeglice i prognanici dolazili u Split, zapravo naši ljudi iz Zagore od Drniša prema niže, ali i ovi iz Bosne i Hercegovine, posebno iz Bugojna. Tokom 1993. godine imali smo sedam tisuća prognanika u gradu Splitu. To je sve trebalo negdje zbrinuti, nažalost ležali su po dvoranama, ali nije bilo drugog izlaza. Trebalo je dati i hranu, pomoć, posebno djeci i hvala Bogu nije se velikog zla dogodilo u Splitu osim jednog napada 1992. godine. Velika nevolja, bile su to slike tragedije koje nikad neću zaboraviti. Kao i susrete s radnicima Dalme, Koteksa i ostalih poduzeća koja su propadala zbog naopake pretvorbe – sjeća se Nikola koji je u cipele gradonačelnika uskočio u pedeset i petoj, svjestan da je velik prostor za napredak, a jako malo napravljenog za ljude.
– Nije bilo nikakvog politikantstva, nisam bio u stranci, a jedini moj uvjet ako postanem gradonačelnik bio je da četiri osobe iz odjela u gradu budu “moje osobe”, a ne stranačke. Osobe od mog povjerenja, dakako. Ja sam ta svoja četiri mjesta pokrio, a zauzvrat sam zamoljen da uđem u stranku. I eto, učlanio sam se, HSLS je u to vrijeme bio prva hrvatska stranka, sastajali smo se u Svetog Duje, u prostorijama župe kod pokojnog fra Cvitka Cvitanovića. Sve je izgledalo dobro, ali kad sam počeo raditi, stranačkim ljudima nije pasalo što ih ja nisam gledao isključivo stranački. Ipak, gurao sam dalje jer sam imao baš te ljude od povjerenja uz mene jer lako je biti kapetan momčadi, trener, ali pravu ekipu morate imati za dobar rezultat. Moja vizija tad je bila u prve dvije godine pripremiti sve maksimalno što se može pripremiti, i onda druge dvi godine realizirati.
I dogodilo se. Jer uz kozmetiku, kako Gabrić naziva manje komunalne zahvate i napravljeno u prometu, održavanju, čistoći, treba imati i dva, tri velika projekta. “Projektom stoljeća” nazvana je izgradnja pročišćivača kanalizacijskog sustava Gradske luke kojim je Split dobio čisto more, što je – tada još nismo znali – bio najvažniji korak prema tome da Split godinama kasnije postane turistička meka Mediterana.
“Split je dobio najčišće more od svih gradova svoje veličine na Mediteranu…”
– Konačno smo dobili čisto more u gradskoj luci, i to sam potvrdio skokom u more u srpnju 1996. godine kod naše kapetanije. Taj kolektor nam je, dakle, bio udarna priča, a drugo svakako promet u gradu jer smo napravili ulicu Domovinskog rata, zaobilaznicu, tunel u Dubrovačkoj ulici i još dosta toga što mi je teško nabrajati (Lučac, Varoš, Meje, Dioklecijanova plača i drugo – op.a.). A sve se to napravilo našim novcem, kreditima, nije bilo tada europskih fondova. Danas dobijete pare, a slabo ih koristite i malo izgradite – veli bivši poteštat.
Pa onda nije teško objašnjiva njegova usporedba da mu se na proglas da je izgradnja vrtića uspjeh, digne i onaj ostatak kose na glavi.
– Ma mi smo prije trideset godina ulagali ne samo u vrtiće nego i u škole, fakultete i sveučilište. Dječji vrtić je standard koji grad, svaki grad mora imati i to nije za pohvalu nego potreba kao što na dnevnoj bazi jedemo, hodamo i spavamo. Istovremeno smo, uz sve ovo zadnje dvije godine pripremali projekt Eko Kaštelanski zaljev, najveći projekt u Hrvatskoj tada. To je bio zajednički projekt gradova Splita, Solina, Kaštela i Trogira, primjer zajedničkog rada za dobrobit ove naše aglomeracije. Uz državnu garanciju, uzeli smo kredite Svjetske i Europske banke. Važno je naglasiti da građane nismo osjetno opteretili, a Split je u međuvremenu dobio najčišće more od svih gradova svoje veličine na Mediteranu, dakako i na cijelom Jadranu. Da nismo izveli navedene projekte i pripremili Eko Kaštelanski zaljev, slika Splita danas bi bila potpuno drugačija, zbog toga možemo kazati i kako je ovo riječ o poslovima za pamćenje.
Ovaj Varošanin, a i danas živi u očevoj kući u kojoj je prvi put zaplakao, baš je na “varoški način” riješio status Marmontove ulice…
– Bilo je problema gdje će autobusi proći, kako će se ići do Meja, a eto, postojao je marjanski tunel. Planirali smo čak i drugi tunel koji bi imao izlaz kod Ambasadora danas. I tako, jednog dana, kako su već organizirani protesti da Marmontova ne može biti samo za pješake, zatvorili smo promet, raskopali asfalt pod izlikom da idemo u rekonstrukciju, ali zapravo smo željeli vidjeti kako funkcionira promet bez prometovanja Marmontovom. Autobusi su normalno funkcionirali trasom kroz tunel, a nakon uređenja Marmontova je postala zaista pješačka ulica. I ona danas zbilja daje drugačiji štimung čitavom gradu.
Ma ništa kontra Splita, kako je i te 1996. godine na Prokurativama pjevao Dino Dvornik. Dvornik koji je osjećajem za ritam i urođenim zafrkantskim štihom domaću glazbu doveo u diskoteke, a jedinstvenim i prepoznatljivim zvukom pronio Split notnim crtovljima – kad je Nikola Grabić već Split proslavio vremenom koje se s pravom do posljednjeg detalja opisuje kao obećano – izvršeno.