Dijana Aničić, samohrana majka dvoje djece
od kojih je sin Duje dijete s teškim tjelesnim invaliditetom, osnivačica
i predsjednica Udruge Anđeli, kandidatkinja je za Splitski cvit,
nagradu koju dodjeljuje udruga Naš kvart. Anđeli su, za one koji ne
znaju, udruga roditelja za djecu najteže tjelesne invalide i djecu s
posebnim potrebama. Ideja osnivanja Udruge potekla je od činjenice da o
djeci s najtežim tjelesnim invaliditetom (potpuno nepokretnoj djeci) ne
skrbi nitko osim njihovih obitelji, te da su takva djeca potpuno
odsječena od društva.
Aničić je uspjela probiti sve birokratske barijere i djeci s teškim
tjelesnim invaliditetom i njihovim roditeljima omogućiti lakši život.
Svoju vlastitu bol pretočila je u uspješnu borbu za svoga Duju i djecu
sa sličnim problemima. Njenu hrabrost, predanost i požrtvovnost svjedoči
i činjenica da je kao pokretač svih aktivnosti Udruge, proglašena
Herojem godine (Ponos Hrvatske) 2007. godine, te odlikovanje od strane
bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića.
Već dvije godine nakon što je proglašena Ponosom Hrvatske,
Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
dodijelilo joj je Godišnju nagradu za promicanje prava djeteta što je
još jedan dokaz požrtvovnom i nesebičnom radu kako Aničić, tako i Udruge
koju vodi.
Istaknimo da je jedna od najzaslužnijih za zakon koji roditeljima teško bolesne djece omogućuje status njegovatelja.
Priču o Dijani počeli smo s uspjesima koje je ostvarila, a koliko je
bio mukotrpan svaki korak, samo ona to zna. Pokušat ćemo dočarati dio
puta kojeg je prevalila, da bi djeca s najtežim oblikom invalidnosti,
čiji roditelji su se obratili udruzi Anđeli, imala svoje mjesto pod
suncem u Splitu.
U kolovozu 1998. ono što je trebao postati najljepši dan u životu
mlade majke Dijane koja je trebala roditi blizance, pretvorilo se u
najgoru noćnu moru. Na porodu je jedan sinčić umro, a drugi je postao
najteži tjelesni invalid, doživotno. Inače, zbog smrti jednog blizančića
nakon gotovo 14 godina Općinsko državno odvjedništvo u Splitu podiglo
je optužni prijedlog protiv ginekologa iz KBC Firule dr. Tomislava Strinića i dr. Borisa Delića.
– U to vrijeme nije bilo nikakve sustavne pomoći za djecu poput moga
Duje. Lijekove sam uvozila iz Italije i sama plaćala, vrtić ili bilo
koji oblik integracije se činio kao znanstvena fantastika. Nedugo nakon
što sam sahranila jedno dijete, morala sam raditi dvokratnu smjenu da
bih mogla platiti njegu, lijekove i kompletnu medicinsku skrb za moga
Duju – prisjetila se Aničić.
Željela je nešto, ili bolje rečeno, sve promijeniti. Obijala je vrata
raznih mjerodavnih institucija. Javila se i Udruzi osoba s
invaliditetom Splita, gdje je upoznala i druge roditelje zainteresirane
za promjene. Ubrzo su oformili Klub roditelja djece s najtežim tjelesnim
invaliditetom iz kojeg je izrasla Udruga Anđeli.
– Kad sam doživjela tragediju s djecom, nakon proživljene tuge i jada
u meni se javio bunt i revolt. Uz podršku obitelji smogla sam hrabrosti
i krenula u borbu s nemogućim – ispričala je.
Duje danas ima 14,5 godina. Od porođaja ima teško oštećenje mozga, ne
hoda, ne sjedi, ne priča, a ipak, unatoč izrazito teškom zdravstvenom
stanju, pravo na invalidninu dobio je tek nakon navršene treće godine
života. Nakon što je Duje navršio sedam godina, majka Dijana je ostala
bez prava na novčanu naknadu iz prava produljenog rodiljskog dopusta.
Bio je to problem s kojim su se prije ili kasnije morale susresti sve
majke teško bolesne dječice jer su nakon sedme godine djetetova života
imale dva izbora: ili otići raditi i prepustiti dijete ustanovi ili
ostati s djetetom pa ugroziti svoju i djetetovu egzistenciju. Dijana je
uspjela sve to promijeniti izborivši se da roditelji takve djece dobiju
status njegovatelja.
Danas je u tretmanu Anđela oko 200 djece, a preko tisuću je roditelja
članova Udruge. S obzirom da je potreba za djelovanjem sve veća, time i
potreba za većim brojem djelatnika, želja Aničić i suradnika je da se
jednim dijelom samofinanciraju. Za proširenje djelatnosti treba im
dodatni prostor. Na potezu je Grad…
U okviru Udruge organizirali su fizikalnu terapiju, radnu terapiju,
plivanje po Halliwich metodi na bazenu, logopedske tretmane za djecu, a
također ih upućuju na ostale vrste rehabilitacije i slobodne aktivnosti
van udruge. Sve terapije se provode po principu “braća i sestre” tj. na
svakoj terapiji može, a i poželjno je sudjelovanje brata ili sestre.
Također okupljaju i roditelje na druženja kako bi razmijenili
informacije.
– Djece najtežih tjelesnih invalida nema mnogo, ali ona nisu nigdje
integrirana, ne pohađaju vrtiće ni škole, pa ih je jako teško pronaći.
Radimo na registru kako bi individualno za svako dijete dobili detaljan
opis stanja djeteta. Na takav način dobivamo mogućnost da uputimo
roditelje i državu na propuste.
Djeca s posebnim potrebama su ugrožena jer roditelji nisu pravodobno
obaviješteni o mogućnostima rehabilitacije te o pravima koja mogu
ostvariti – pojašnjava Aničić dio problematike.
Sve s ciljem što boljeg i uspješnijeg djelovanja na području civilnog
sektora uložila je velike napore i u vlastitu edukaciju i usavršavanje,
tako da je završila i brojne edukativne tečajeve. Također je sve u
svrhu pružanja bolje usluge korisnicima Udruge bila učesnik i brojnih
liječničkih simpozija, kao i akademije, s ciljem usavršavanja vlastitog
znanja i sposobnosti koje su omogućile bolji i učinkovitiji rad s djecom
najtežim tjelesnim invalidima i djecom s posebnim potrebama.
Na koncu dodajmo da je vječna borba s vjetrenjačama Dijanu Aničić
koštala i vlastitog zdravlja. Ipak, prvi Anđel među jednakima se ne
predaje, njen Duje i druga djeca s najtežim tjelesnim invaliditetom još
trebaju njenu pomoć. Snage, duha i ljubavi joj ne nedostaje…