Mračna tajna godinama se skriva na Mažuranićevom šetalištu, a vrijeme leti. Teče i kovitla se nevidljivom niti. Godine tapkanja u mraku, divljačko uništenje jedne mladosti, nedovršeni planovi prekinuti na jeziv način.
Na kućnom broju 7 više nema “M-kontakt” agencije za promet nekretninama u kojoj je svoje posljednje životne trenutku provela Marijana Jerković. Tog ponedjeljka popodne, 21. siječnja 2002. godine, vrijedna tajnica je zbog količine posla ostala duže od službenog radnog vremena koje je isteklo u 15 sati. U jednom trenutku protreslo je zvono na ulaznim vratima. Marijana se ustaje i otvara svom krvniku jer ubojicu je poznavala, zaključak je to istrage u kojoj vrata nisu bila obijena ili nasilno otvorena. Potez koji se pokazao kobnim.
Više od dva desetljeća kasnije i dalje se ne zna ime ubojice – ili ubojica – koji su 24-godišnjakinju prvo davili i onesvijestili udarcem u lice, a onda gotovo pa odrubili glavu prerezavši joj vrat od uha do uha skalpelom za rezanje tapisona. I dok je djevojka ležala u lokvi krvi, onaj ili oni, koje pravda još nije dostigla, imao je toliko ljudske snage da poprište zločina do detalja počisti i nestane.
Vrata su se, takav je bio princip, po zatvaranju odmah i zaključala.
U cvijetu mladosti…
– Više ni fizički ni psihički ne mogu podnijeti iščekivanje da se slučaj riješi. Kako roditelj može doživjeti smrt svoje kćeri? Nemam snage za puno govoriti, ali tužna sam što sve stoji na mjestu – u suzama nam je u siječnju 2021. godine rekla majka Ivanka koja je svoju jedinu kćer izgubila u cvijetu mladosti, kad je već “nosila težak križ” udovice i samohrane majke u Gustirni, u malenom mjestu trogirskog zaleđa.
Spuštena roleta na uredu izazvala je sumnju Marijaninog kolege jer, nepisano je pravilo bilo, da studentica prava prva dođe na radno mjesto i napravi malu rutinu. Djevojka je, međutim, već satima bila okrutno ubijena. Policija je sutradan ujutro dojavu dobila preko telefonske slušalice vlasnice agencije Mirjane Matacin.
– U ono vrijeme je takav okrutan čin bio nešto posve neobično. Ostali smo zatečeni policijskom informacijom o ubojstvu i nakon svega nekoliko minuta od dojave skupili smo se pred ulazom u tu zgradicu. Stajali smo na ulici, nismo znali mnogo, detalji su i doslovce curili na kapaljku.
Znam samo kako će mi u memoriji ostati trenutak kada je djevojka iznesena u kovčegu i stavljena u auto mrtvozornika. I onda i danas se nagađalo da je ubojica netko tko ju je dobro poznavao, ali ni puno vremena kasnije to pitanje i dalje dobilo jasan odgovor – govori Dominik Strize, voditelj HRT-ovog centra u Splitu koji je s još nekolicinom kolega “s prve crte” pratio mučan čin tog hladnog siječnja.
“Na pravom mjestu u pravo vrijeme…”
Taj siječanj 2002. godine još je godinama nakon vraćala u sjećanje Eda Vujević, novinarka “Slobodne Dalmacije” koja je postala kao glas koji upozorava. Upozorava i nada se kako će ubojica biti pronađen.
– Nepravda je da takav zločin ne bude sankcioniran, a nepravda je i da Marijanina obitelj ne zna istinu o sudbini svoje kćeri i sestre. Meni kao da je bila obveza toliko godina govoriti o tom slučaju jer sam, u razgovoru s brojnim ljudima, dokučila kako je Marijana zapravo bila na pravom mjestu u pravo vrijeme, za razliku od kasnijih ubojstava u Dalmatinskoj zagori. Ne postoji bezazleniji detalj nego da mlada djevojka u poslijepodnevnim satima bude na radnom mjestu – govori nam Eda prisjećajući se kako je u svibnju 2005. godine razgovarala s majkom Ivankom u njihovoj obiteljskoj kući.
– Još se sjećam te obične kuće ispred koje kao da sam zamišljala kako odrasta Marijana. Toliko dirljivo i strašno u istom trenutku – kazala je.
Mobitel korišten mjesecima nakon smrti
O razlozima koji su koštali života studenticu prava i tajnicu u agenciji se danima nakon spekuliralo. Od kupoprodaje jedne nekretnine, čak i cijelog niza takvih ugovora za stanove u Splitu, ili, prevedeno, kako je mlada djevojka znala nešto što nije smjela.
Ne krije se više i da je očevid obavljen krajnje traljavo, da su se u prostoriji na drugom katu izmjenjivali novinari, znatiželjnici pa čak i poštar – nedostajale su valjda samo još lokalne mačke.
Skalpel kojim je zločin počinjen tek je nakon nekoliko dana doveden u svezu s ubojstvom, a navodno je i glavni osumnjičenik u to vrijeme imao čak tjedan dana da doslovno izbriše i očisti sve što ga spaja s Marijanom.
Prvotno se govorilo kako je Marijanin ubojica ljevoruk, kasnije se vjerovalo kako je zločin počinila ženska osoba, a postojao je i komadić kože ispod jednog nokta čije okolnosti ni danas nisu jasne.
Bizaran detalj ionako već dotučenu obitelj zgrozio je mjesecima nakon sprovoda jer je stigla ovrha od mobilnog operatera za usluge na Marijaninom mobitelu pa je, koliko morbidno i zastrašujuće zvučalo, telefon nesretne djevojke netko koristio i mjesecima nakon što je ona lišena života.
“Jednom će detalj otvoriti cijeli slučaj u novom smjeru!”
Objašnjenje ovog svirepog čina, u riječima poznatog neuropsihijatra iz Splita Ivana Urlića, vjerojatno se pronalazi u tezi kako je Marijana za nekog bila velika prijetnja.
– Ubojica je vjerojatno kriminalac od ranije, a s obzirom na način izvršenja može se svakako raditi o profesionalcu kojemu to nije ni prva ni zadnja žrtva. I to je vrlo realno zamisliti govoreći uz brojke nestanaka u našoj maloj zemlji jer u prosjeku godišnje jedna osoba nestane svakog tjedna. To je nevjerojatan ritam – kaže nam Urlić.
Profil ubojice, u varijanti B, može biti pojedinac iz šireg kruga rodbine i prijatelja.
– Svakako se ne smije isključiti linija patološke ljubavne strasti jer, ako je žrtva poznavala svog ubojicu, i ako je on imao spremno oružje, onda možebitno ta osoba nije prihvatiti odbijanje ili odlaganje djevojke. Tu se događa razmišljanje – ona će ostati zauvijek za mene i neću je dati nikome – veli uz vjeru kako će se ubojica naći.
– Jednom će se naći detalj koji će otvoriti cijeli slučaj u nekom novom smjeru – zaključuje neuropsihijatar uz objašnjenje kako je u ovakvim događajima presudna metodologija, a ne vrijeme.
“Ovakvi slučajevi neće biti zaboravljeni!”
U vrijeme kada je Marijana ubijena ravnatelj MUP-a bio je Ranko Ostojić koji je potom preuzeo palicu ministra unutarnjih poslova ustrojivši Odjel za hladne slučajeve koji je bio zadužen za neriješene slučajeve starije od dvije godine. Čak se i za obavijest koja bi rezultirala ili doprinijela otkrivanju počinitelja nudila “nagrada” od 100 tisuća kuna.
– Moj motiv je tada bio da se nitko “ne izvuče” nakon počinjenja ovakvog, ali i drugih sličnih okrutnih djela – govori Ostojić.
Odjel je funkcionirao po principu britanskog Odjela za reviziju koji bi ponudio odgovore kada bi istraga naišla na prepreke.
– U situaciji kada slučaj nije riješen bi se uključili istražitelji koji nisu ranije bili involvirani u taj događaj nego posve drugi koji bi s istragom krenuli od početka – objasnio nam je bivši ministar policije.
– U ovom i drugim sličnim ubojstvima se ne može i ne smije govoriti o slučajevima “iz nečijeg doba” jer tko je god došao u policiju ili u samu istragu, kako su se kadrovi i načelnici mijenjali, ovakvi slučajevi neće biti zaboravljeni – zaključio je Ranko Ostojić.
– Ja ubojici svoje kćeri neću moći oprostiti – u suzama nam je prošle godine priznala Marijanina majka Ivanka. Riječi koje i danas odzvanjaju.
Riječi koje dodatno jačaju vjeru kako će ubojica njezine kćeri već jednom biti otkriven iako ništa ne predstavlja dovoljan nadomjestak i utjehu gubitka. Vrijeme, kažu, liječi sve rane, ali svi koji to kažu nikada nisu bili ozbiljno ranjeni. Jer, jednostavno, postoje rane koje s vremenom ne zarastaju.
Isto kao što postoji ona mrva vjere na dnu dušu kako ubojstvo Marijane Jerković neće ostati tek misterij bez odgovora.