Da ga nije zaustavila ozljeda leđa, Tomislav Gabelić se vjerojatno nikada ne bi bavio sportskim novinarstvom i kroz njega potom proživio sve i svašta. Za sto života, kako se ono kaže. Košarka, doduše, nije izgubila puno njegovim prekidom karijere u 27. godini, ali zato sportsko novinarstvo jest na dobitku. Mimo toga, puno je stvari kojih se dotakao i u većinu uletio – na prsa, kako on to veli reći. Tih je stvari toliko da smo najmanje pričali o njegovoj karijeri sportskog novinara.
Rijetko sam kada sreo čovjeka koji je toliko organiziran, posvećen detaljima, u stanju voditi brigu o svemu i svačemu. Otprilike ono izlizano, kako sve stigne u samo 24 sata? Uglavnom, Tomo je po dolasku u Split krenuo studirati i igrati košarku za Dalvin. Mlađi ne pamte Dalvina, Tomo se sjeća i da je 1985. godine debitirao u Osijeku u tadašnjoj Hrvatskoj ligi, kao što se još bolje sjeća dvije prvoligaške sezone Dalvina u Hrvatskoj ligi. Dakle, u samostalnoj Hrvatskoj. I gradskih derbija s Jugoplastikom/Splitom, gdje su se baklje palile u čast Dalvina. Nakon košarke se otisnuo u poduzetničke vode, otvorio trafiku/darovni dućan s bivšim vaterpolistom Šimom Omrčenom, pa kad to nije krenulo kako su očekivali, stigao je lagani ulazak u novinarske vode, na Radio Pressingu Jurice Jerkovića. Nije baš usput, ali nazovimo to tako, prodavao je hotelsku opremu po cijeloj Dalmaciji, te se još malo bavio novinarstvom u magazinima Košarka i Nogomet. To „malo“ u stvari je – puno, jer tih 90-ih godina Košarka je u SAD na All Star utakmicu slala po dva novinara! I tako, mic po mic, stigla je ponuda od 24 sata (u osnivanju), koja će od 2005. godine promijeniti sve u životu Tome Gabelića. Dvoumio se i on može li se novinarstvom baviti na dnevnoj bazi, ali kako je ušao – na prsa, shvatio je vrlo brzo da može. I u tome je na neki svoj način poseban.
– Doma imam rokovnike u koje svaki dan pišem što se događa u Hajduku. Od 2003. godine do danas. Svaki rokovnik je dvije godine, imam punih deset rokovnika. Kad mi treba, na primjer, podatak kad je Hajduk posljednji put bio jesenski prvak, otvorim rokovnik, pogledam nekoliko stranica unatrag i nekoliko unaprijed, te imam priču. Taj posao traži ogroman napor i gubitak vremena, a s druge strane je blagoslov.
To, naravno, nije sve.
– Imam sve zapisnike utakmica Hajduka kao i košarkaša Splita od samostalnosti Hrvatske do danas. Što planiram s tim? Netko kaže da mu je dosadno u životu, ja sutra da odem u penziju imam posla za sljedećih 20 godina. Osnovni problem su vrijeme i novac. U ovom tempu nemaš vremena baviti se time i nemaš novac da to sam izdaš. Kao što je s knjigom o Petru Skansiju, koja stoji već dvije godine. Kad sam ulazio u projekt pisanja knjige o Damiru Šolmanu, znao sam da od toga neću zaraditi. Da sam htio zaraditi, pisao bih knjigu o Marku Livaji. To su knjige iz poštovanja, iz romantike. Sa Šolmanom do pisanja knjige sam bio na dobar dan, doviđenja, a onda sjedneš s njim, upoznaš ga, pogledaš što je sve osvojio… O čemu će pisati netko sutra, ne znam, a ovo sve dobro i veliko će se zaboraviti. Uz Šolmana i Skanijsa bio je plan napisati knjige o Željku Jerkovu i Rati Tvrdiću. Bio je dogovor i za Milivoja Bebića. Tko će ako nećemo mi o njima pisati? To je rekao Blaž Duplančić. S druge strane, ne zadovoljava me da to napravim i da to izađe u džepnom formatu, a novac je ogroman problem. Bilo bi lijepo kad bi postojao fond, ne moram ja nužno pisati, nego neka se raspiše natječaj. Mogu napisati i besplatno, ako će se valorizirati kroz nešto. Grafičar, lektor, urednik, tiskara, fotografije, sve to košta plus PDV. Ne mogu reći da mi Grad nije dao neku lovu kad sam pisao o Šolmanu, klub je dao neku lovu, ali nisam ja taj koji bi trebao biti nositelj projekta, nego onaj tko će uzeti lopatu i odraditi.
Što bi izdvojio iz svoje košarkaške karijere? Čega se prvog sjeti?
– Prve utakmice protiv Jugoplastike, 1. kolo na Gripama. Oni domaćini, mi gosti. Dolazim pred dvoranu i vidim Vladu Vanjka, tadašnjeg trenera Jugoplastike, blijedog kao krpu. Na predstavljanju, mislim da je spiker bio Arsen Košta, u dvorani je bilo 1500 ljudi, upali se 20 baklji i skandiranje Dalvin, Dalvin… Pogodio sam prvu tricu, zakucao 3-4 puta, izgubili smo 20 i nešto razlike. Pamtim utakmicu sa Zagrebom, Mijo Grabovac je u Slobodnoj Dalmaciji napisao, dvije šestice obilježile utakmicu, Zoran Čutura i ja. Čutura je bio legenda, europski igrač. Ja sam dao mislim 26 koševa, imao 7 skokova, 5 osvojenih lopti, brutalna statistika. Kad smo izlazili iz dvorane, Čutura mi je rekao „kakvu si utakmicu odigrao, bravo“. Čutura meni? Nevjerojatno! Svi znamo tko je bio Čutura. Sjećam se utakmice s Cibonom, slobodna bacanja su bila za nas, skoro smo to dobili. Aco Petrović je s klupe vikao, pazi ovoga, ima dobar skok. Aco upozorava na mene? Ja sam mislio da za njega ne postojim.
Ipak, najbolje od svega jest da je na dan vjenčanja odigrao prvo poluvrijeme za Dalvin, pa tek onda otišao uživati u najvažnijem danu u životu.
– Žena mi neće nikada oprostiti, niti to, niti što nismo išli na medeni mjesec. Čekao sam raspored prvenstva da bih rezervirao termin. Trebali smo igrati doma, ali i da Jugoplastika bude doma, jer i među njima je bilo onih koji su dolazili na pir. Iz kluba su tražili raniji termin kako bih stigao i jedno i drugo, ali matičar, pa crkva, tako da smo u restoran došli tek u 10 navečer. I dan danas ispaštam zbog toga.
Tomo je i strastveni kolekcionar dresova…
– Koliko ih imam? Točan broj ne zna nitko, otprilike oko tisuću. Svaki kolekcionar ima svoju sferu interesa. Meni je broj jedan Hajduk, broj dva Jugoplastika, pa reprezentacija Hrvatske, te igrači Hajduka u inozemstvu. To je hijerarhija. Pouzdano znam da imam 262 dresa Hajduka, 84 Jugoplastike, reprezentaciju imam sa svih velikih natjecanja. A igrači Hajduka? To je neiscrpno vrelo. Imam sve dresove Lovre i Nikole Kalinića, Tome Bašića, Nene Pralije, da ne nabrajam dalje. Hajdukove imam iz 70-ih godina. To je već – bolnica, kakve se cifre lupaju! Hajdukovi dresovi su posebni u Hrvatskoj. Dinamov dres sa zvijezdom iz 70-ih, 80-ih košta 300 eura, Hajdukov 3000 eura. Znam čovjeka koji je prije deset godina prodao dres Ivana Gudelja za 250 eura, danas Livajin nećeš kupiti za taj novac. Gdje ih sve držim? Nauštrb moje garderobe, nju stisnem, ali žena mi ne izlazi ususret, kaže da ću to kad-tad prodati ili će ih ona baciti. I nemoj više da nju moram spominjati, još ćeš me posvaditi s njom.
Ovo posljednje je – šala. Doći do raritetnih dresova je neobično teško, ali time je za Tomu izazov veći.
– Prije 30 godina bi igrač dobio dva dresa za sezonu i nosili su ga svi od brojeva 1 do 11. Kad bi završila sezona, dresovi bi išli juniorima, pa kadetima… Iz 60-ih nije ostao više niti jedan dres. Nije meni lakše zato što sam novinar, kako ljudi misle. Zbog posla ne možeš pitati dres. Ne moram to valjda objašnjavati. Inače, dvije izložbe sam radio, jednu s Ivanom Viskovićem i Markom Katićem za 103. rođendan Hajduka u City Centeru One, a drugu za 75. rođendan Jugoplastike u Kući slave splitskog sporta.
Za jedan od najdražih dresova u kolekciji zaslužan je Stanko Bubalo.
– Zamolio me da mu preuzmem ulaznice za neku europsku utakmicu, našli smo se na kavi i kaže da mi je donio dres. Bijeli dres Hajduka, broj sedam, PBZ na prsima. Kaže, ovo je protiv Dinama kad sam zabio gol, jedini dres koji sam uzeo za sebe, stajao je u ormaru nakon što ga je mama oprala… To je onaj gol kad je zavaljao Sedloskog i Ladića. Ima tih golova… Bokšić kad je dao gol u Beogradu u finalu Kupa, Rapaićev Dinamu kad je ušao, pa tražio zamjenu, dva gola Pašalića Dinamu, Vukušićev Anderlechtu… Nema puno takvih golova koji se pamte…
Četiri N ili 4N, nevažno, jest kvartet novinara (Tomislav Gabelić, Bernard Jurišić, Blaž Duplančić i Marin Maljković) koji posljednjih nešto više od deset godina organiziraju dvije humanitarne akcije. Jedna je dobrovoljno davanje krvi, druga je „Tone hrane za splitske beskućnike“. Da su prebacili sve planove koje su zamislili vidljivo je iz rezultata. Preko 600 doza krvi, preko 140.000 eura pomoći Udruzi MoST.
– Krenulo je sa skupljanjem igračaka, bio je i Vedran Pavičić s nama na početku. Vrlo brzo smo shvatili da je to utopija. Ljudi izbace iz kuće sve što im ne treba, tako da smo imali 3000-4000 svakakvih igračaka. I ne možeš ih baš dati samo tako, neko dijete ima alergiju na nešto, negdje je neki drugi problem. Imam sliku s naše prve akcije, Goran Jozinović, sestre Zaninović, Mijo Caktaš i Mario Maloča s vrećicama ispred bivšeg prihvatilišta za beskućnike kod Biskupove palače. Tako je počelo. Zašto smo se upustili u to? Nismo ovakvi, nismo onakvi, nismo muktaši, nismo crvi… Dosadilo nam je da nas se tako doživljava, generalizira, pa smo htjeli na neki način vratiti zajednici. Kad smo krenuli skupljati krv, nazvali smo Crveni križ, pozvali sve u novinarski salon na Poljudu, a na kraju samo osam doza se skupilo. Umro od srama, spremili smo hrane za 200 ljudi, došli novinari, televizija… Krenuo sam se ispričavati ženi iz Crvenog križa, a ona kaže „sve super, bit će na televizijama, vrijedit će to“. Tako je i bilo. Zadnji put smo skupili 100 i nešto doza, jedna od većih akcija u Splitu. Ovo za MoST, klasika: kucaj, zovi, pitaj na sve strane… Zahuktalo se.
Njegovi kolege će reći da on odradi glavninu posla, odnosno da bez njega ovih akcija ne bi ni bilo. U uvodu sam objasnio kakav je Tomo. Pa i kad smo igrali (novinari) mali balun dvaput tjedno, on je sve pisao, objavljivao sastave, rezultate, strijelce, izvještaje…
– Ne volim se gurati u prvi plan, Odradim dosta posla, ali nitko među nama ne broji koliko je tko dao i potegao. Svi smo skupa unutra. Poanta ovoga je da je socijalna trgovina mirna godinu dana s našom akcijom.
Gdje se Tomo vidi za deset godina?
– U mirovini. Brač, Hvar, imat ću posla sigurno. Na Hvaru ima maslina, na Braču kuća o kojoj treba voditi računa, u Splitu će biti utakmica koje ću uvijek gledati… Volio bih pisati knjige, monografije, biografije… Volio bih pomoći Kući slave splitskog sporta. Tako nekako otprilike. Da, za deset godina bih stvarno mogao biti u mirovini.
