05.06.2022. u 22:00h
Treba imati sreću, zdravlje, to svakako, ali često govorim ljudima da treba imati vjeru u sebe. I nije nitko hendikepiran ako mu treba 15 minuta više od njegovog kolege, treba nastaviti ulagati u sebe i to će kad tad doći na naplatu. Treba biti strpljiv, ali radišnost i upornost su dvije vodilje prema mojim kriterijima - poručuje odvjetnik
Neprestano nam se servira reality program. Televizijska je misija navesti ljude da se ponašaju sukladno želji organizatora u različitim životnim situacijama. Prepreke, napasti i izazovi svakodnevica je izlaganja sudionika. I obično to prati nagrada, novac, popularnost. Manje više svi imaju isti scenarij s pojedincem kojemu je cilj ostati posljednji.
U svijetu računa, proračuna, bilanci, u društvu prepunom ograničenja, rasporeda, rokova kao i satnica, dnevnica, mjesečnih i godišnjih plaća, nema čovjeka koji nije duboko uvjeren u svoju pravednost.
Iako tako lako upiremo prstom u drugoga, svaki svoj postupak opravdavamo bez ostatka, držimo ga pravednim i čudom se čudimo kad netko drugi za nas ustvrdi da smo - nepravedni. Pravda i pravednost. Istjerujemo ih od rođenja, ali za sebe držimo kako smo pravedni da pravedniji biti ne možemo.
Da tomu tako nije dokazuje čak i prikaz pravde koja se često postavlja u lik žene koja u jednoj ruci drži vagu, a ima prekrivene ili zatvorene oči. Umjesto da jamči "pravdu za sve" ona ima ili loše baždarenu vagu ili viri kroz prste kojima prekriva oči.
- Sjećam se da sam bio 5.c razred, bila su tri peta razreda po 35 učenika. Danas je to spalo na iznimno malu brojku, neprepoznatljivu. Bio sam gore prošle subote i popričao sam s mještanima koji kažu da je u zadnjih par godina trend porasta djece. Daj Bože da se tako i zadrži. Pa i Runovići su vrlo blizu Splita, sat vremena prosječne vožnje, a za isto toliko vremena u srednjoj Europi samo voziš do radnog mjesta - govori čovjek koji je svojim djelovanjem postao eufemizam za splitsku odvjetničku scenu.
- Moj otac vrlo je mlad umro i nas petero je najviše odgajala baka. Inzistirala je na tome da svi moramo završiti školu i imati zanimanje. I tako, imao sam sklonosti prema ovakvom poslu, a i sestra starija tri godine je završila Pravni fakultet - priča Ljubičić koji je, kako kaže, vrlo brzo osjetio zov rada u privatnom odvjetništvu.
- I to kad sam se zaposlio prvi put, a bilo je to 1981. godine na Braču, u općini na Supetru. Državni posao, ja mlad, neoženjen, svaki drugi dan sam putovao tamo i onda sam shvatio da je to previše zatvoren krug poslova kojima bi se trebao baviti. I nakon 14 mjeseci nisam više mogao, išao sam od odvjetnika od odvjetnika, svi su bili susretljivi, a primio me je moj uzor u svemu, sada nažalost pokojni, Domagoj Matejčić. Kod njega sam bio i vježbenik.
U sudnici je prvi put aktivno radio na slučaju ometanja posjeda na Žnjanu, i to 1982. godine, a u radnom se vijeku nagledao svega, priznaje.
- Svakako mi se za života urezala jedna od crtica iz 1992. kada sam branio jednog od četvorice Splićana na suđenju u Sarajevu za navodni napad na Banovinu. Tada smo mi odvjetnici uz pomoć Kriznog štaba stigli na raspravu u vojarnu u Sarajevu, a na ulazu su zahtijevali da nas se kao odvjetnike pregleda. Mi smo to odbili, a za njih je to bio šok. Poručili smo im tako da nećemo podviti rep i da ne želimo pristati na kompromise. Tada je država bila u nastajanju, trebalo je imati snage. Nakon pola sata su nas pustili da uđemo - prisjeća se u dahu.
Potresan predmet je bio slučaj Antonije Bilić u kojem je zastupao njezinu obitelj. Pokazalo se na kraju da je ta mlada cura ubijena na iznimno okrutan način.
I slijepac vidi kako je pravda u našem svijetu jako relativan i rastezljiv pojam, ali, prema riječima eminentnog odvjetnika, treba vjerovati da je pravda dostižna, kako veli i poznata poslovica.
- Nekad pravda nije zadovoljena sudskom presudom, ali ako razmišljam da nije zadovoljena, onda ulazim posve defenzivno u spor ili parnicu, onda si limitiran i hendikepiran od početka. Vrlo opasno bi bilo razmišljati na takav način - govori Ljubičić.
Često predmete sanja i prebire po mislima jer, kaže, teško je u odvjetničkom pozivu odvojiti profesiju od ljudskosti.
Ima rituale koji ga opuštaju i od njih ne odustaje
Od sedam unuka, njegov Fran mu je jedini dječak, a Luce kraljica, smije se dok otkriva kako nije bio jednog dana na bolovanju u četrdeset godina rada. Tek što se svakog dana zbog "potrebe ureda" dobaci do obiteljskog stola.
- Od početka lipnja pa do polovine listopada sam stalno na plaži. Moram priznati, ili sam ja to sebi umislio, da mi odlazak na more drži zdravlje tijekom cijele godine. I to svakog dana ujutro oko 7 i navečer u 20 sati, budem po otprilike 45 minuta.
Baš kako i danima traje sreća kad sretne dojučerašnje vježbenike.
- Nema dana kad ne sretnem nekoga na sudu ili u blizini suda na ulici tko nije bio moj vježbenik, ima ih više od dvadeset sada. I to je jedan od najvećih pokazatelja rada i pozitivnosti. Pa i moje dvoje djece su odvjetnici...
U svijetu računa, proračuna, bilanci, u društvu prepunom ograničenja, rasporeda, rokova kao i satnica, dnevnica, mjesečnih i godišnjih plaća, nema čovjeka koji nije duboko uvjeren u svoju pravednost.
Iako tako lako upiremo prstom u drugoga, svaki svoj postupak opravdavamo bez ostatka, držimo ga pravednim i čudom se čudimo kad netko drugi za nas ustvrdi da smo - nepravedni. Pravda i pravednost. Istjerujemo ih od rođenja, ali za sebe držimo kako smo pravedni da pravedniji biti ne možemo.
Da tomu tako nije dokazuje čak i prikaz pravde koja se često postavlja u lik žene koja u jednoj ruci drži vagu, a ima prekrivene ili zatvorene oči. Umjesto da jamči "pravdu za sve" ona ima ili loše baždarenu vagu ili viri kroz prste kojima prekriva oči.
Od Crvenog i Modrog jezera preko Supetra do Splita
Svijet pravde i pravednosti već je četiri desetljeća "pod kožom" odvjetnika Vinka Ljubičića koji je kraj u kojem nebo ljubi Crveno i Modro jezero, zamijenio splitskim užurbanim ritmom. U svojoj je karijeri odvrtio na tisuće stranica spisa, aktivno sudjelovao na desetke tisuća raspravnih procesa i ročišta, a u svojem uredu primio na stotine tisuća stranaka.
- Sjećam se da sam bio 5.c razred, bila su tri peta razreda po 35 učenika. Danas je to spalo na iznimno malu brojku, neprepoznatljivu. Bio sam gore prošle subote i popričao sam s mještanima koji kažu da je u zadnjih par godina trend porasta djece. Daj Bože da se tako i zadrži. Pa i Runovići su vrlo blizu Splita, sat vremena prosječne vožnje, a za isto toliko vremena u srednjoj Europi samo voziš do radnog mjesta - govori čovjek koji je svojim djelovanjem postao eufemizam za splitsku odvjetničku scenu.
Od malih je nogu zacrtao da će mu životni poziv biti blizak ustanovi od koje mnogi bježe. Za pravdom vapimo svi, svi koji su dodirnuti bilo kakvom nepravdom, a kamoli ne oni koji su postali žrtve nepravde.
- I to kad sam se zaposlio prvi put, a bilo je to 1981. godine na Braču, u općini na Supetru. Državni posao, ja mlad, neoženjen, svaki drugi dan sam putovao tamo i onda sam shvatio da je to previše zatvoren krug poslova kojima bi se trebao baviti. I nakon 14 mjeseci nisam više mogao, išao sam od odvjetnika od odvjetnika, svi su bili susretljivi, a primio me je moj uzor u svemu, sada nažalost pokojni, Domagoj Matejčić. Kod njega sam bio i vježbenik.
A željeli su ga besplatnom parcelom i pomoći prilikom odabira kredita ostaviti na otoku...
"Ključna je vjera u sebe, a sve će kad tad doći na naplatu"
U života čije dimenzije, pravila igre, dužinu trajanja igre, sankcije i konačno i same pobjednike određuje netko drugi, Vinko je uz radišnost i upornost ostvario svoj ciljani put.- Treba imati sreću, zdravlje, to svakako, ali često govorim ljudima da treba imati vjeru u sebe. I nije nitko hendikepiran ako mu treba 15 minuta više od njegovog kolege, treba nastaviti ulagati u sebe i to će kad tad doći na naplatu. Treba biti strpljiv, ali radišnost i upornost su dvije vodilje prema mojim kriterijima - poručuje odvjetnik u Splitu, kako ga oslovljavanju na sudovima.
U sudnici je prvi put aktivno radio na slučaju ometanja posjeda na Žnjanu, i to 1982. godine, a u radnom se vijeku nagledao svega, priznaje.
- Svakako mi se za života urezala jedna od crtica iz 1992. kada sam branio jednog od četvorice Splićana na suđenju u Sarajevu za navodni napad na Banovinu. Tada smo mi odvjetnici uz pomoć Kriznog štaba stigli na raspravu u vojarnu u Sarajevu, a na ulazu su zahtijevali da nas se kao odvjetnike pregleda. Mi smo to odbili, a za njih je to bio šok. Poručili smo im tako da nećemo podviti rep i da ne želimo pristati na kompromise. Tada je država bila u nastajanju, trebalo je imati snage. Nakon pola sata su nas pustili da uđemo - prisjeća se u dahu.
Potresan predmet je bio slučaj Antonije Bilić u kojem je zastupao njezinu obitelj. Pokazalo se na kraju da je ta mlada cura ubijena na iznimno okrutan način.
I slijepac vidi kako je pravda u našem svijetu jako relativan i rastezljiv pojam, ali, prema riječima eminentnog odvjetnika, treba vjerovati da je pravda dostižna, kako veli i poznata poslovica.
- Nekad pravda nije zadovoljena sudskom presudom, ali ako razmišljam da nije zadovoljena, onda ulazim posve defenzivno u spor ili parnicu, onda si limitiran i hendikepiran od početka. Vrlo opasno bi bilo razmišljati na takav način - govori Ljubičić.
"Rijetko pravda nije dostižna..."
Iako je...- U javnosti uvriježeno da pravda nije dostižna, to su rijetki slučajevi. O pravosuđu kažu u narodu da je nepošteno i neopravdano, ali do te mjere da je postalo sramotno raditi u pravosuđu. No, vrlo je to odgovoran posao i nije to baš tako kako se doima, jer svako toliko u novinama izlaze slučajevi koji nisu okončani dva desetljeća. Ali, to je jedan predmet od njih tisuću i više, tako treba razmišljati - jasan je odvjetnik.
Često predmete sanja i prebire po mislima jer, kaže, teško je u odvjetničkom pozivu odvojiti profesiju od ljudskosti.
- Ako vas predmet ne dira, ako ne pristupite svakom ljudski i profesionalno, onda nema ni zadovoljstva s poslom, a naposljetku i uspjeha. Uspjeh je jedino kad razveselite stranku, kad je pravda zadovoljena, kad ste vi sigurni da ste napravili i dali sve od sebe da uspijete - izjavio je naš sugovornik.
Ima rituale koji ga opuštaju i od njih ne odustaje
Od sedam unuka, njegov Fran mu je jedini dječak, a Luce kraljica, smije se dok otkriva kako nije bio jednog dana na bolovanju u četrdeset godina rada. Tek što se svakog dana zbog "potrebe ureda" dobaci do obiteljskog stola.- Između 13 i 14 obavezno sam na ručku. Kad nemam vremena, onda malo zloupotrijebim taj pojam "potreba ureda" pa provedem bar kratko vrijeme s obitelji kad već i poslijepodne radim - kaže. Ima još jedan ritual svojstvenom pojmu neobičnog čovjeka u običnom životu.
- Od početka lipnja pa do polovine listopada sam stalno na plaži. Moram priznati, ili sam ja to sebi umislio, da mi odlazak na more drži zdravlje tijekom cijele godine. I to svakog dana ujutro oko 7 i navečer u 20 sati, budem po otprilike 45 minuta.
Baš kako i danima traje sreća kad sretne dojučerašnje vježbenike.
- Nema dana kad ne sretnem nekoga na sudu ili u blizini suda na ulici tko nije bio moj vježbenik, ima ih više od dvadeset sada. I to je jedan od najvećih pokazatelja rada i pozitivnosti. Pa i moje dvoje djece su odvjetnici...
