Neprestano nam se servira reality program. Televizijska je misija navesti ljude da se ponašaju sukladno želji organizatora u različitim životnim situacijama. Prepreke, napasti i izazovi svakodnevica je izlaganja sudionika. I obično to prati nagrada, novac, popularnost. Manje više svi imaju isti scenarij s pojedincem kojemu je cilj ostati posljednji.
U svijetu računa, proračuna, bilanci, u društvu prepunom ograničenja, rasporeda, rokova kao i satnica, dnevnica, mjesečnih i godišnjih plaća, nema čovjeka koji nije duboko uvjeren u svoju pravednost.
Iako tako lako upiremo prstom u drugoga, svaki svoj postupak opravdavamo bez ostatka, držimo ga pravednim i čudom se čudimo kad netko drugi za nas ustvrdi da smo – nepravedni. Pravda i pravednost. Istjerujemo ih od rođenja, ali za sebe držimo kako smo pravedni da pravedniji biti ne možemo.
Da tomu tako nije dokazuje čak i prikaz pravde koja se često postavlja u lik žene koja u jednoj ruci drži vagu, a ima prekrivene ili zatvorene oči. Umjesto da jamči “pravdu za sve” ona ima ili loše baždarenu vagu ili viri kroz prste kojima prekriva oči.
Od Crvenog i Modrog jezera preko Supetra do Splita
– Sjećam se da sam bio 5.c razred, bila su tri peta razreda po 35 učenika. Danas je to spalo na iznimno malu brojku, neprepoznatljivu. Bio sam gore prošle subote i popričao sam s mještanima koji kažu da je u zadnjih par godina trend porasta djece. Daj Bože da se tako i zadrži. Pa i Runovići su vrlo blizu Splita, sat vremena prosječne vožnje, a za isto toliko vremena u srednjoj Europi samo voziš do radnog mjesta – govori čovjek koji je svojim djelovanjem postao eufemizam za splitsku odvjetničku scenu.
– Moj otac vrlo je mlad umro i nas petero je najviše odgajala baka. Inzistirala je na tome da svi moramo završiti školu i imati zanimanje. I tako, imao sam sklonosti prema ovakvom poslu, a i sestra starija tri godine je završila Pravni fakultet – priča Ljubičić koji je, kako kaže, vrlo brzo osjetio zov rada u privatnom odvjetništvu.
– I to kad sam se zaposlio prvi put, a bilo je to 1981. godine na Braču, u općini na Supetru. Državni posao, ja mlad, neoženjen, svaki drugi dan sam putovao tamo i onda sam shvatio da je to previše zatvoren krug poslova kojima bi se trebao baviti. I nakon 14 mjeseci nisam više mogao, išao sam od odvjetnika od odvjetnika, svi su bili susretljivi, a primio me je moj uzor u svemu, sada nažalost pokojni, Domagoj Matejčić. Kod njega sam bio i vježbenik.
“Ključna je vjera u sebe, a sve će kad tad doći na naplatu”
U života čije dimenzije, pravila igre, dužinu trajanja igre, sankcije i konačno i same pobjednike određuje netko drugi, Vinko je uz radišnost i upornost ostvario svoj ciljani put.
U sudnici je prvi put aktivno radio na slučaju ometanja posjeda na Žnjanu, i to 1982. godine, a u radnom se vijeku nagledao svega, priznaje.
– Svakako mi se za života urezala jedna od crtica iz 1992. kada sam branio jednog od četvorice Splićana na suđenju u Sarajevu za navodni napad na Banovinu. Tada smo mi odvjetnici uz pomoć Kriznog štaba stigli na raspravu u vojarnu u Sarajevu, a na ulazu su zahtijevali da nas se kao odvjetnike pregleda. Mi smo to odbili, a za njih je to bio šok. Poručili smo im tako da nećemo podviti rep i da ne želimo pristati na kompromise. Tada je država bila u nastajanju, trebalo je imati snage. Nakon pola sata su nas pustili da uđemo – prisjeća se u dahu.
Potresan predmet je bio slučaj Antonije Bilić u kojem je zastupao njezinu obitelj. Pokazalo se na kraju da je ta mlada cura ubijena na iznimno okrutan način.
I slijepac vidi kako je pravda u našem svijetu jako relativan i rastezljiv pojam, ali, prema riječima eminentnog odvjetnika, treba vjerovati da je pravda dostižna, kako veli i poznata poslovica.
– Nekad pravda nije zadovoljena sudskom presudom, ali ako razmišljam da nije zadovoljena, onda ulazim posve defenzivno u spor ili parnicu, onda si limitiran i hendikepiran od početka. Vrlo opasno bi bilo razmišljati na takav način – govori Ljubičić.
“Rijetko pravda nije dostižna…”
Iako je…
Često predmete sanja i prebire po mislima jer, kaže, teško je u odvjetničkom pozivu odvojiti profesiju od ljudskosti.
Ima rituale koji ga opuštaju i od njih ne odustaje
Od sedam unuka, njegov Fran mu je jedini dječak, a Luce kraljica, smije se dok otkriva kako nije bio jednog dana na bolovanju u četrdeset godina rada. Tek što se svakog dana zbog “potrebe ureda” dobaci do obiteljskog stola.
– Od početka lipnja pa do polovine listopada sam stalno na plaži. Moram priznati, ili sam ja to sebi umislio, da mi odlazak na more drži zdravlje tijekom cijele godine. I to svakog dana ujutro oko 7 i navečer u 20 sati, budem po otprilike 45 minuta.
Baš kako i danima traje sreća kad sretne dojučerašnje vježbenike.
– Nema dana kad ne sretnem nekoga na sudu ili u blizini suda na ulici tko nije bio moj vježbenik, ima ih više od dvadeset sada. I to je jedan od najvećih pokazatelja rada i pozitivnosti. Pa i moje dvoje djece su odvjetnici…