Article

//www.dalmacijanews.hr/files/629cf64b18d1cba55a8b459c/80
Foto: Ivana Ivanović/DalmacijaNews

Odvjetnik koji je znao čemu će posvetiti život još kad ga je kao dijete odgajala baka: "Pravda rijetko nije dostižna"

Treba imati sreću, zdravlje, to svakako, ali često govorim ljudima da treba imati vjeru u sebe. I nije nitko hendikepiran ako mu treba 15 minuta više od njegovog kolege, treba nastaviti ulagati u sebe i to će kad tad doći na naplatu. Treba biti strpljiv, ali radišnost i upornost su dvije vodilje prema mojim kriterijima - poručuje odvjetnik
Neprestano nam se servira reality program. Televizijska je misija navesti ljude da se ponašaju sukladno želji organizatora u različitim životnim situacijama. Prepreke, napasti i izazovi svakodnevica je izlaganja sudionika. I obično to prati nagrada, novac, popularnost. Manje više svi imaju isti scenarij s pojedincem kojemu je cilj ostati posljednji.

U svijetu računa, proračuna, bilanci, u društvu prepunom ograničenja, rasporeda, rokova kao i satnica, dnevnica, mjesečnih i godišnjih plaća, nema čovjeka koji nije duboko uvjeren u svoju pravednost.

Iako tako lako upiremo prstom u drugoga, svaki svoj postupak opravdavamo bez ostatka, držimo ga pravednim i čudom se čudimo kad netko drugi za nas ustvrdi da smo - nepravedni. Pravda i pravednost. Istjerujemo ih od rođenja, ali za sebe držimo kako smo pravedni da pravedniji biti ne možemo.

Da tomu tako nije dokazuje čak i prikaz pravde koja se često postavlja u lik žene koja u jednoj ruci drži vagu, a ima prekrivene ili zatvorene oči. Umjesto da jamči "pravdu za sve" ona ima ili loše baždarenu vagu ili viri kroz prste kojima prekriva oči.

Od Crvenog i Modrog jezera preko Supetra do Splita

Svijet pravde i pravednosti već je četiri desetljeća "pod kožom" odvjetnika Vinka Ljubičića koji je kraj u kojem nebo ljubi Crveno i Modro jezero, zamijenio splitskim užurbanim ritmom. U svojoj je karijeri odvrtio na tisuće stranica spisa, aktivno sudjelovao na desetke tisuća raspravnih procesa i ročišta, a u svojem uredu primio na stotine tisuća stranaka.


- Sjećam se da sam bio 5.c razred, bila su tri peta razreda po 35 učenika. Danas je to spalo na iznimno malu brojku, neprepoznatljivu. Bio sam gore prošle subote i popričao sam s mještanima koji kažu da je u zadnjih par godina trend porasta djece. Daj Bože da se tako i zadrži. Pa i Runovići su vrlo blizu Splita, sat vremena prosječne vožnje, a za isto toliko vremena u srednjoj Europi samo voziš do radnog mjesta - govori čovjek koji je svojim djelovanjem postao eufemizam za splitsku odvjetničku scenu.

Od malih je nogu zacrtao da će mu životni poziv biti blizak ustanovi od koje mnogi bježe. Za pravdom vapimo svi, svi koji su dodirnuti bilo kakvom nepravdom, a kamoli ne oni koji su postali žrtve nepravde.

- Moj otac vrlo je mlad umro i nas petero je najviše odgajala baka. Inzistirala je na tome da svi moramo završiti školu i imati zanimanje. I tako, imao sam sklonosti prema ovakvom poslu, a i sestra starija tri godine je završila Pravni fakultet - priča Ljubičić koji je, kako kaže, vrlo brzo osjetio zov rada u privatnom odvjetništvu.

- I to kad sam se zaposlio prvi put, a bilo je to 1981. godine na Braču, u općini na Supetru. Državni posao, ja mlad, neoženjen, svaki drugi dan sam putovao tamo i onda sam shvatio da je to previše zatvoren krug poslova kojima bi se trebao baviti. I nakon 14 mjeseci nisam više mogao, išao sam od odvjetnika od odvjetnika, svi su bili susretljivi, a primio me je moj uzor u svemu, sada nažalost pokojni, Domagoj Matejčić. Kod njega sam bio i vježbenik.

A željeli su ga besplatnom parcelom i pomoći prilikom odabira kredita ostaviti na otoku...

"Ključna je vjera u sebe, a sve će kad tad doći na naplatu"

U života čije dimenzije, pravila igre, dužinu trajanja igre, sankcije i konačno i same pobjednike određuje netko drugi, Vinko je uz radišnost i upornost ostvario svoj ciljani put.

- Treba imati sreću, zdravlje, to svakako, ali često govorim ljudima da treba imati vjeru u sebe. I nije nitko hendikepiran ako mu treba 15 minuta više od njegovog kolege, treba nastaviti ulagati u sebe i to će kad tad doći na naplatu. Treba biti strpljiv, ali radišnost i upornost su dvije vodilje prema mojim kriterijima - poručuje odvjetnik u Splitu, kako ga oslovljavanju na sudovima.


U sudnici je prvi put aktivno radio na slučaju ometanja posjeda na Žnjanu, i to 1982. godine, a u radnom se vijeku nagledao svega, priznaje.

- Svakako mi se za života urezala jedna od crtica iz 1992. kada sam branio jednog od četvorice Splićana na suđenju u Sarajevu za navodni napad na Banovinu. Tada smo mi odvjetnici uz pomoć Kriznog štaba stigli na raspravu u vojarnu u Sarajevu, a na ulazu su zahtijevali da nas se kao odvjetnike pregleda. Mi smo to odbili, a za njih je to bio šok. Poručili smo im tako da nećemo podviti rep i da ne želimo pristati na kompromise. Tada je država bila u nastajanju, trebalo je imati snage. Nakon pola sata su nas pustili da uđemo  - prisjeća se u dahu.

Potresan predmet je bio slučaj Antonije Bilić u kojem je zastupao njezinu obitelj. Pokazalo se na kraju da je ta mlada cura ubijena na iznimno okrutan način.

I slijepac vidi kako je pravda u našem svijetu jako relativan i rastezljiv pojam, ali, prema riječima eminentnog odvjetnika, treba vjerovati da je pravda dostižna, kako veli i poznata poslovica.
 
- Nekad pravda nije zadovoljena sudskom presudom, ali ako razmišljam da nije zadovoljena, onda ulazim posve defenzivno u spor ili parnicu, onda si limitiran i hendikepiran od početka. Vrlo opasno bi bilo razmišljati na takav način - govori Ljubičić.

"Rijetko pravda nije dostižna..."

Iako je...

- U javnosti uvriježeno da pravda nije dostižna, to su rijetki slučajevi. O pravosuđu kažu u narodu da je nepošteno i neopravdano, ali do te mjere da je postalo sramotno raditi u pravosuđu. No, vrlo je to odgovoran posao i nije to baš tako kako se doima, jer svako toliko u novinama izlaze slučajevi koji nisu okončani dva desetljeća. Ali, to je jedan predmet od njih tisuću i više, tako treba razmišljati - jasan je odvjetnik.


Često predmete sanja i prebire po mislima jer, kaže, teško je u odvjetničkom pozivu odvojiti profesiju od ljudskosti.

- Ako vas predmet ne dira, ako ne pristupite svakom ljudski i profesionalno, onda nema ni zadovoljstva s poslom, a naposljetku i uspjeha. Uspjeh je jedino kad razveselite stranku, kad je pravda zadovoljena, kad ste vi sigurni da ste napravili i dali sve od sebe da uspijete - izjavio je naš sugovornik.

Ima rituale koji ga opuštaju i od njih ne odustaje

Od sedam unuka, njegov Fran mu je jedini dječak, a Luce kraljica, smije se dok otkriva kako nije bio jednog dana na bolovanju u četrdeset godina rada. Tek što se svakog dana zbog "potrebe ureda" dobaci do obiteljskog stola.

- Između 13 i 14 obavezno sam na ručku. Kad nemam vremena, onda malo zloupotrijebim taj pojam "potreba ureda" pa provedem bar kratko vrijeme s obitelji kad već i poslijepodne radim - kaže. Ima još jedan ritual svojstvenom pojmu neobičnog čovjeka u običnom životu.


- Od početka lipnja pa do polovine listopada sam stalno na plaži. Moram priznati, ili sam ja to sebi umislio, da mi odlazak na more drži zdravlje tijekom cijele godine. I to svakog dana ujutro oko 7 i navečer u 20 sati, budem po otprilike 45 minuta.

Baš kako i danima traje sreća kad sretne dojučerašnje vježbenike.

- Nema dana kad ne sretnem nekoga na sudu ili u blizini suda na ulici tko nije bio moj vježbenik, ima ih više od dvadeset sada. I to je jedan od najvećih pokazatelja rada i pozitivnosti. Pa i moje dvoje djece su odvjetnici...

hr Sun Jun 05 2022 22:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/62e6e34518d1cb94398b456a/80
Foto: Ivana Ivanović

Planine su najbolje što mu se moglo dogoditi u životu: Stipe Božić živi svoj san!

Prijateljski osmijeh, stisak ruke, vrijeme za razgovor bez gledanja na sat
I koliko god bila puna klišeja, ipak je točna ona da s čvrstom odlukom i posvećenošću možemo doslovno na vrh svijeta. Jer nisu planine te koje osvajamo ili postignuća ta koja ostvarujemo, već sami sebe tako - pobjeđujemo. Bez ega, bez brige o tome što će netko drugi o nama misliti. Svatko od nas ima svoj vlastiti Everest s kojim svakodnevno, na svoj način vodi bitku.

Prijateljski osmijeh, stisak ruke, vrijeme za razgovor bez gledanja na sat, pošten savjet - sve su to male stvari koje nekomu mogu život učiniti smislenijim. U ovom našem natjecateljskom društvu poštovanje prema pojedincu svedeno je na minimum, a to ljude, poglavito mlade, zna dovesti do ruba.

I premda mali broj ljudi ima dovoljno hrabrosti, odlučnosti, vremena, pa i pozitivne ludosti, za osvajanje planinskih vrhunaca, kad se jednom osjeti čarolija planinskog vrhunca od tada više ništa nije kao što je prije bilo.

Još kad tomu pridodaš da je junak ovih slova, u punom smislu riječi, kamerom zabilježio scene poput onih iz američkih akcijskih filmova, ali koje miljama nisu daleko već stvarne i događaju se svakodnevno, i ljeti i zimi - i baš svakome, nije previše kazati kako oči u oči gledamo čovjeka koji je poput nacionalnog dobra. Iako je zarađivao za život kao električar, fotograf, novinar, montažer, redatelj, autor s više od 120 filmova - planine su najbolje što mu se moglo dogoditi u životu, detalj da na zemaljsko počne gledati na potpuno drugačiji način. Nekad je jedva preživljavao, priznaje, pa je zbog popravka Renaulta 4 morao na jednogodišnji rad u Sudan

- U srednjoj školi sam upoznao prijatelje koji su bili u izviđačima, a na izletima s njima susreo sam ljude koji su se bavili alpinizmom i skijanjem. Kako sam se počeo baviti alpinizmom, to je bio preduvjet, kao svojevrsna ulaznica u Gorsku službu spašavanja. Godinu nakon završene alpinističke škole ušao sam u GSS i do dana današnjeg sam tu. Eto, tako nekako je krenula moja priča - govori Stipe Božić. Priča u kojoj je, svjestan je bio toga, jedan pogrešan korak može značiti kraj.

- Roditelji su bili izuzetno protiv onoga što sam ja želio, ali čak i razumljivo u jednu ruku. Tko je u to vrijeme išao u planine, pogotovo oni sa sela kojima je najbitnije bilo obraditi zemlju. Čak sam se morao i skrivati na početku sve dok se nisam nakon desetak godina od prvih koraka popeo na Mount Everest - veli u dahu.

- Prijelomni je trenutak bio, a kako je sve izašlo u medijima, da je mama otišla do doktorice koja joj je otvorila zdravstveni karton, ugledala prezime Božić i upitala tko sam joj ja. I tako, ponovila joj je puno puta da na mene mora biti ponosna. Čak joj je rekla i da više ne treba čekati u redu kad dođe kod nje zbog mog podviga. I kao da je to malo obuzdalo strah kojeg je najviše bilo zbog dosta nesreća, a pogotovo tada kada nisi imao komunikaciju. 


Boli me u srcu u sjećanje na Kornate

Kada preživiš pogibeljne situacije u planinama, kada preživiš noć, neki bivak na 8 tisuća metara s temperaturom od minus 40 i vjetrom - sve možeš.

- Najviše sam bio u Himalajama, ali najveći trag utisak na mene je ostavio boravak na Antarktici u tamošnjim planinama. Ne može se to tek tako opisati, možda fotografijom ili filmom, ali ni iz toga se ne može vidjeti ta praznina, divljina gdje nikoga nema na tisuće kilometara, pravilni oblici kao da si na drugom planetu.

Nije tajna da se događaja u kojima je ljude spašavao nerado sjeća, a tuga u srcu kao i mnogo godina unazad vrati se kad se sjeti scena s Kornata.

- Iako ona nije bila tehnički najteža kao neke druge u stijenama, broj ozlijeđenih i preminulih u tom je trenu bio zaista zastrašujući kao i sami prizor tih beživotnih tijela ili s velikim postotkom opečenosti. I medijska oluja oko svega toga je bila zastrašujuća i još uvijek kada se na to osvrnem boli me u srcu - veli.


U srcu najdraže Biokovo

Iako se penjao po brojnim planinara i gorama svijeta, u srcu mu je najdraže Biokovo. To je onaj spoj s djetinjstvom, kaže, iz vremena kada je zadivljeno gledao snijegom okovanu sjevernu stranu Biokova. Uzori svima trebaju biti najbolji od najboljih.

- Moji uzori su Edmund Hillary koji se sa Šerpom Tenzing Norgayem popeo prvi na Mount Everest, Ernest Shackleton, polarni istraživač, Reinhold Messner... Osim što su bili vrsni planinari, bili su sjajni ljudi. To je najvažnije - priča ranjenik Domovinskog rata, koji altruizam, humanost i ostale pozitivne vrijednosti živi iz dana u dan.



- Bio sam ranjen u ruke i noge, a tu sam, na prsima, imao okvire za municiju. Jednog je skroz stuklo i to mi je spasilo život. Bilo je to na Dinari kod Vještić gore, na granici BiH i Hrvatske, 20. veljače 1992. godine kada sam bio na ispomoći Planinarskom diverzantskom vodu Kijevo, pri 126. brigadi. Inače sam bio u Četvrtoj.

Bilo je i zanimljivih, nekih i posve čudnih, ali i onih u kojima snalažljivost dolazi u prvi plan.

- Događa mi se često da susretnem ljude koje sam negdje spašavao. Sjećam se baš tako jedne akcije spašavanja u omiškoj Dinari kada su uglavnom bile žene i tako, kada me sretnu na rivi, stalno mi govore da sam njihov spasitelj. Mnogo puta me, zbilja, ljudi sretnu i podsjete na akcije spašavanja u kojim sam im pomagao i to me izuzetno veseli. Bilo je, to isto treba reći, zanimljivih priča kao jedna kada je kolega otišao na akciju spašavanja, spustio se helikopterom, a dočekala ga je žena sva razočarana jer je mislila "da će je spasiti Stipe Božić" - smije se čovjek koji je podvigom iz 1979. godine, kao član ekspedicije bivše Jugoslavije, postao prvi Hrvat kojem je uspjelo popeti se na Everest.

- Bilo je toliko toga u mojoj karijeri da se sada i teško svega sjetiti, ali često govorim o jednom slučaju koji je snimljen i u "Nazovi 112" kada smo imali akciju na Biokovu. Preko Centra 112 komunicirali smo uživo s unesrećenima u stijenama, a kako je padala noć i nismo ih satima mogli pronaći, sjetio sam se da upale blic na telefonu kako bi ih mogli iz helikoptera vidjeti. Tako je i bilo, u stijeni smo našli djevojku i njezinu majku, cijelu večer smo ih izvlačili u tehnički vrlo kompliciranoj akciji po ružnom vremenu.


Na visinama opreza nikad dosta

Iako iza sebe ima zavidno iskustvo, opreza na visinama nikad dosta. Najveći broj nesreća događa se pri silasku, a tako su stradali i mnogi Božićevi kolege. Iako je nakon svake tragedije mislio da se neće vraćati, ovaj alpinist jedini se popeo na Everest zapadnim i južnim grebenom. Većinu prijeđenih kilometara nadmorske visine zabilježio je kamerom ili bar olovkom. Za HRT je napravio više od stotine dokumentaraca.

- I na kraju su me s lakoćom pustili, otišao sam i s malo gorčine - bez zadnjeg projekta kojeg sam želio, ali to su veliki sustavi. Kada bih se okrenuo unatrag, u tih 26 godina rada, presretan sam. Ono što sam ja mogao raditi s HRT-om, s jednim snimateljem i sve moje ideje realizirati bez da mi se tko miješao u posao bilo je  fascinantno te da smo na kraju imali izvrsne proizvode koji su bili najprodavaniji na televiziji.

Izletnički izvještaji

Posebno je zanimljivo bilo čekati Božićeve izletničke izvještaje...

- S Mount Everesta sam izvještavao tako da je naš poštar iz baznog logora trčao tri dana do prvog aerodroma i onda bi taj avion iz Kathmandua poštu donio do Europe i tako došao do Slobodne Dalmacije, tjedan dana poslije slanja. Film i tekst. U to vrijeme se to strašno čitalo, bez obzira na to što je to bilo s odmakom od jednog tjedna, ali za Split i Dalmaciju taj je materijal bio frišak.

- Da bismo zaradili za ekspediciju, a nismo imali drugih izvora financiranja, radili smo na cementarama u Solinu na visokim silosima. Tada su nam tvrtke uplaćivale sredstva na račun, a kako je bila inflacija, valjalo je što prije doći do banke i podignuti novac. Tako sam jednom prilikom došao u Splitsku banku na Rivi, a bankarica mi je pripremila ogroman hrpu love bez vrećice. I stavio sam ja to u majicu, neki je svezak i ispao, ali trčao sam na Pazar da bi tamo promijenio u marke. Mi Splićani smo tako krenuli s 4 tisuće maraka što je bilo dovoljno za najjeftiniji motel i najskromniji obrok i najmanji broj nosača, međutim u Kathmandu je nepalska rupija baš tog dana devalvirala pedeset posto i mi smo odjednom postali, ne svojom krivnjom bogati - prepričava Božić anegdote. Nagovorili smo ga još jednu, za kraj.

- Zvali su nas da posiječemo nekakve borove grane u splitskom Zoološkom vrtu iznad kaveza s lavovima, a među kolegama je počelo zezanje kako će nas ugristi ili pojesti lav. I tako, kako su oni već pomalo bili dosadni, pitao sam ih, jesu oni za lava ili za mene - smije se.

- Na kraju smo grane otpilali, one su pale po divljim svinjama koje su se razbježale - bez posljedica s lavom.

Da njegove priče itekako imaju smisla, pokazao je život. Stipe Božić živi svoj san.  
hr Sun Jul 31 2022 23:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/62ddd0c018d1cb601c8b4667/80
Foto: Ivana Ivanović

Obišla je cijeli svijet, a Split joj je dao ono što je sanjala: Ksenija Prohaska i u sedmom desetljeću neumorno radi

Glumica Ksenija Prohaska veliki dio svoje karijere provela je u Hollywoodu, a za Split je vežu samo najljepše uspomene
Ne mogu se sjetiti kada mi je bilo ovako teško započeti jer s kojom god misli krenuo, nisam bio zadovoljan i uvijek sam imao nekakav prigovor. U vremenu brzom i kompliciranom, teško je danas razgovarati, teško je drugog slušati, teško se približiti ljudima koji su izranjeni i razočarani, ljudima koji su u stalnoj žurbi oko vlastitih moranja i trebanja.

Svatko od nas može razumjeti kad ti se "u životu skupi", kad ti život nanese puno lošega u kratkom vremenu i na jednom mjestu, kad ne vidiš kraja lošim danima i lošoj sreći. No, nema čovjeka bez rana. Rane su dokaz da su bili živi. Pa da i zaboliš, pretrpiš. Pa i da natjeraju suze na oči, isplačeš se kad nitko ne vidi.

Često čujemo onu izreku kako je svaki čovjek kovač svoje sreće, no vremena se mijenjaju, vremena su se promijenila. Tako i u viđenjima, u suvremenoj percepciji - velikih ljudi i putokaza. S vremenskim odmakom ih počnemo cijeniti, kad na vidjelo izađe njihovo djelo, kad oni sami svojim djelom - uđu u povijest. Lice i riječi običnog malog čovjeka koji je u mnogim očima velik i vrijedan - do neba vrijedan.

Mirovina je za Kseniju Prohasku samo riječ. Ne samo da svoje godine odlično nosi već sedmo desetljeće života uglavnom provodi ispred kamere ili na kazališnim daskama. No, nijedan umjetnik ne odlazi u penziju, jer njegova penzija je njegov odlazak iz života. Još u djetinjstvu mnogi sanjaju da će jednog dana stati na velike kazališne daske, zablistati pred užarenim reflektorima koji prate svaki njihov korak, odigrati uloge o kojima će pisati etablirani filmski kritičari. Sanjala je i ona - i uspjela.

U svojoj Dujmovači, na kraju Splita, tamo pokraj ploče na kojoj je pisalo Solin. Uz djeda s kojim bi pješice išla na sajam u Solin, koji joj je obavezno kupio "cici mici na štapici" i onaj drveni leptir kojim bi klapala oko kuće, a ona - zvijezda Stinica. Jer - jedina je mogla stajati na dvije noge na štramcu koji je plovio morem. Stinice je zatrpalo, ali ostale su to lijepe uspomene i sjećanja.



Pjevačica, balerina, glumica


- S pet sam godina svima objavila da ću biti glumica, pjevačica i balerina. I ostvarilo se. Nije da plešem Labuđe jezero, ali skačem po sceni. Moja mama je prekrasno pjevala, daleko jači glas je imala od mene, prava nesuđena operna pjevačica. Nekako me podsjećala na Gertrudu Munitić, i od tuda valjda moja spona s umjetnošću - kaže Ksenija.

- Glazbenu sam školu počela, ali nisam nastavila. To je onda uzrok što sam karijeru glazbenice počela s dvadeset godina odstojanja - veli.

Podno Marjana je rođena, da bi onda obišla svijeta i svijeta kroz zapisane brojne uloge na kazališnim daskama, u filmu i na televiziji. Uz njezine su glumačke uloge odrastale brojne generacije s ovih prostora.

- Puno sam provela kod djeda i bake u Splitu, mama, tata i seka bili su u Rijeci. Split mi je najveća ljubav, čak kad sam imala desetak godina, a kad sam odlazila u Split, imala sam posebnu bilježnicu u kojoj sam pisala pjesme posvećene Splitu. Sjećam se i danas kako smo plakali po odlasku iz Splita. Sada mi je to smiješno, ali i razumljivo za te prilike - u dahu govori.

- Imala sam neviđenu ekipu, posebice četiri brata Simunića među kojima su nogometaš Vjeran, pjesnik Pere, inženjer Mario i Neno. Djetinjstvo u markezovskom stilu, reklo bi se, čarobna kristalna kugla u koju nikad neću ući, ali mi je ispunila srce - priča Prohaska.



Od Zagreba do Amerike


Sedam je godina tri puta tjedno i svake subote i nedjelje njezina svakodnevica bila balet, ali, kako je s više od 180 centimetara visine bila poput diva na sceni, ta je životna epizoda kraće trajala. Zato i oni koji rijetko posjećuju teatar i slučajno ne znaju tko je, neće ostati ravnodušni kad negdje ugledaju glumicu Kseniju Prohasku. Kako i ne bi kada je na daskama što život znače bila sklona metamorfozi.

- Uloga po kojoj me se nakon akademije pamti bila je u filmu "Gosti iz galaksije" Dušana Vukotića, a u kazalištu "Krvava svadba" u kojoj sam igrala nevjestu. Igrala sam 11 predstava u HNK Zagreb, manjih i većih uloga, počela sam kao studentica, a velika škola dogodila se u Hollywoodu za ovu glumicu, nacionalnu dramsku prvakinju koja je četvrtinom Čehinja. Djed joj je podrijetlom iz te zemlje.

- Tamo sam bila u privatnoj školi kod Ricka Edelsteina koji je inače bio učitelj glume, kao i Roberta Duvalla te drugih velikana. Edelstein je čovjek koji me je toliko podržao i koji mi je dao samopouzdanje koje nisam dobila u Zagrebu. Zagrebačka akademija kao da mi je i tog malo samopouzdanja koje sam imala uništila, i taj period rada u Zagrebu bio je obilježen turbulentnim životom. Jednostavno nisam bila spremna za problem - govori pa dodaje.

- Kada sam došla u Ameriku, prvu stvar koju sam napravila bio je koncert. Imala sam fantastične pianiste, jedan od njih bio je Frank Zappa uz Georgea Dukea i Tommya Marsa. Iako nisam klasični glazbenik nego glumica koja pjeva, mislim da su moje pjesme moji najbolji monolozi koje imam u predstavama. Sanjala sam da udružim glazbu i glumu i da to bude na drugačijem nivou, u dramskom izričaju, i u tome sam uspjela.

Jer kad pjeva - onda je najsretnija na cijelome svijetu.

Aktivan nije primjerena riječ za glumca, više za vojničko zvanje, općenito za nekog službenika. Jer glumca - traže i igra dok može. Ksenija danas igra i radi u Italiji, a živi...

- Živim na Dalmatini, ili autoputu Rijeka - Zagreb. Uvijek planiram da ću manje putovati, a ovoga sam se ljeta potpuno posvetila mojoj obitelji.


Split mi je 'napunio' dušu

- Negdje duboko u mome srcu zauvijek će ostati predstava s našom Milkom Podrug Kokotović, a najdraže dvije predstave koje sam imala na sceni su bile sa Žarkom Radićem "Tetovirana ruža" i Alenom Liverićem u "Filomeni Marturano". Nisam s njim surađivala, ali mi je u Hollywoodu lijepe preporuke dao i  moj profesor i prijatelj - Klaus Maria Brandauer. On mi je otvorio put da sagledam moje vrijednosti, da osvijestim tko sam i da se ne bojim na sceni - veli.

Ne boji se već dvadesetak godina, a iako se raduje svakoj izvedbi, danas glumi za radost drugih ljudi.

- Ne bojim se jer smo svi isti, nema veze što sam ja na sceni. Dvadesetak godina unazad sam imala sumanutu tremu, onesvijestila bih se prije predstave, ali danas to nije tako.

Najljepši životni trenutak vezan za Split bio joj je koncert sedam diva za svetog Duju, pred 50 tisuća ljudi kada je bez ikakvog papira najavljivala prijateljice pjevačice. Split joj je, kaže, dao što je sanjala.

- Kada sam se vratila u ovaj grad bila sam prazna i slomljena. Ovaj grad mi je napunio dušu. Dao sve ono što sam sanjala - od rada s najdivnijim umjetnicima poput Borisa Dvornika, tu sam voljela, stekla prijatelje, najbolju prijateljicu. Mene Split nikada nije iznevjerio, teško je kad dođeš u godine pa ljudi počnu odlaziti. Smrt je surova stvar. Teško sam preboljela smrt Borisa Dvornika, Mosora, Jakše Fiamenga, to su ljudi koji su me podržavali, bili su veliki, bili su Split. Nikad ih neću zaboraviti.
hr Mon Jul 25 2022 07:07:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/62d486c218d1cb960c8b45c1/80
Foto: Ivana Ivanović

"Otišao sam u nepouzdane vode, i eto, isplatilo se. Živim ono što volim, ma koliko se svi oko mene čude!"

Diplomirani inženjer brodogradnje, stipendist škvera. Jer, znate ono, Ličani su trebali studirati elektrotehniku zbog Nikole Tesle, a Splićani brodogradnju jer imaju veliki škver i more
Danas se od kamena i kremena malo toga pravi, neka druga pravljenja su sada isplativija. Jedni prave gluposti, drugi prave budale i od sebe i od drugih, a nemali je broj onih kojima je pravljenja smisalica životni san. Praviti djecu može svatko tko nije uškopljen i sterilan, no praviti vino od vode mogu samo Dalmatinci. Oni su u tome nenadmašivi.

Statistički podaci govore da je u posljednjih stotinu godina iz Dalmacije iselilo ljudi koliko je danas u njoj stanovnika. Stoga i ne čudi da su mnoga dalmatinska sela opustjela, da su poluprazna, neka i posve prazna. Niti u njima više zvoni podne, niti pijevci kukuriču, a bogme starci ne kašlju ni djeca plaču. Na kamenu ništa osim lišaja.

Želimir Dundić Dundo u Dalmaciju se vratio kao devetogodišnjak.

Otvorimo dokazni postupak pojmom - povratnik. Obično se time opisivao onaj koji se vraća otkuda. Iseljenik koji se vratio u svoju zemlju. Prvi put je zaplakao u Zemunu jer mu je ćaća bio vojni pilot

Prigovor! Koje je značenje "svoje zemlje" u ovoj raspravi? Na što se ta zemlja odnosi i komu pripada? Časni suče, riječ je naime o zemlji u kojoj svako društvo propisuje svoja pravila i običaje te čini sve kako bi ih zaštitilo. Društvo nas od malih nogu odgaja u skladu s propisanim normama, pa ih većina nas uskoro prestaje propitivati. Društvene vrijednosti s vremenom postaju naše vlastite.

No, uvijek ima i onih koji u taj svijet spokoja unose nešto svoje, razigrano, samouvjereno. Naoružani desecima koncertnih aduta, četiri desetljeća živi Trio Gušt. Umjetnički geni u Dalmaciji uvijek su probijali granice. Izniman talent, inat i lavovska upornost bile su ključ mnogih uspjeha u notama i glazbenim crtovljima.

- Tajna našeg uspjeha su moja visina, ljepota, zelene oči i gusta kosa - kao iz topa odgovara Dundo.

- Sad ozbiljno... - prekidamo ga.

- Ma... Najsavršenije geometrijsko tijelo je kugla i ja težim tom tijelu... - smije se nanovo.

- Evo, onda treća sreća...

- Imamo mi i problem. Nikada nismo postigli popularnost s autorskim pjesmama, nego miksevima već poznatih pjesama. Bio je to stvarno super proizvod na tržištu, novi proizvod kojeg su odmah prihvatili. Bilo je to i vrlo zeznuto napraviti jer ništa nismo radili na računalu nego svirali uživo bez popravljanja. U miksevima koji traju po 15 minuta, s više od 15 refrena i drugačijeg ritma, trebalo je to dobro navježbati jer prekidanja nije bilo - ovako nekako krenula je priča o trojcu koji nisu glamur-urbani pjevači pa da im treba Lisinski nego tek mrva dobre volje, koja čašica vina, tri pajere friških srdela i feta kruha.



S violinom od sedme godine...

- Prije smo autore potpisivali i oni su dobivali taj svoj dio, a sada se za svaku pjesmu autor glazbe i teksta moraju potpisati. I tako za jedan album treba skupiti 120 potpisa. Nemoguće je to u dvije godine, a još pogotovo što su gotovo svi autori narcisoidni - jedan misli da je Beethoven, a drugi da je Jesenjin. Oni bi to malo ovako, malo onako, a ne shvaćaju da smo se mi slomili dok smo dobili konačan proizvod - priča Dundić.

U mojim rokovnicima je u više od šest stotina rubrika, na kojima piše - subota, napisano - pir. Doktorirali smo na toj kultnoj pučkoj svečanosti. Gotovo su svi protokolarno identični, a razlike se uglavnom odnose na jelovnik prilagođen podneblju. U Zagorju je glavno jelo pura z mlincima, na Rabu su to tripice, u Dalmaciji pašticada, u Slavoniji - daj svega. 

Zapravo su to lijepi događaji u svačijem životu, ali nama, s druge strane, izgledaju konfekcijski. 

Baš je ovako Dundo opisao svoj zanat u knjizi "Priče pokraj puta".

- Počeo sam svirati violinu sa sedam godina, a u Željezničarskom KUD-u Filip Dević sam došao negdje nakon mature. Tako nešto...  To je društvo vrlo interesantno jer da je u to vrijeme postojao HDZ, sigurno bi tamo skidali šine, i onda bih uzeo strašnu lovu i infiltrirao se preko umjetnosti do željeza - pretvara se posve ozbiljan. Samo pretvara. 

- Tamo je bio Rade, moj klavijaturist i harmonikaš i Željko Cvitanović gitara. Tu je bio i bend koji je radio polu ilegalno sa strane što je u to vrijeme socijalizma bilo za neke nedopustivo. I onda smo nas trojica bili razočarani, i onda smo iz revolta napustili Filip Dević i napravili Trio Gušt iz dišpeta da možemo otići u Australiju jer nas kao narodni orkestar nisu vodili u Australiju. Rekli su da nema mjesta u avionu, pa su puštali snimljene trake - objašnjava Dundo.

Iz dišpeta... Sedam puta je onda Trio svirao u Australiji i još četiri puta u Novom Zelandu.

- Dipšet je naš ćaća, a Dević je bio maćeha. I... nije dišpet ono što piše u križaljkama - inat. Inat je zločest, a dišpet je kad imaš cilj zbog čega to radiš.


Živim ono što volim

Diplomirani inženjer brodogradnje, stipendist škvera. Jer, znate ono, Ličani su trebali studirati elektrotehniku zbog Nikole Tesle, a Splićani brodogradnju jer imaju veliki škver i more. Imali su ovo prvo...

- Počeo sam u predmontaži, pa sam bio šef objekta, a onda sam došao u institut brodogradnje. Tu sam odlučio da ću postati lutajući pjevač i uhvatiti se violine. Prijelomni je trenutak bio rat, kad se počelo kuhati, i prvo što su u škveru napravili su ukinuli taj institut. I to je sve bilo u rukavicama. Rekli su da ide na čekanje, svi smo dobivali pola plaće godinu, dvije i kad su me onda htjeli vratiti u škver, nudili su mi drugo mjesto. Nisam ga prihvatio. Otišao sam u nepouzdane vode, i eto, isplatilo se. Živim ono što volim, ma koliko se svi oko mene čude.

Jedino gdje trojac nije svirao bila je Afrika, ali tuga ga zbog toga ne hvata.

- Ali ne znači to da tamo nismo bili... Nije to ono baš klasični kontinent i ono gdje svi idu poput Australije, Amerike, Kanade. To smo odradili više puta, kao i svi oni koji to pokušavaju raditi, ali imali smo, recimo, deset dana nastupa i to 1986. u Japanu i u Tokiju, trofejnu turneju u Latinskoj Americi, baš kako potpisujem izjavu da nitko iz Hrvatske, eto, nije svirao na Galapagosu.

Na turneji u Amsterdamu čak je i B.B. King za veselu ekipu kazao da "nikad u životu nije čuo iz manjih ljudi više decibela".

- I tako nas je zapazila jedna televizijska voditeljica, pozvala u emisiju koja se u današnje vrijeme može objasniti kao neka u udarnom terminu nedjeljom poslijepodne, i isključivo smo morali svirati uživo. Mi smo na kraju svirali dvije, a B.B. King jednu pjesmu. Onda smo se u garderobi zezali da bi dobio još koju da je više vježbao. 




Bolest dehidracija je vrlo opasna...

Trio Gušt je svirao i dvadeset metara ispod mora i još na deset tisuća metara nadmorske visine. 

- Svirali smo, eto, u avionu kad smo se vraćali iz Švedske, u business klasi. Kako je bilo alkohola u neograničenim količinama, mi smo se brzo razveselili, uzeli instrumente i onda je prvo došla stjuardesa se derati na nas da bi nas onda pozvao pilot da mu sviramo u kokpitu. Pilot je po nacionalnosti bio Makedonac. I onda smo napravili zabavu za sve. 

Baš kakva se zabava priredi i u vili Olka u Grabovcu, seocetu Imotske krajine koju je Dundo zamislio da svojoj staroj majci olakša život. Na kraju je, od nauma da zahod izvan kuće spoji s ostatkom kako starica ne bi morala iz toplog izlaziti vani, pretvorio u fantastično zdanje s lepezom originalnosti.

- Baka se zove Mare Mustapić, ali kako svi na selu imaju i nadimke, njoj je bio Olka. Stotinu sam je puta pitao, dok je bila živa, zašto baš tako. Ni ona nije znala... Ja to zovem svemirska veza. Njezin brat je čuveni rusku junak Oktobarske revolucije pravog imena Toma Dundić, iako su ga Rusi zvali Oleko... Bio je avanturist, naučio je s gaučosima jahati konje, od dosade je s petnaest godina išao u austrougarsku vojsku u Prvom svjetskom ratu, zarobili su ga Rusi, prešao je kod njih i na kraju poginuo s 22 godine, a šest je jezika govorio. I da se sad vratimo na bit, ona ga je jednom vidjela u životu, i baka dobije nadimak Olka, a njega su zvali Oleko - crticu iz povijesti pripovijedao je Dundo, a onda i zaključio na sebi svojstven način.

- U potkrovlju sam napravio sve bogato i gospodski, ali u starinskom stilu. I kako na svakom katu ima šank, jer sam ljubitelj dobre kapljice, ali doista dobre kapljice, uglavnom vina. Na šufitu su kosi krovovi i da se ekipa ne bi niz skale zavaljala, napravio sam zahod koji je toliko tijesan, a ima sve. Onda moraš ući na guzicu. Zapravo, predviđen je najviše za dokazivanje zakona spojenih posuda gdje tekućina s većeg nivoa ide na niži, odakle god bilo izvorište višeg nivoa. One way ticket, kako kažu.

Šank na svakom katu? Pa...

- Velike su vrućine u kontinentalnom dijelu i bolest koja se zove dehidracija je vrlo opasna. Morate onda imati energy šankove gdje god da se okreneš, isključivo vino.










hr Mon Jul 18 2022 00:01:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/62af731218d1cbfb928b4653/80
Foto: Ivana Ivanović/DalmacijaNews

Ovo je priča o Mami s velikim M: Dijana je žena koja je u skrbi za sina i borbi za prava djece s invaliditetom našla životni smisao

Nastala je tako udruga "Anđeli", simbol proboja svih birokratskih pravila i omogućavanja lakšeg života djeci s teškim tjelesnim invaliditetom i njihovim roditeljima. Jer nema te cijene koju roditelj nije spreman platiti za svoje dijete
Radovali su se njihovu dolasku na svijet. U obitelj su trebali stići blizanci. Bila je to njezina prva trudnoća i doživotni šok. Već ih je kaže vidjela u dvorištu, u igri. Čula graju i veselje. No visokorizična trudnoća završila je u 39. tjednu, hitnim porođajem nakon kojeg je kući došla samo s jednim dječačićem. Ono što je u kolovozu 1998. trebao postati najljepši dan u životu mlade majke, pretvorilo se u najgoru noćnu moru. Na porodu je jedan sinčić umro, a drugi rođenjem postao dijete sa stopostotnim invaliditetom.

Loše stvari se događaju u našim životima i u životima ljudi koje volimo. Traume, gubitak posla, smrt, financijski slom, bolest, patnja,... i jednostavno stvari više nisu u redu. Tako je to - život donese ono što ne biramo, što nikada ne bismo htjeli.

Slijeganje ramenima kome god su se obratili. Razumijevanje, popraćeno šturim birokratskim odgovorima. Do kada tako? Do nove tragedije?

- Ostavite ga, on će i ovako i onako umrijeti - riječi koje led krv u žilama. Rečenica koju je Dijana Aničić čula i nije vjerovala. I nije to bio kraj, slom svijeta, tek nevjerica sred toliko bešćutnosti i hladnoće.

I nije ovo tužna priča, baš suprotno. Priča o Mami s velikim M koja kroz život grabi svom snagom - za Duju. I druge roditelje koji imaju jednog svog Duju. Duju koji je postao kotač društva i otkrio svu surovost sustava koji prečesto ne brine o najranjivijim skupinama.

Pa zašto baš ja...?!

- Nakon carskog reza, ustanem se uz svu muku, izađem na balkon, pogledam prema nebu i zapitam se pa zašto baš ja. Gorčina unutar tebe. Kako polako dolazite k sebi, mijenja se percepcija na svijet. Kroz cijeli život, i to život od Duje na ovamo, prati te Božja providnost. Na jednu stranu se vrata zatvaraju, ali se automatski svjetlo pojavi na drugom dijelu i otvori druga vrata - govori Dijana Aničić, majka Duje koji 24 godine uveseljava, drma ovim svijetom i dokazuje da je sve moguće, premda su joj liječnici po porodu kazali kako neće dočekati ni sedmi dan.

- U cijeloj toj situaciji bilo je dobrih i loših ljudi, ali jako je malo ljudskosti i puno egotripa. Ni danas mi samo nije jasno ni objašnjivo zbog čega je teško reći da si pogriješio. Svi mi griješimo, prva ja, ali kad ne znam onda pitam, kad pogriješim i ispričam se - priča Dijana osvrćući se na odluku suda kako se dogodila liječnička pogreška pri porodu.

No, Tonija nitko ne može vratiti, a Duje je pri tom porodu zbog nedostatka kisika pretrpio teško oštećenje mozga.

- Nije mi bila namjera nekoga povrijediti, osuditi ili... Meni je bila namjera dokazati sve što se dogodilo i pomoći da se više ne događaju. Niti sam jedina, niti mi je jedinoj teško. Ja sam samo dovoljno luda da neke stvari izrealiziram. Možeš raditi koliko ti zakon dopušta ili koliko zakon daje - prisjeća se tih mučnih dana Dijana.

Ipak...

- Ludilo i bijes sam pretočila u borbu i netko mi je dao snagu za to. Ni sada ne znam jesu to ljudi koji ti daju ruku i snagu u pravom trenutku ili što drugo.

Nema cijene koju roditelj ne bi platio za svoje dijete

Nastala je tako udruga "Anđeli", simbol proboja svih birokratskih pravila i omogućavanja lakšeg života djeci s teškim tjelesnim invaliditetom i njihovim roditeljima. Jer nema te cijene koju roditelj nije spreman platiti za svoje dijete. No, kada je ono teško bolesno, cijena je tada astronomska.

Njezin anđel, prvi među jednakima, iako ne može ni govoriti ni micati udovima, ljubav koju osjeća prema svojoj Dijani pokazuje osmijehom.


- Kako kada sam rodila Duju nije bilo ničega za rehabilitaciju, a kako ja ne mogu trpjeti nešto što nije odmah i sad, krenula je priča s "Anđelima". Upoznavala sam roditelje s teškim dijagnozama, pričali smo, kopali i osnovali udrugu. Prvo smo bili klub roditelja pri udruzi UOSIS, a onda smo se odvojili - vraća se.

- Ne znam... Uvijek imaš nadu, uvijek tinja iako se osjećaš izigrano. Pa čak se i danas tako osjećam. Često se pitam zašto ljudi ne rade svoj posao? Ili zašto djecu nitko ne cijeni? Zašto ne postoji centar za rehabilitaciju za djecu? Država je u zakon stavila da medicinska sestra par sati u tjednu pomaže djeci i roditeljima, i to piše na papiru, ali fizički toga nema. Duje ima pravo i na fizikalnu terapiju, ali ni terapiju ne prima u stvarnosti - veli ova hrabra žena. Njezin dan, bolje ga ne opisivati jer dvije kartice teksta, što u novinarskom rječniku znači 3.800 znakova, bilo bi premalo.


Duji stigao poziv za upis u vojnu evidenciju i nastao - kaos!

Nagledala se Dijana svakakvih epizoda, gorko zaplakala kad je nitko ne vidi. Stigao je Duji čak poziv za upis u vojnu evidenciju...

- Od Hrvatske države sam naučila svašta očekivati tako da mi to nije bilo iznenađenje. Stvorio mi se poziv na vrata, a kad sam to objavila na društvenim mrežama, dogodio se kaos u javnom prostoru. I bila je to prava uvreda za mene, Duju i za cijelu populaciju sličnu njemu. Degradacija,... ma jedna katastrofa - kaže. Još veća je rodni list za nerođeno dijete. I to se dogodilo Dijani koja je bila i razlog za status roditelja - njegovatelja na državnoj razini.

Iako u danu rijetko kada uhvati slobodnog vremena, opuštaju je velika kava s hladnim mlijekom i druge male stvari.

 - Psihoterapija mi je ući u radionicu "Anđela" i proizvoditi jaja, balone, kutije... Ili šivati - veli pa dodaje:

- Za osamnaesti sam rođendan od bake dobila prvu šivaću mašinu i zarađivala sam tako šivajući. Sebi sam prvo, na ruke, sašila kratku haljinu. Baka mi je pokazala punat, ubacivanje laštrika, i nosila sam je... Polako sam na Bagatovoj mašini učila i učila. I sada imam istu mašinu, samo sada treba dosta stvari podvući Duji jer ne nosi sve u ranije određenim veličinama krpica.

U vremenima kada svi žele privući našu pozornost i kada je teško u moru laži, krivotvorina i imitacija pronaći nešto originalno i autentično, Dijana Aničić žena je koja je u skrbi za bolesnog sina i borbi za prava djece s invaliditetom našla životni smisao. Osobnu bol pretvorila je u borbu za svu djecu s invaliditetom. Jer dok djeca šute, roditelji ne odustaju. Roditelji su njihove ruke, noge, ali i glas.


hr Sun Jun 19 2022 22:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .