1. Tudorovo
priznanje – gesta pravog sportaša
Prošao je još
jedan derbi na Poljudu između Hajduka i Dinama. Nekako sam očekivao više od
podmlađenog sastava “bilih”, s obzirom na posljednje utakmice koje
su, prema izvješćima, uistinu dobro odigrali. No, svaka nova utakmica je svoja
priča i ono što je bilo (do) jučer ne mora biti danas. Baš kao i u drugim
stvarima u životu. Uostalom, ponekad možeš dati sve od sebe, ali ne ide i
gotovo.
Jednostavno, ovaj
put je Dinamo bio bolja ekipa pa se tu i nema što posebno nadodati. Drago mi je
da je Igor Tudor to pošteno i priznao, što i nije baš čest slučaj da neki
trener tako nešto, bez uvijanja, izjavi. Biti velik i u porazu sastavni je dio
uspješne karijere jednog sportaša, trenera, dužnosnika. Vjerujem da je Igor,
što kod kuće, a što igrajući u velikanu poput Juventusa, mnogo dobrog naučio i
sada to primjenjuje.
2. Hajdukova
nemoć – danak prošlih struktura
Dakako, ta
Dinamova ekipa je i daleko skuplja. Financijska moć zagrebačkog kluba
neuporedivo je veća i to traje dugi niz godina. O zakulisnim igrama ne bih
govorio, jer ne znam. Ono što je sasvim sigurno, jest to da bi Hajduk bio
kudikamo “konkurentniji” da su mnoge vodeće strukture kluba tijekom
protekla dva desetljeća drugačije vodile politiku kluba. Ponajprije u smislu da
im je bilo više stalo do istinskog boljitka kluba, nego do vlastitih pozicija i
interesa, bilo materijalnih ili kakvih drugih. Pad i srozavanje se, na bilo
kojem mjestu, uvijek događa kad se zamjene teze. U ovom slučaju, kad ljubav
prema Hajduku zamjeni ljubav prema novcu, što drugo očekivati nego dugoročan
rasap kvalitete igre i rasap ukupnog funkcioniranja kluba.
Doduše,
posljednjih nekoliko godina pušu neki malo bolji vjetrovi. Konsolidiranje je
evidentno, i to na svim razinama. S tim da u prikrajku uvijek znaju vrebati ljudi
koji nemaju časne namjere, pa takve treba prepoznati i na vrijeme ispravno prema
njima reagirati. Kad se takvi infiltriraju, oni vrlo brzo puste svoje
korijenje…
Hajduk ne smije
biti ničija odskočna daska za ostvarenje svojih sebičnih interesa. Uostalom,
tko je tako radio u prošlosti i tko, eventualno, tako radi danas, vjerujte mi,
niti jedan od njih nije sretan čovjek. Vi koji možda poznajete neke od njih,
promotrite dobro njihova lica, njihove živote, pa recite jesu li to zadovoljni
ljudi. Dakako da nisu, makar i uspjeli u svojim nečasnim naumima.
Kad radiš što ne
bi smio, postoji jedan zakon koji prati ljude: zakon bumeranga. Takvim se
ljudima, gotovo uvijek, vrati višestruko štetno kroz život ono što su kao
nemoralno ili pohlepno posijali. Takvi ljudi, ma koliko svojevremeno imali
zasluga za izvrsne rezultate, izgube kredibilitet i u svojim vlastitim očima,
što je najgore od svega. Toga su svjesni, pa s tim utegom nastavljaju dalje
živjeti. Možda neki još uvijek mogu popraviti štetu koju su nanijeli klubu, s kojim
grad pod Marjanom ima specifičnu i čvrstu vezu.
3. Mamićeva
krivulja – put prema padu
Što se
“zagrebačkog dvorišta” tiče, tamo postoji jedan čovjek koji strši
iznad svih. Kažu da Zdravko Mamić vedri i oblači gdje god stigne. Kažu da je
apsolutni vladar Dinama. Kažu da je jedan od najmoćnijih ljudi u cijeloj
Hrvatskoj itd. No, moram priznati, da je meni tog čovjeka žao. Nemojte me krivo
shvatiti, ali ja stvarno mislim da je taj čovjek žrtva. On je žrtva samog sebe
i svog naprasitog karaktera. Vidim putanju kojom ide i uopće joj ne zavidim.
Vidim nagli i strmoglavi pad. Jer svaki čovjek koji dosegne “visine”
na, blago rečeno, upitan način, s vremenom završi u frustraciji koja je
proporcionalna “vremenu ponositosti i slave”. Čak i veća.
Zdravko Mamić, u
svom svijetu, doista misli da čini dobre stvari klubu “za kojega bi život
dao”. Taj čovjek, čini mi se, ne zna da npr. ta neizmjerna količina uvreda
i psovki koje, javno, gdjegod stigne odašilje, jednostavno poništava i ono
dobro koje, eventualno, napravi. On ne zna da kao javna osoba, koju gledaju i
prate deseci tisuća mladih, ne smije reagirati kako reagira, pa čak i onda kada
netko namjerno želi isprovocirati situaciju. Mamić ne zna koliko je pogubno i
po mlade naraštaje i po cjelokupnu javnost tako se ponašati. Ne zna kako
generacije upijaju što im se nudi, kao nešto posve normalno. On ne zna koliko
je Dinamovih čistih pobjeda, poput ove subotnje, i proslava dobrano
“ukrao” brojnim navijačima svoga tima, i to ekstremnim i iritirajućim
izljevima radosti, bilo skidanjem odjeće, bilo euforičnim gestikulacijama,
neprimjerenim jednom visokom obnašatelju sportske dužnosti. Ne kažem da tu nema
i onih koji ga žele namjerno izbaciti iz takta, ali mislim da je svojim minulim
radom gospodin Mamić i sam “popločao put” za takve situacije.
Kad sve to pomalo
zbrojim, uistinu mislim da bi Zdravku Mamiću, ako se već ne može i ne želi
promjeniti, bilo najbolje da se suzdrži, ili bolje, da se povuče od javnog
eksponiranja. Bilo bi dobro za njega da polako osmisli plan kako, što
bezbolnije, prepustiti kormilo kluba
drugim ljudima. Naravno, ako je to uopće izvedivo. Ako se to ne dogodi, sve
skupa bi moglo jako ružno i tužno završiti.
4. Kradljivci
lopti
Da se vratim još
malo na utakmicu, odnosno na dva događaja s tribina. U trenutku kad je netko od
igrača napucao loptu u aut, visoko prema istočnoj tribini, pomislio sam hoće li
čovjek koji ju je dohvatio, istu i vratiti na teren. To se, eto, nije dogodilo.
Nije se dogodilo ni kada je, malo kasnije, lopta ponovo preletjela ogradu i tako
drugi put dospjela na tribinu među navijače. Ponovo je, koliko sam iz podaljega
mogao vidjeti, ostala u nečijim rukama. Dakle, netko je ostvario svoje pravo na
krađu. Pitao sam se što u sebi i o sebi misle ti ljudi koji su ukrali lopte.
Onaj tko nešto ukrade je kradljivac, zar ne? Pa, u tom smislu, nije važno hoće
li taj netko biti otkriven ili ne, kradljivac ostaje kradljivac sve dok ne
vrati ukradeno. Bez obzira je li to mala ili velika stvar.
Ono što mi je bilo
posebno zapanjujuće, i to ne prvi put, jesu reakcije dijela navijača, koji su s
osmjehom popratili ove dvije kao beznačajne krađice u moru mega-krađa u našem
društvu. Znači li to da bi i oni ljudi kojima je to bilo simpatično učinili
isto? Znači li to da bi stotine ljudi stavilo loptu ispod jakne i mirne duše
otišli s njom kući, kao s kakvim trofejom? To bi bio podvig, nema što! Nije mi
samo jasno kakav je to gušt igrati s ukradenom loptom. A možda će je dati svom
djetetu, objašnjavajući mu da mu je jednostavno doletjela u ruke i da nije znao
što bi s njome pa ju je ponio kući?
U svakom slučaju,
čini se da je je istinita ona izreka: Tko je spreman ukrasti malo, spreman je
ukrasti i puno. Samo kad se poklopi vrijeme, mjesto i okolnosti. Čovjek – drugo
ime za Slabost. Ali, nije da nije zbog toga odgovoran.
5. Dječak
s ispruženim srednjim prstom
Na koncu, još
jedan fragment s derbija. Prilikom negodovanja zbog nekih sudačkih odluka, dio
navijača to nije pokazao uobičajenom salvom zvižduka i onim poznatim
”Uaaaaa!”, nego i na druge verbalno-gestikulirajuće načine. Jedna od
gestikulacija je i pokazivanje srednjeg prsta. Tako je, srednji prst, pokazivao
i jedan dječak koji je sjedio nekoliko redova ispred mene. Do njega je bio njegov
otac koji se nije obazirao na takvo što. Malo kasnije sam primjetio kako ovaj
dječak ne gleda toliko utakmicu, koliko obraća pažnju na nekog odraslog čovjeka
ispred sebe, koji je na posebno žučljiv način psovao suce, Mamića i igrače…
Kad sam zapazio da je dječak istovremeno počeo podizati obje ruke i ispružati
oba srednja prsta, shvatio sam da oponaša spomenutog čovjeka ispred sebe.
Djeca uče od
odraslih. Ako ne znaju što je dobro, a što loše, upijat će ponuđeni obrazac. S
tim da taj obrazac neće donositi samo na stadion, nego u svoj dom i u svoju
školu, a sutra na svoj posao i u svoju obitelj. Ako ne obratimo pažnju na
‘sitnice’, skupit će se popriličan broj takvih sitnica, a koje lako zagorčaju
život kad za to dođe vrijeme.
Čovjek ne može
pobjeći od svojih tragova. Oni ga vjerno prate gdje god išao. Tko se nije
spreman mijenjati u sitnicama, neće ni u krupnicama. Svatko na svoj način i u svojoj domeni
izgrađuje okruženje u kojem živi, nalazio se on na stadionu, u kući, na ulici,
u trajektu ili autobusu. Pitanje je samo izgrađuje li čovjek svoje okruženje u dobrom
ili lošem pravcu. Ako nam bude svejedno kako ćemo se ponašati na različitim
mjestima gdje se krećemo i susrećemo; ako će nam novac biti važniji od ljubavi;
ako ćemo se smijati onima koji ispred nas kradu; ako ćemo biti ravnodušni kad
nam djeca “beštimaju” ili podižu srednji prst itd. Ali, onda ne bismo
trebali biti licemjerni i očekivati od političkih i drugih elita da se promjene
u “krupnome”, kad se mi sami nismo spremni mijenjati u
‘sitnome’.
Konačno, tko je ako
nismo i mi stvorili klimu u kojoj razni moćnici mogu bez srama činiti ono što
hoće: kad je normalno ono što je nenormalno; kad je bijelo ono što je crno?
Može li se promjeniti tijek stvari? Može, ali samo ako i sami “postanemo
promjena koju želimo vidjeti”, kako netko lijepo reče.