Split je oduvijek vrvio umjetničkim talentima. Grad je to velikih autora, glumaca, ali i filmskih umjetnika. A najdraže nam je otkriti mlade ”filmaše”, one koji tek dolaze i koji će jednoga dana biti budućnost Lijepe Naše. A čak troje, pronašli smo u Splitu. Generacijski su vrlo blizu, a veže ih studij filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Najstariji među njima je Petar Vukičević koji je za sada snimio svoja četiri kratka filma Povratak (2020.), Spirala (2019.), Garin rog (2019.), Ja i moja prijateljica (2017.). Prije studija režije, upisao je istraživačku fiziku koju nikada nije završio. Ljubav prema filmu, ipak je presudila pa je tako 2017.godine upisao filmsku i televizijsku režiju na ADU-u.
Idući akter našeg teksta je Andrija Tomić, 28-godišnjak, diplomirani filmski i televizijski redatelj koji ima iskustvo igranja ispred kamera. Snimio je tri kratka filma Tuđa posla (2021), Muškići (2022), Glupane glupi (2023), a uskoro bi se trebao pojaviti u nadolazećem filmu ”Petlja” redatelja Antonia Nuića kao jedan od članova ”top casta”. Posljednji Andriji film nosi naziv Glupane glupi dokumentarni film koji govori o vršnjačkom nasilju i maltretiranju koje je doživio kao osnovnoškolac. Na ovogodišnjoj 56.reviji Hrvatskog filmskog stvaralaštva upravo je Andrija dobio prvu nagradu za spomenuti film.
Među Petrom i Andrijom, pronašli smo i jednu ”filmašicu”, apsolventicu filmske i televizijske režije, Anu Šiškov. Splićanka je započela svoju priču u Kinoklubu Split (kao Andrija i Petar op.a) i snimila svoj prvi film Maslo koji je ujedno bio njena ”zlatna karta” za upis na studij. Film Nije pristojno plesati po grobu snimila je 2022. godine te je na Festivalu mediteranskog filma osvojila nagradu publike za najbolji film. Dobitnica je i rektorove nagrade za individualni umjetnički rad, a uskoro bi premijeru trebao ugledati i njen film Izrast.
Ovo troje talentiranih odlučili smo spojiti u jedan tekst, predstavljajući ih kao budućnost domaće kinematografije.
Što je za tebe film?
Petar: -Za mene je film prvenstveno oblik umjetnosti u kojoj uživam svakodnevno.
Nakon toga mi je to posao/struka u kojoj uživam kad se sve poklopi.
Andrija: –Za mene struka. Često bi volio bi da mogu gledat filmove opušteno i bez ikakvog
predznanja o onome što se događa “iza kamere”. Da mogu vratit onaj osjećaj koji te obuzme kad gledaš nešto posebno.
Ana:-Film je za mene bijeg i suočavanje. Kao gledateljica, volim kako me može izvući iz svakodnevice ili je osvijestiti. Kao redateljica, film mi pomaže suočiti se s onim što ne mogu izraziti riječima. Na kraju, on je i eskapizam i terapija.
Koji su te filmovi obilježili kao redatelja?
Petar: -Teško je izdvojit par filmova. Ove filmove koje ću spomenuti su me više obilježili kao osobu i
ostavili snažan dojam na mene, nisam siguran koliko su utjecali na mene kao redatelja.
Mislim da su to ”Sam u kući 2”, ”Apokalipsa danas” i ”Duh košnice”.
Andrija: -Iz kategorije “najdražih filmova” ovako iz glave bi ispalio ”Boogie Nights” Paul
Thomasa Andersona, ”Mullholand Drive” Davida Lyncha, ”Short Cuts” Roberta Altmana, ”Prezir” od Jean Luc Goddarda i ”Zaseda” Žike Pavlovića. Ima tu još filmova, sigurno ću ih se sjetiti kad buden ovo ponovno čitao za par dana.
Ana: – Filmovi koji su me obilježili su radovi Rubena Östlunda, Ulricha Seidla i Andree Arnold. Östlundove obične situacije pretvara u apsurd, Seidl me inspirira brutalno neugodnim realizmom, a Arnold uvijek pronalazi ljepotu u kaosu.
Ako bi ga mogao nekako definirati, kako bi opisao svoj filmski stil?
Petar: -Stvari koje radim često tematski i žanrovski variraju. Ono što mi je najbitnije je to da su moja djela uvjerljiva i da imaju “flow” koji je zanimljiv i drži gledateljevu pažnju. Čini mi se kako moji radovi često imaju snažnu atmosferu i fokus na unutarnji svijet likova, to je nešto što se ponavlja neovisno o tome radim li kratki igrani film, glazbeni spot ili dokumentarni serijal.
Andrija: –Eklektičan. Mislim da imam još puno posla ispred sebe, pa nek drugi daju etikete i
definicije.
Ana: –Mislim da trenutno ne mogu definirati svoj filmski stil – i iskreno, ne želim. U ovoj fazi želim eksperimentirati, istraživati i učiti. Stil možda dolazi s iskustvom, ali trenutno me više zanima priča i proces nego želja da se “uklopim” u određeni okvir.
Misliš li da je hrvatska filmska scena dovoljno jaka, barem među vama mladima. Kako
”podmetnuti” mladima hrvatski film?
Petar: –Mislim da je scena dosta jaka, puno mladih redateljica i redatelja stvaraju zanimljive filmske
svjetove. Volio bih da uskoro što više novih imena dobije prilike u obliku dugog igranog filma ili igranih serijala, samim time mi se čini da će hrvatski film bolje komunicirati sa mladim ljudima.
Andrija: -Svaki put kad mi se pričini da je jaka, uđen u blabla car i suputnik me mi kaže
“Oprosti, al ne gledan ti ja domaće filmove. Ne znan kao podmetnuti ikome išta, to je pitanje za marketinske stručnjake i life coacheve. Mi smo publiku odvratili od hrvatskog filma hiperprodukcijom treša još prije trideset godina, teško je gradit kuću bez temelja.
Ana: – Mladi često imaju predrasude da je hrvatski film grozan – to je fraza koja se stalno ponavlja, ali često dolazi od onih koji ga zapravo ni ne gledaju. Filmovi poput “Zbornice”, “Sigurnog mjesta”, “Ne gledaj mi u pijat”, “Obrane i zaštite” i da ne nabrajam dalje pokazuju koliko se hrvatski film razvio u zadnjih nekoliko godina. Mislim da bi bolja promocija na društvenim mrežama, poput TikToka i Instagrama, mogla pomoći tim filmovima da dođu do mlađe publike.
Koje su “tvoje teme” kojima se baviš kao redatelj i koje bi još volio ispričati.
Petar: –Nisam siguran da imam nekakvu temu, ne bih se volio određivati ovako rano u “karijeri”.
Recimo, trenutno završavam prvi profesionalni kratki igrani film “Krš” čija je tema prijelaz iz
mladenaštva u odraslu dob. Paralelno s tim radim na drugoj sezoni dokumentarne serije ”Psi na zadatku” u kojoj se obrađuju razne teme, od problema s kojima se nose slabovidne osobe do utjecaja pasa na gastronomiju i turizam. Čini mi se da me zanima sve i svašta, a u budućnosti bih se volio okušati i u nekom obliku krimi serije.
Andrija: -Kada bi se morao praviti pametan, rekao bih da moj dosad skromni opus komunicira
ono što je svakodnevno kod određenih „muških“ rituala.
Ana: -Moje teme su one koje me “svrbe” – nešto što ne mogu ignorirati ili što sam morala probaviti u nekom trenutku. Snimala sam dva filma o svojoj baki jer me naš odnos “svrbio”, film o ženi koja sa 40 godina (ne)pronalazi ljubav na Iskrici jer mi je strašno zanimljiv koncept traženja ljubavi preko interneta. Trenutno me zanima dinamika moći i žene koje koriste društvene predrasude u svoju korist.
Što misliš o splitskoj filmskoj sceni? Trenutno mnogo mladih umjetnika iz Splita studira
kako na ADU tako i na UMAS-u. Vidiš li neke poveznice u tematici i “pismu” svoje filmaške
generacije?
Petar: -Poveznice koje vidim je to što se većina trudi napravit nešto autentično svoje, smatram da je
to jako inspirirajuće. Možda bi za medijsku istaknutost bilo bolje kada bi nas 10 radilo pod istim ključem i kada bi bili prepoznatljivi kao nekakav pokret, no ja izrazito cijenim bilo kakav oblik autentičnosti.
Andrija: -Primjećujem da je tema dokolice i kod jednih drugih i dalje sveprisutna, podržavam
je i nadam se da će je i buduće generacije njegovati.
Ana: – Filmaši iz Splita često dijele sličan humor i energiju, ali svatko od nas ima svoj vlastiti stil i teme koje ga zanimaju. Lijepo je što smo svi prijatelji i što se podržavamo, bez obzira na to koliko su nam radovi drugačiji. Split mi je dao snažnu bazu, ali i potrebu da istražim što je izvan te okoline.
Filmski set zahtijeva puno pripreme, a samo snimanje završi se vrlo brzo. Zbog toga je
dosta intenzivno iskustvo. Kako se osjećaš nakon snimljenog filma? Je li istina kad kažu da
je odlazak sa seta jednak onoj Balaševićevoj “Odlazi cirkus iz našeg malog grada” ?
Petar: -Nakon snimljenog filma prvih par dana se osjećam jako umorno jer je to proces koji me
užasno iscrpi. Kada se odmorim, tad se osjećam pomalo prazno i kao da sam u nekom vakuumu, a onda kada osjetim da je vrijeme i da sam dovoljno bio u vakuumu, bacam se na nešto novo.
Andrija: -Kad sam bio na početcima nadao sam se da će ta snimanja i druženja trajati tjednima, sada kad traju danima jedva čekam doći kući i spavati.
Ana: -Ja još uvijek imam samo iskustvo snimanja kratkog igranog filma, koje je meni uvijek nekako ugodno i slatko. Najnapornija je predprodukcija i organizacija, naročito kad si još student i nemaš novaca, pa za sve moliš da dobiješ besplatno ili za neke male novce. Kad se te stvari riješe stvarno uživam u procesu.
Poruka za mlade. Inspiracija, motivacija za budućnost..
Petar: -Koliko god zvuči kao klišej, ja se trudim crpiti inspiraciju iz svakodnevnog života i to je nešto
što me veseli. Vidjeti lijepe i neobične momente u nečemu što je stalno oko nas. Tako da bi moj savjet bio, uživajte u životu i pijte dobro vino.
Andrija: -Čitajte, gledajte, slušajte i ne budite dosadni. Nitko ne voli dosadne ljude.
Ana: – Uzdaj se u se i u svoje kljuse? Također, ako imate dvojbu između ulaganja u nove patike ili u psihoterapiju, birajte psihoterapiju – dugoročno će se više isplatiti.
Ovaj programski sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija iz programskog razdoblja u 2024. godini.