Svašta smo iskusili u kratkoj povijesti demokracije i svakakva čudesa proparadirala su kroz prostoriju što Sabor se zove, gdje je – ako je išta konstanta – onda jest trgovina, šurovanje i predstava za javnost, do toga da se ucjenom kriomice držala lupeška okorjelim neprijateljima. I nema te političke stranke koju se nije moglo demonstrativno napustiti, većini slučajeva s kakvom sinekurom za ruku, eto, koja bi podržala proračun ili zakonski prijedlog. Razmjeri pogodbi otkrivali su se tek kasnije.
Uvijek je simpatičan taj početnički zanos za promjenom i “drmanjem sustava”. No, današnji političari ionako ima svojstva teflona. Nikakva afera, nikakav sukob interesa, nikakvi zaostali dugovi ili političke bizarnosti, zbog kojih bi drugima karijera neslavno propala, za njih se jednostavno ne lijepe. Niti diraju njihove birače. Takva je politika postala.
I tih mjesec dana kampanje, čak i manje. Premalo vremena za tradicionalna paradiranja Rivom i predizborne kavice za kamere. Ništa novo, ništa neviđeno – kao ni latice koje su im ispadale iz usta o plaćama, učeničkim i umirovljeničkim benefitima, beskrajnim fantazijama o europski okrenutoj zemlji, o gradovima visoke tehnologije i gospodarske stabilnosti, uglavnom bla-bla…
O karakteru i dosezima takvih vlasti možda najbolje svjedoči ona raskopana površina na solinskoj Širini, zemljani ostaci za koje su par metara od središta antičke Salone, i investitori i konzervatori ostali iznenađeni pronalaskom ostataka antičke Salone. Ili onaj projekt brze ceste prema Omišu. Izvorno se (prije više desetaka godina) govorilo o cesti Trogir – Split – Omiš, ali planovi su se mijenjali. Baš kao i naši životi kroz par naraštaja. Jedino što je ostalo isto je da valjda desetke godina treba potrošiti za pronaći bager i lopatu.
Igra na kukala konačno je završena, a skrivati se nisu zaželjeli ni birači koji su rekordnom izlaznošću pokazali da neke stvari treba istjerati na čistac. I zbilja jesu – da stranačka mašinerija više nema tako oštre zube kada je mljela sve pred sobom. Činjenica je to koja će ostati duboko urezana u anale. I još jedan dokaz da izbori općenito nisu ipak isključivo dosadni, tupi i predvidivi.
U suštini, vrlo je jednostavno: HDZ je još jednom dobio većinu, lijeva koalicija uzvodno je stigla do manjeg broja mandata, domovinci i desničarska ekipa koji su u kampanju uložili nesumnjivo ogroman trud i novac dobili su isplatnicu tog rada, a ništa nova kod drugih. Očekivalo se puno u tim povijesnim izborima, kako su ih neki nazivali, i dobilo se. Dobila se barem neizvjesnost tko će imati ulogu mandatara nove Vlade jer toliku dozu revolta prema HDZ-u i njihovoj vladavini jedino može obrnuto proporcionalno nadigrati skup sastavljen od malo onih s lijeva, još prstohvat onih s centra i malo onih s krajnje desnice. Ili će iznjedriti još jednu malu bijednu tezu da izbori nisu ni trebali biti održani kada bi se sve ono suparničko valjanje u blatu zatomilo s prvim ljetnim vrućinama.
Premda se ni tada svijet neće srušiti jer sve je to već nebrojeno puta viđeno. A zapravo to, opet, može značiti samo dvije stvari – ili su nas lagali u predizbornoj kampanji, ili su im trgovina i vlast važnija od vlastitih principa.
U kampanji su svi bili nešto oprezniji, pa su se već na sami spomen “političke korupcije” i postizbornih koalicija, propinjali na zadnje noge i uvrijeđeno vikali. Baš kako bi vikali i neki političari koji su raznim načinima došli do pobjedničkog oklopa.
Eto, frišak primjer je onaj splitski kada se gradonačelnik drugog grada u Hrvata Ivica Puljak nevjerojatnim spletom okolnosti s mjesta profesora jednog splitskog fakulteta vinuo čak do saborske fotelje. Ne bi bio zanimljiv da se i on nije priključio cijeloj koloni koja je noževe bacala jedna na druge, a onda su se zajednički sunovrato okrenuli boljitku države. Razinu više u procjeni što je korisnije za njegovu državu nosi Damir Barbir.
Ta igra visoke politike, pregovaranja i taktiziranja, preporuka je, eto, naivcima koji žive u teoriji da ima smisla aktivirati se i pokušati nešto napraviti. Jer sve se naposljetku svede na odluke koje će do zvijezda vinuti njihovu vlastitu sudbinu. Samo ovaj potonji nije uspio u životnoj prilici.
Baš kako i svaki prosječni HDZ-ovac može trubiti do besvijesti postojanje vlastite kičme kada odlučuju o bitnome, a da nemaju nadzorno oko šefa ili nekog od njegovih podređenih kada on nema mobilne mreže. Ali, eto zgodno je ponekad čuti disonantan ton i unutar stranke koji u pravilu završi brisanjem s listi i izbacivanjem iz bilo kakvih kombinacija u stranci kakav se dogodio u splitskom Mostu na koži Josipa Markotića.
A izbori su, zaključno, hvala nebesima, konačno iza nas. Još samo sastavljanje Vlade. Samo…