*Tekst je napisan na dijalektu kako bi zadržao svoj izvorni šarm.
Kada sam listajući Instagram, naišla na njegov profil, prvo šta sam pomilila je – ‘ovaj mladi čovik, umitnik je u svakom smislu te riči’. I doista to je tako i šteta bi bila da ono što ima za kazat ne ugleda svitlost dana u bespućima medijskog sadržaja kojega svaki dan čitamo. A nedostaje nam čitati o lipin stvarima, mladim i uspješnim judima i tako poticati druge da se svako na svoj način bori u ovon surovon kapitalističkon svitu. Naš sugovornik Stjepan Jukić, slikar, umitnik, dolazi nam iz Klisa ilitiga od milja Klisurine. On je dite 90tih i od ranega ditinjstva pokaziva je sklonosti ka tome da nešto opipljivo i oku lipon sa rukaman stvori ka i njegova mati koja je uvik oko cvića. I tako ga je njegovo ditinjstvo u Klisu, zaigranost oko suvih ikebana do cvitnih skulptura dovela do toga da postane umitnik.
-Eksperimentiran i igran se ka i onda kad san bija mali. Tu su 34 godine, konstantne mijene, pa se uvik sitin citata Marka Aurelija koji gre vako: “Neke stvari žure da nastanu, druge pak žure da nestanu, a dio onoga što se upravo rađa već je ugasnulo. Tokovi i mijene neprekidno obnavljaju svit, baš kao što neprekidan protok vrimena vičnost održava zauvik mladom.”
Završija je školu Likovne umitnosti u Splitu, a nakon toga Dizajn vizualnih komunikacija u Zagrebu, no put ga je opet vratija u rodni Klis. Kaže da tu ima svoju pacencu i mir , svoj šufit, i tu famoznu La Garagiju oko koje se cila ova priča vrti.
-Sve šta me u Zgrebu nosilo na sto bandi dobrih 10 godina koliko san gori i živija, na Klisu se u malo vrimena svelo sa šufita na La Garagiju. Jer na Klisu su dani trajali danima. Čovik do podne čuda napravi! Zapisa san i neku malu pismicu dok san se sunča (sunčanje je inače aktivnost koju najviše njegujem prije početka slikanja):
Dok Sunce ljubi trepavice
u svitu sve brzo kola,
a tu na Kisu, vrime ka da je stalo.
Jedino u snu ono brzo projde…
do novog svitanja, jer tu na Klisu
Dani traju danima
Priča o famoznoj garaži počela je ima dvi godine. Stjepanu je tribalo malo vrimena kad se vratija da skuži da ima garažu u kući u kojoj niko ne parkira, a on slika na šufitu jer nema ravnih zidova kako bi moga sve zamišljeno ispuniti.
-Šufit koji je inicijalno bija moj prvi atelje po povratku na Klis nakon dvi godine priselija se u La Garagiju i doživija tisuće transformacija do momenta kad ti pričan štoriju o svemu. A zašto La Garagia, a šunilo mi je tako nije nit španjolski, nit otočki, al kako ja volin jezike i dijalekte malo san se zaigra pa neka joj bu. VIVA LA LA GARAGIA.
I tako je Stjepan vajk spotan ka i njegova ideja o La Garagiji za koju se s vrimenom na veliko pročulo. Pisali su o njoj portali, novine, šta naške, šta strane, a stalne mijene i preuređenje postava prije svake nove faze ono su šta Stjepana najviše veseli oko cilega procesa.
-Jako mi je važan prostor u kojen boravim kako bi moga stvarati nešto novo što mi se snilo. Ipak je La Garagia moj dnevni boravak, “mjesna zajednica” kako su je prozvali susidi, misto di se uvik kuva kava, di se susidi odmore kad idu iz butige prema doma, a nekad i moj konak di odanem priko noći.
Njegovi radovi sukus su snova i malo zbilje, kako voli kazati, a posta je pripoznat i van Hrvatske. Njegove slike čak su se tražila i na Tajvanu. Javila mu se tako gospođa Bethany Montagno,(direktorica muzeja University of Southern California) i dogovorili su cilu seriju svjetlosnih instalacija za njenog klijenta koji je gradio vilu u feng shui stilu u Taipeiju na Tajvanu. Bilo je to lipo iznenađenje za Stjepana i potvrda da se njegov rad vidi i dalje od Lipe Naše.
Eksperiment i igra ono su šta Stjepana najviše goni i veseli u cilon procesu stvaranja. Otkrivanje novih tehnika, ponašanje materijala i lakova na različitim površinama, refleksije, sunce, svitlost..
-Moji radovi pričaju različite priče kako dan odmiče, kao i palete osjećaja koje kroz dan doživimo. Refleksije i mijene.
Stjepan je trenutno u Zagrebu, na neplaćenom godišnjem kako voli reći. Priprema nove projekte, a sljedeća postava La Garagije slijedi u nadolazećoj 2025. godini. Bit će to putujuća La Garagia koja će cili svoj postav priseliti u Galerija škola (Škole likovnih umjetnosti) koja će se održati od 14. ožujka do 11. travnja 2025. godine.
-Kako sam odselio u Zagreb, La Garagiju san ostavija spremnu i udobnu za putnike namirnike, suside koji se dole vole odmitiri i podružiti, vrata su uvik otvorena, da biljke jemaju zraka, a i oni konaka., kazuje nam Stjepan.
Jedan od dražih projekata na kojem je sudjelovao je humanitarna izložba ‘Home’ povodon obilježavanja Svjetskog dana beskućnika 10.listopada koja se održala u galeriji Kocka koju je osmislila njegova prijateljica Klara Đapić u suradnji sa splitskom udrugon Most, udrugon Aktivist i mnoštvon drugih umjetnika. Spomenija je još i projekt povećen Suncu olitiga Oda Suncu koji je radija ni manje ni više nego na staron kokošinjcu.
-Ono ća moju porodicu najveć nervira, a meni pruža najveći užitak jeste aktivnost koju njegujem vec decenijama; prančiok – sunce u Zenitu. Izvaliti se na sunce i ništa ne delati. Neradnik kažu, a ne znaju da ondak kad najmanje radin, mozak najviše vergla. Ima taj momenat dok se sunčam, disanje se uspori, misli iščeznu. Ćutin palete boja na kapcima, vidim vjetar kroz pazuhe, čujem koračanje ideje. Na ivici potpunog opuštanja i sna. Evo me, ja došla: Vizija. Poslana da svitlo dana ugleda.
Nikada mu nije bilo teško baviti se i raditi ono ća mu dolazi ‘ka rika’, a to je slikanje. Nenadano i intrinzično, pomalo bujično. Jer kako Stjepan kaziva, ‘oš neš snaći ćeš se sa svimen šta imaš i raspolažeš’. Najviše mu je bilo teško zadržati konstantu nemirnog duha u kontinuitetu stvaralaštva.
A mogu li mlade generacije uspiti i kako vidi budućnost mladosti u Lipoj Našoj kaže da je sve stvar upornosti, senzibiliteta i drugih faktora. Ipak, najveći je blagoslov kaže što je tira uvik po svomen.
– Najveći je blagoslov šta san vajk jema podršku od mecena koji će se pripoznati i da san uvik tira po svomen koliko god puta san bija kruva gladan.. Boje, platna, lakova, letvica i dobre voje vajk jema!
Kaže mi zato da se svi mladi tribaju voditi onom – deri ne žali jer neće vajk biti med i mliko, ali valja ustrajati ako viruješ jer nada ni neuhvatljiva, veli Stjepan da je to korejska poslovica.
A u njegovu La Garagiju, svi su vajk dobrodošli, posebno kad dođu nenajavljeni jer dogovoriti se s njim već je teži slučaj. Sigurni smo da će nas Stjepan nastaviti oduševljavati svojin radovima, a njegovo vrime tek slijedi.
Stjepanove profile na društvenim mrežama pogledajte ovdje i ovdje.
Ovaj programski sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija iz programskog razdoblja u 2024. godini.