Filip Jurišić je spreman „vratiti se u rudnik“, prvi hvarski olimpijac u povijesti zaliječio je rane (19. mjesto) debitantskog nastupa na Olimpijskim igrama u klasi ILCA 7, te hrabro najavljuje kako u Los Angelesu za četiri godine namjerava osvojiti medalju. Pritom je djelovao prilično uvjerljivo, kao da ga je „čistilište“ na olimpijskom regatnom polju u Marseilleu prosvijetlilo, kao da je naučio sve potrebne lekcije kako ne bi ponovio pogreške. Doduše, postoje i neki objektivni razlozi o kojima nije htio govoriti pred, za vrijeme i netom nakon Olimpijskih igara, koji su utjecali na njegov neuobičajeno loš plasman, a tiču se zdravlja. Da, Filip je navukao neku „boleštinu“ mjesec i pol dana prije Igara, pluća su najviše propatila i tek je nedavno ponovo prodisao kako treba.
Taj problem ga, doduše, nije spriječio da se na Hvaru aktivno odmara, štoviše, pokrenuo je seriju jedriličarskih događaja nazvanu Winds of Hvar kroz cijeli listopad, a sve kako bi što više popularizirao jedrenje na svom otoku, ali i u cijeloj Hrvatskoj, ako je moguće.
– Mogu reći da sam se aktivno odmarao nakon Olimpijskih igara, a sada sam željan vratiti se u rudnik. Konkretno, od 4. studenog počinju pripreme za sljedeću sezonu i jedva čekam ponovo ući u svoj brod. Malo me dohvatio umor nakon Igara, svega se nakupilo. Malo zdravlja, do nedavno sam osjećao da nisam „čist“ s plućima, malo volumen rada kroz proteklih nekoliko godina, pa sam bio stvarno prazan i umoran. Osim za vjenčanje – nasmijao se Filip sjetivši se najboljeg trenutka ove godine, ženidbe u rujnu.
Dakle, od toga 4. studenog kreće novi olimpijski ciklus, ali s jednom vrlo važnom promjenom. Nema više Tončija Stipanovića kao njegovog izravnog konkurenta za to jedno mjesto na Olimpijskim igrama. Dvostruki srebrni olimpijac i peterostruki europski prvak se oprostio od ILCA 7, postao je sportski direktor u Mornaru i okrenuo se nekim drugim jedriličarskim izazovima. Što to znači za Filipa, osim lakšeg puta na Olimpijske igre?
– Mladih jedriličara ima i to mi je drago, ali bez da ih podcjenjujem, ja se vidim u Los Angelesu za četiri godine. Teško je reći dok ne osjetim kako će biti bez Tončija, jer godinama smo gurali jedan drugog, kroz to postajali bolji jedriličari. Znam da će konkurencija u našoj klasi i dalje biti na svjetskoj razini vrlo jaka. I to je ono što me zanima, biti u samom vrhu. Nema Tončija, ali tu je i dalje Pavlos Kontides, sada i on dvostruki srebrni s Igara, pa Jonathan Vadnai, koji je bio četvrti u Marseilleu, pa su tu uvijek i neki Crnogorci, Irci, Portugalac… Generacijski smo povezani i svima nam je namjera jedriti u Los Angelesu. To je vrlo jaka skupina jedriličara, dokazano uspješna, s najboljim trenerom na svijetu, Jozom Jakelićem.
Sljedeće godine se u svibnju održava Svjetsko prvenstvo u Kini, dok je u rujnu Europsko prvenstvo u Švedskoj. Valja se vratiti i navici osvajanja medalja. Jurišić ih ima tri, tri u nizu od 2021. do 2023. godine. Dvije europske i jednu svjetsku.
– Da, bila je lijepa serija, a sada ćemo raditi na tome da se ponovi. Imam iskustvo iz Marseillea i spreman sam četiri godine naporno raditi da bih u Los Angelesu ostvario svoj san.
Kakvo je točno to iskustvo? Znamo da nije baš najbolje, ali može li sada s odmakom objasniti kako mu se dogodio tako loš plasman?
– Mjesec i pol dana smo proveli na pripremama u Marseilleu, a ja cijelo to vrijeme nisam bio fizički dobar. Dogodila se ta bolest u najgorem trenutku, mučio sam se i posljedično mi je počelo faliti samopouzdanja. Kad je krenula olimpijska regata, bilo je dobro. Izgledalo je dobro, ali nevjerojatno je koliko sam mjesta izgubio tijekom jedne utrke. To mi se nikada prije nije događalo, padao sam s 3. na 10. mjesto, s 8. na 30 i neko u prve četiri utrke uz jedno 4. mjesto i jedno prvo. Toliko sam bodova izgubio svojom krivicom, pričao sam s Jozom, pokušali otkriti što se dogodilo. S mojim normalnim jedrenjem bio bih debelo unutar prvih deset, u borbi za medalju, možda i vodeći. Čim tako gubiš mjesta, to nije dobar znak. Onda sam ostao bez snage, pokušao se vratiti u borbu za medalju, ali niti uvjeti nisu pomogli. Otkazane su regate, ostao sam gdje sam ostao. Kako god mi to bilo teško podnijeti, mislim da će mi sve što sam prošao u Marseilleu puno značiti u budućnosti.
Winds of Hvar je zapravo projekt u kojem se nastoji popularizirati jedrenje, proširiti baza jedriličara, naučiti sve o kulturi jedrenja, ponašanja na moru… Puno je tu stvari, Filip je zadovoljan. Stvar se razvila u tri smjera.
– Najprije smo održavali školu jedrenja i to na Swan 36, brodovima u vlasništvu ACI-ja. Najprije bi, uglavnom djeca, slušala o osnovama jedrenja, a potom bi jedrila otprilike jedan i pol sat. Najdraže mi je da je došao cijeli jedan razred prvašića iz OŠ Hvar. Ukupno je sudjelovalo oko osamdeset ljudi.
Dodat će i da je bilo vrlo zabavno i da je guštao u tome. Ovoga vikenda se, pak, ispred grada Hvara održava i CRO Youth U-23 Grand Prix u klasi Melges 20 sa čak 16 timova iz Hrvatske, te Slovenije i Italije. Sve će završiti s Otvorenim prvenstvom Hrvatske za klasu Melges 24 sljedećeg vikenda.
– Ova prva regata je zamišljena kako bismo što više mladih uključili u natjecanje krstaša, jer smo primijetili da mladih nedostaje. Ideja je potakla od mene Gorana Ivankovića i Marka Mišure. Kad su krenule prijave bio nas je strah da neće biti dovoljno zainteresiranih, a onda je ispalo da moramo zatvarati prijave. O Melgesu 24 ne treba trošiti previše riječi, sudjelovat će čak 25 posada, bit će i stranih posada. Ta se klasa jako dobro razvila u Hrvatskoj i vjerujem da će biti sve jača i jača.
I čim to prođe, gotovo je s aktivnim odmorom.
– Tako je, sljedeće četiri godine nema odmora. Tako sam zacrtao u glavi. Postavio sam Winds of Hvar na noge, ali za to do Los Angelesa neće biti vremena.