Naš Hajduk je 7. ožujka najavio da će nakon konca sezone birati novi Nadzorni odbor Hajduka, godinu dana ranije nego što će aktualnim članovima NO-a (Aljoša Pavelin, Goran Jujnović Lučić, Lukas Oliver Pavić, Dražen Zec i Roberto Bitunjac) isteći četverogodišnji mandat. Nakon toga je iz kluba naprasno otišao član Uprave zadužen za financije Ivan Matana, dok se o stvarnom financijskom dugu kluba može samo nagađati. Predsjednik Ivan Bilić je samozatajan, niti ga se vidi, niti ga se dobro čuje, a isto vrijedi i za sportskog direktora (ili kako mu se već funkcija zove) Francoisa Vitalija. Na sportskom planu Hajduk se i dalje bori za titulu prvaka, jedan tren je prvi, jedan tren drugi, ali itekako živ sedam kola prije kraja u nadi da će nakon dvadeset godina postati prvak Hrvatske. Na pogon, prije svega ili samo na pogon trenera Gennara Gattusa i igrača.
Ovih se dana, pak, u posustalom Dinamu, koji je sedam bodova iza Rijeke i šest iza Hajduka, na velika vrata vratio Zvonimir Boban, koji je, prije svega, ikona hrvatskog nogometa kao kapetan broncom sa Svjetskog prvenstva 1998. godine ovjenčane reprezentacije. Ako točno zbrajamo, Boban se u Dinamo vraća 34 godine nakon što je iz njega otišao u AC Milan, te tamo također postao ikona najjačeg AC Milana u povijesti. O tome što će Boban raditi u Dinamu, nema smisla raspravljati. Nama je važnije kako će Hajduk odgovoriti na ovaj izazov, jer slijede novi izbori za Nadzorni odbor, ali otvorene su i sve pozicije u klupskoj vrhušci.
Jedino logično ime u toj priči jest – Slaven Bilić, jedina osoba koja Bobanu može parirati baš u svakom segmentu nogometne priče i pritom, što je važnije, posložiti Hajduk od glave do pete. Bilić i Boban su vršnjaci, rođeni niti u mjesec dana razmaka 1968. godine, iz ere Vatrenih su odskočili kao intelektualci, pa čak i bukvalno, jer su oba fakultetskim diplomama potkovana. Bilić je to napravio još kao igrač, izgurao je sve na Pravnom fakultetu u Splitu, dok je Boban diplomirao povijest kad je završio s igranjem nogometa.
O kakvom se čovjeku Slavenu Biliću radi, čini nam se izlišnim uopće pisati. Trebamo li? Na stranu njegova igračka, izbornička (U-21 i seniori) i trenerska karijera, Slaven je osoba bez previše mana, širokogrudan i s obje noge na zemlji. Vjeran sebi, vjeran onome što je naslijedio od roditelja. Naravno da će mu neki pronaći „neoprostive“ pogreške i izjave iz prošlosti, vezano za Hajduk ili za opće stanje nogometa u Hrvatskoj. To su, naime, neumorni tipkaroši za tastaturom, kao takvi bezgrešni u vlastitom životu, pa mogu pljucati na sve ostale.
Slaven Bilić je sa 56 godina potpuno sazrio biti predsjednik Uprave Hajduka, organizirati „svoju momčad“ i krenuti u izazov kakav mu, možda, nikada nije pao na pamet. Ali, pitamo se, zašto ne? Trenerski, naime, miruje od kolovoza prošle godine kad je napustio Al Fateh, a posljednjih ga mjesec i nešto dana gledamo u zanimljivoj ulozi na Arena Sportu u emisiji (Ne)Uspjeh prvaka gdje razgovara sa sportskim legendama poput Gorana Ivaniševića, Željka Obradovića, Nikole Karabatića… Nitko, naime, neće odbiti Slavena Bilića u toj ulozi. Ni intervjuima neskloni Ivanišević, niti prezaposleni trener Partizana Obradović, niti najtrofejniji rukometaš svih vremena Karabatić, jer to je – pobogu – Slaven Bilić. I stvarno ga je gušt gledati u toj novoj ulozi za koju se dobro pripremio, jer ne želi raditi na rutinu i po inerciji, nego želi ostaviti trag.
Iako za trenera nije star – daleko od toga – čini nam se kao da je već prošao zenit vodeći Hrvatsku, Bešiktaš, West Ham i West Bromwich Albion. Slijedom toga, možda mu treba novi izazov, novi podražaj. U konačnici nešto novo, a zapravo – staro. Hajduk je ionako njegov dom, odakle je krenuo i kamo se vraćao. U tih četrdesetak godina je vidio i spoznao sve.
– Ne možeš biti imun na Hajduka – rekao je prije godinu i nešto dana razmišljajući kao trener.
Ključno je pitanje ima li netko u Splitu (klubu, gradu, Našem Hajduku…) doći pred Slavena Bilića i ponuditi mu mjesto čelnog čovjeka i dati mu sve ovlasti? Da sam samo jedan dan u toj poziciji, ne bih sekunde dvojio!