Roko Leni Ukić je u nedjelju održao medijsku konferenciju u kojoj se službeno oprostio od profesionalne igračke karijere. Prebogate karijere. Učinio je to u Trofejnoj sali na Gripama. Od navijača će se oprostiti u srijedu uoči utakmice četvrtfinala Kupa Krešimira Ćosića između Splita i Zadra.
– Osjećam se super. Razmišljao sam kako staviti točku na i, iako je to u mojoj glavi bilo jasno već godinu dana. Nisam fan društvenih mreža, više sam „old school“, pa sam odlučio ovako. Većina novinara ovdje bila je i na mojoj prvoj pressici u karijeri. Ovo je logičan slijed, nije mi teško, jer sam totalno svjestan da više ne mogu.
23 godine igračke karijere, 20 trofeja. Rekao si prije lanjskog finala sa Zadrom, „previše mi je košarka dala, tako da mi je teško zamisliti filmski scenarij na njenom kraju“. Trofej sa Splitom se u ove tri godine nije dogodio.
– Naravno da mi je žao. Žao mi je svakog poraza. Međutim, vratio sam se u Split gdje 20 godina nismo igrali niti jedno finale. Bili smo jako blizu, prve godine finale kupa i prvenstva, pokušali smo još dva puta. Lani smo opet izgubili od Zadra u finalu, bili su bolji. Najvažnije da je klub živ i zdrav, za tjedan dana opet ima priliku uzeti trofej.
Od početka ove godine već si u novoj ulozi televizijskog komentatora.
– Veseli me i zabavlja, ne uzima mi previše energije. Kažu ljudi da to solidno radim. Vidjet ćemo kako će se razvijati, ali ako ljudi vole, zašto ne?
Najbolji igrač i trener s kojim si igrao?
– Od igrača vjerojatno Dino Rađa, a trenera neću reći, da se netko ne naljuti. Učio sam od svih trenera. Teško mi je izmjeriti tko me najviše naučio.
Puno klubova i država si prošao, najteži trenuci?
– U Španjolskoj pamtim više loše trenutke, bio mi je nekako šok, nova uloga. Nezadovoljstvo zašto nemam veću ulogu kao što sam imao u Splitu. S druge strane, sezona u Tau Ceramici je bila u redu, ušli u finale prošavši Barcelonu. Iz NBA imam lijepa sjećanja, jer igranje tamo je bio dječački san. Kad sam kao dijete krenuo, prihvatio bih da napravim deset posto od onoga što sam zamislio.
Tužno je da si ti posljednji veliki igrač kojega je klub proizveo. Što bi mogao savjetovati igračima koji dolaze?
– Ne može se generalizirati, svatko ima specifičan put. Jednu stvar bih poručio: da se ne žale puno, uvijek će nešto faliti. Puno je otežavajućih okolnosti, onoga što ti ne ide u prilog.
Sin Luka? Vidiš li u njemu sebe?
– Ja nisam znao što je sport, košarka, nisam znao što je profesionalni sport. Luka od treće godine ide na utakmice. Ljubav, ambicija, natjecateljski duh, čak je i jači u tome od mene. Recimo da on ima dobro prolazno vrijeme u odnosu na mene, a da ja kao bubnjar ne mogu zamisliti da ću sa svojim bendom dostići oca i Daleku obalu.
Ante Grgurević ti je bio prvi uzor, susjed iz kvarta. Tek kasnije ti je idol postao Reggie Miller.
– Stojim iza toga. Nije samo meni, Grga je sinonim kako se pristupa sportu, kako se maksimalno dati u to. Zadovoljan sam pristupom i energijom koju sam dao u sport. S tim sam se susreo s 15 godina kad me Grga vozio na treninge. Ti trenuci te oblikuju.
S reprezentacijom si većinom doživljavao frustracije.
– Slažem se. Sada gledam drugačijim očima nego kad sam sudjelovao u tome. Ali nikada mi nismo bili favoriti za medalju, pa smo zakazali. Istina, moglo se dogoditi da nam se zalomi medalja. Uvijek je nešto falilo. Nije to moj osobni neuspjeh, mi nemamo medalju od 1995. godine. Doduše, ja imam najviše nastupa u reprezentaciji, pa me možda frustrira više.
Sada je jasno da se nije vratio zbog funkcije u klubu.
– Ja uloge u klubu nemam. Znam da su govorili kad sam se vraćao da me čeka funkcija. Veze nema. Gledam malog kad igra, komentiram utakmice. To je moja uloga u klubu za sada.
Može li o Srđanu Subotiću, suigraču i treneru? Uz njega si počeo karijeru i završio karijeru.
– Suba je lik koji je vezan za mene i moju karijeru. Znamo se otprije moje prve profesionalne sezone. On je moj prijatelj, bliski smo, teško mi je o njemu govoriti. Da ne filozofiram puno, napravio je puno, pogotovo prvu sezonu u kojoj je klub bio nesređen. To je prošlo prilično ispod radara i nije za to dobio dovoljno kredita. Drago mi je da mu ide dobro u Poljskoj.