Šime Vrsaljko, bivši desni bočni hrvatske nogometne reprezentacije i ambasador HNS-a, u velikom intervjuu za tportal govorio je o svojim najtežim trenucima u karijeri, njegovom prelasku u život nakon nogometa, te emocijama koje ga prate u njegovoj sportskoj i životnoj priči. Iako je sa samo 32 godine zaključio svoju bogatu karijeru zbog ozljeda, Vrsaljko je bio ključna karika u povijesnom uspjehu hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 2018. godine. Danas je Vrsaljko ambasador HNS-a i opet je tu negdje, uz reprezentaciju, koja je, kako kaže, jedino što mu iz nogometa nedostaje.
Prelazak iz nogometnog života u ‘normalan’ život
– Ne bih rekao da je bilo teško naviknuti se na život bez nogometa – započinje Vrsaljko, objašnjavajući kako se psihološki pripremao za kraj karijere, koja nije bila jednostavna. “Zadnjih godinu dana karijere već sam bio svjestan da dolazi kraj, jer više nisam mogao biti na nivou na kojem sam bio”, ističe.
Vrsaljko je priznao kako su fizičke promjene bile najteže. “Nakon što sam prestao igrati, mjesecima sam osjećao ogromne nemire u tijelu. Profesionalni sportaš živi u jednom ritmu, a kad taj ritam nestane, dolaze problemi” – kaže.
Zadnja sezona i konačni kraj
Tijekom svoje posljednje sezone u Olympiakosu, Vrsaljko je odlučio da je njegovoj karijeri došao kraj.
– U toj zadnjoj sezoni u Olympiakosu sam se jednostavno slomio kad sam došao kući nakon derbija s Panathinaikosom i rekao sam svojima da je gotovo. Na zagrijavanju mi se iščupala tetiva zadnje lože i shvatio sam da više jednostavno ne mogu. To je već bila ne znam koja ozljeda otkad sam došao u Grčku. Šest godina sam bio u jednom trenažnom ritmu u Atleticu, koji je bio jako naporan. Radio sam strašno puno kompenzacija da bih to izdržao, trenirao i igrao pod blokadama i bolovima i kad sam došao u Grčku, to sve je izašlo na stol.
Jedna ozljeda, druga, treća… Oporavljam se od jedne, na oporavku zaradim drugu i tako u krug. Ta spomenuta utakmica je bila kraj. To mi je bio jasni pokazatelj da moram stati ako želim sačuvati svoje zdravlje i ako želim normalno živjeti. Nisam želio trošiti ni svoje vrijeme ni vrijeme i novac kluba koji me doveo. Nisam želio samog sebe kompromitirati jer sam sve u životu stekao ogromnim radom i nisam želio etiketu tipa, koji se šlepa da bi uzeo neke zadnje novce.
Tražio sam raskid ugovora nakon četiri mjeseca, imao sam još neke ponude nakon toga, ali nisam želio ni čuti. Znao sam da će, gdje god otišao, biti ili isto ili još gore. Nisam mentalno bio spreman na to da mi problem na treninzima predstavlja nešto što sam nekad radio takvom lakoćom i da ne mogu na terenu pokazati kvalitete koje sam imao.
Prvi koraci u Dinamu kao dijete iz Dalmacije
Zanimljivost koja se odnosi na Šimu Vrsaljka je ta da je, unatoč tome što je odrastao u Zadru, završio u Dinamu, a ne u Hajduku, što je u to vrijeme bila nesvakidašnja situacija za mlade Dalmatince. Naime, Hajduk je tradicionalno bio najpoznatiji i najpoželjniji klub za mlade nogometaše iz Dalmacije, s obzirom na njegovu povijest, uspjehe i utjecaj u tom dijelu Hrvatske.
– Ja sam isprva završio u Hajduku. Kad si iz Zadra, iz Dalmacije, jedino o čemu se priča je Hajduk. To je jedino što znaš i normalno je da postaneš Hajdukovac, taj sindrom je i mene zahvatio. Kad sam imao 12, 13 godina igrali smo u Vodicama jedan turnir u Zadru. Mi kao Zadar smo taj turnir osvojili, u polufinalu smo izbacili Hajduk, a ja sam bio proglašen najboljim igračem i strijelcem, igrao sam desno krilo.
Hajduk me vidio i pozvao me kao gosta na turnir Darka Mateša u Sigetu, na stadionu Hrvatskog dragovoljca. Kao njihov gost sam bio najbolji igrač i tog turnira, bio sam odličan i na sljedećem u Osijeku i došao je poziv iz Hajduka da dođem u Split. To je za mene bilo nešto veliko, nije baš isto igrati u dresu Zadra i u dresu Hajduka. Rekli su mi da ću spavati na Poljudu i otac i ja smo spakirali stvari i ujutro spremali se za put.
Onda je došao poziv iz Hajduka da su sobe na Poljudu bukirane zbog nekakvog turnira i tu su se stvari počele komplicirati. Mislim da tadašnje vodstvo Hajduka nije željelo ulaziti u neki fajt s vodstvom Zadra i to je propalo. Dinamo je dobio informaciju da ja uopće nisam igrač Hajduka nego samo njihov gost i na reakciju Božidara Šikića i Joze Bandića, tadašnjeg trenera pionira, sam došao u Dinamo i tako je sve krenulo.
Sjećanja na Dinamo i teške trenutke
U svijetu nogometa, put prema profesionalnoj karijeri često je ispunjen izazovima, a za mnoge mlade talente, kao što je Šime Vrsaljko, prelazak u veliki klub predstavlja prekretnicu koja oblikuje ne samo njihove sportske, nego i osobne živote. U njegovom slučaju, odlazak iz rodnog Zadra u Zagreb, u Dinamo, nije bio samo promjena u karijeri, već i u svakodnevnom životu. Sjećanja na te godine, pune prilagodbi i odricanja, danas su neizbrisiv dio njegove priče. Iako su to bili teški trenuci, Vrsaljko ističe kako mu je iskustvo života u domu, daleko od obitelji, pomoglo da izraste u osobu koja je spremna suočiti se sa svim izazovima koje život donosi.
– Nikad, pa ni u tim godinama, nisam bio tip koji očajava zbog ičega. Svaku životnu situaciju gledao sam u oči pa tako i tu. Tata je rekao ‘Idemo za Zagreb’ i to je to. Idemo za Zagreb. Gledao sam to isključivo kao novu etapu u životu, a kad sam došao sam bio presretan. Stvarno su me prihvatili na fenomenalan način, možda je tome pomogla i ta činjenica da sam kao Dalmatinac došao u Dinamo, bio sam drukčiji, ha, ha.
Te godine su bile nevjerojatno iskustvo. Živio sam u domu sa još šestoricom u sobi i morao sam odrasti preko noći. Nije bilo lako. Prvih šest mjeseci uopće nisam bio doma, mama i tata su dolazili vikendima. U domu je postojao red, dom nas je odgajao. Svakog tjedna je jedan od nas morao čistiti sobu i za to smo dobivali i ocjene. Kao mala vojska.
Bilo je teško, ali mi je strašno koristilo. Bio sam bačen među nepoznate ljude, među starije momke i stekao sam neku socijalnu inteligenciju. Selio sam se sedam, osam puta, to te sve ojača i sad se sa smiješkom sjećam svega toga. Ma, nogomet je čudo. On je nevjerojatni filter za ljude, povezuje, uči te puno toga.
Šime Vrsaljko, jedan od ključnih igrača hrvatske reprezentacije, tijekom svoje karijere u klubovima bio je poznat po profesionalizmu, ali to nije moglo nadmašiti emocije koje je nosio prema reprezentaciji. Za njega, igranje za domovinu predstavlja nešto puno dublje od običnog profesionalnog angažmana. “Reprezentacija mi je ušla pod kožu”, ističe Vrsaljko, uspoređujući vezanost prema njoj s ljubavnom vezom – neprestano prisutnom i uvijek emotivnom. Iako je u klupskoj karijeri često bio profesionalan u porazima, od reprezentacije nije mogao ostati imun na emocije koje su dolazile s njezinim dresom.
Njegovo iskustvo iz Rusije 2018. godine, kada je Hrvatska ostvarila povijest plasmanom u finale Svjetskog prvenstva, ostalo je duboko ukorijenjeno u njegovim sjećanjima. Iako je tokom cijelog turnira igrao pod velikim bolovima, jer je cijelu sezonu igrao bez križnih ligamenata, nikada nije odustao. “To se dogodi jednom u životu, to je božji dar”, priznaje, govoreći o nevjerojatnoj emociji koju je osjetio, kako na terenu, tako i u povratku kući, gdje su ga dočekali tisuće ljudi, ponosnih na njegovu borbu.
Vrsaljko se prisjeća ključnog trenutka u kampu nakon pobjede protiv Argentine, kada su on, Luka Modrić i Dejan Lovren prvi put počeli ozbiljno razmišljati o osvojenju medalje. “Tu smo prvi put počeli otvoreno o tome pričati”, kaže, opisujući trenutak kada su svi znali da mogu daleko dogurati. Međutim, unatoč borbi i trudu, u finalu su poraženi od Francuske, no bez obzira na to, nisu imali razloga za žaljenje.
Jedna od najpoznatijih slika hrvatskog sporta, ona Vrsaljka s zastavom nakon pobjede protiv Engleske, također je nastala spontano, kao izraz čiste sreće i emotivnog pražnjenja nakon iscrpljujuće borbe. Zastavu koju je uzeo od navijača, Vrsaljko još uvijek čuva, simbolizirajući trenutak koji je predstavljao kulminaciju njegove karijere.
– Tu zastavu sam uzeo od jednog čovjeka na tribini. To je bila čista emocija, pusta sreća. Toliko sam bio ubijen i potrošen od toga koljena da sam samo legao na tu mokru travu. Bilo je spontano, nisam se ja namještao. Eto, da me nisu uslikali, ne bi se to ni znalo. Nisam čovjeku vratio zastavu, valjda mi neće zamjeriti, ali je još čuvam kod kuće.
Nakon tih trenutaka slave, Vrsaljko je suočen s teškim trenucima kada je morao poduzeti operaciju na koljenu. Iako je godinama igrao pod injekcijama, posljednja operacija bila je nužna. No, komplikacije koje su nastale nakon nje dovele su ga do ozbiljnih problema, uključujući teške bolove, infekcije i nekoliko dodatnih operacija. Proces oporavka bio je dug i mučan, a ni nakon svih tih problema, njegova forma više nikada nije bila ista. Cijeli intervju pročitajte OVDJE.
