U dubokim naborima povijesti, Sinj zauzima posebno mjesto kao simbol junaštva i vjere. Kada je malobrojna skupina sinjskih branitelja trijumfirala nad nadmoćnom turskom silom, nije to bio samo trenutak za slavlje hrabrosti i otpora već neraskidiv dio duhovnog nasljeđa grada. Pobjedu nad osvajačima Sinjani su pripisali Gospi Sinjskoj, Mariji kojoj su se kroz stoljeća utjecali u molitvi, tražeći njezinu zaštitu i blagoslov.
Baš kao i danas.
Ovaj čudesni događaj nije samo svjetionik vjere, već i demonstracija vjerovanja u moć Božjeg interveniranja u povijesti i životima pojedinaca. Povezanost s Gospom oblikovala je duh grada kroz protekla stoljeća, a otkako su sliku Majke od milosti branitelji uzdigli na oltar i posvetili joj novoizgrađenu crkvu neprekinuta rijeka hodočasnika iz godine u godinu buja. Jer osjećaju da u Sinju imaju Majku koja ih razumije i prihvaća, bez obzira na njihove terete i tuge.
Glasoviti fra Pavao Vučković, koji je kao gvardijan 1687. godine doveo narod iz ramske u cetinsku dolinu i stao na čelo obrane Sinja te 1715. godine, persona je na kojoj je zasnovana sinjska priča o milosti nebeske Majke, a od samog početka predstave “Opsada Sinja 1715.”, scenskog prikaza povijesnih zbivanja, fra Pavla utjelovljuje fra Gabrijel Hrvatin Jurišić. Rijetki su slučajevi da se franjevci u svjetovnoj predstavi pojavljuju u ulozi glumaca, ali ovaj svestrani, učeni i nadasve uspješni profesor i kulturni radni, ali uvijek na prvome mjestu svećenik, oličenje je iskustva, vjere i mudrosti. Frapantno izgleda činjenica da je s 92 godine na leđima fra Gabrijel Hrvatin Jurišić najstariji fratar u Provinciji koja obuhvaća prostor od Velebita do Neretve.
– Kad je počeo Drugi svjetski rat i stvorena Nezavisna Država Hrvatska, meni je bilo 7 godina. Dakle, doba kad djeca kreću u Pučku školu. Imali smo sjajnu učiteljicu kojoj je vjera toliko značila u životu da bi u školi ponedjeljkom, a tada se sveta misa nedjeljom slavila u 10 sati i poslijepodne blagoslov, ukorila one koji nisu bili i na blagoslovu.
Uz to, nas je u obitelji bilo petero braće i dvije sestre, a najstariji brat, rođen 1918. godine, bio je fratar. U Baškoj Vodi župnik je bio fra Petar Paviša, rodom iz Hrvaca, vrlo dobar i marljiv svećenik. Imao je 39 godina. U našoj je crkvi izložio veliku sliku blaženoga Nikole Tavelića. Meni je i sada u glavi ta slika, jer sam bio iznenađen. Znao sam da je sveti Ante Portugalac, a sveti Nikola iz Grčke, ali nisam znao da je tada blaženi Nikola Tavelić Hrvat iz Šibenika – govori fra Gabrijel koji za sebe voli reći da je tek stari fratar koji, eto, tu i tamo još ponešto radi.
“Moj brat imenovan je župnikom…”
Ovaj “stari fratar” rodio se 1931. godine u Baškoj Vodi. Na Bogoslovnom fakultetu diplomirao je teologiju, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu klasičnu filologiju. Punih 38 godina predavao je grčki i latinski jezik na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju kojoj je godinama bio i ravnatelj, kao i više od četiri desetljeća u kontinuitetu glavni i odgovorni urednik zbornika “Kačić”.
– Fra Petru sam ministrirao od malih nogu, a njega se posebno dojmilo moje krsno ime Hrvatin pa mi je često govorio da sam prava „Hrvatina“. U to doba nastanio se u Baškoj Vodi Vicko Grbin, rodom sa Šolte, koji se predstavio kao bačvar i ljudi su ga kao takvog i prihvatili, jer su tada i Brela i Baška Voda imali puno vinograda. Zapravo je bio poslan da osnuje u Baškoj Vodi komunističku ćeliju. Tobože se i zaljubio u neku curu i prijavio se župniku za vjenčanje. Fra Petar je tražio dokumente iz kojih se vidjelo da je vjenčan u Splitu. Kad mu je župnik rekao da je vjenčan i da se ne može ponovno vjenčati, on je odgovorio da se njegov prijatelj ponovno vjenčao u Splitu u Starokatoličkoj crkvi. Kažu da mu je taj Grbin rekao da će mu “platiti za to što se ne može vjenčati”. Fra Petar je 8. prosinca 1943. godine putovao iz Metkovića za Makarsku i Bašku Vodu. Partizani su kraj Živogošća zarobili brod pun hrane i sve odveli na Hvar, a tamo je bio partizanski komandir Vicko Grbin, koji ga 28. prosinca iste godine dao ubiti. Budući da je Župa ostala bez župnika, provincijal je morao odrediti novoga, pa je moj brat fra Karlo imenovan župnikom. Stanovao je u roditeljskoj kući da ne bi bio ubijen kao i fra Petar. 
Fra Karlo je predavao i vjeronauk u školi, a jednom prilikom na stolove im je stigla anketa o njihovim željama, što bi zapravo htjeli biti u životu.
– Mi smo u selu vidjeli težake, ribare, mornare i nekoliko trgovaca. Samo smo o tim poslovima mislili. Otac je govorio da bi bilo dobro da idem u školu. Kad je 1946. godine ponovno otvoreno Sjemenište i Gimnazija u Sinju, nas se 18 našlo u tim odgojno-obrazovnim zavodima. Bilo nas je u prvom razredu rođenih od 1930. do 1936. godine zbog ratnih godina – veli fra Gabrijel. I nastavlja.
– Koliko je bilo teško školovati se u komunističkom sistemu dovoljno govori činjenica da su nas pozivali u vojsku i namjerno nam prekidali školovanje. Nekog bi zvali na jesen, nekoga u ljeto ili proljeće i kad se vratiš iz vojske, početak školske godine bi bio poodmakao. Međutim, svladavali smo gradivo i završavali razrede. To su bili nenormalni uvjeti, a stalno su nas nagovarali da ne budemo fratri i da će nam dati stipendije za studij na drugim fakultetima.
Fratar iz Baške Vode u rodnom je mjestu slavio mladu misu 19. srpnja 1959. godine.
“Vanjska svečanost nije bila velika jer nam je u umrao otac ovoj godini… Propovijed je održao njegov brat o. Karlo. Preko svete Mise pjevao je mješoviti zbor iz Sumartina, a inače je danas bila velika svečanost u mjestu. Bilo je puštanje vodovoda za Bašku Vodu, Makarsku i Soline. Svijeta je bilo dosta iz cijelog kotara“, piše u župnom arhivu iz Baške Vode.
– Kad sam bio na župi u Staševici dobio sam dekret da idem studirati klasične jezike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kako Franjevačku gimnaziju u Sinju država nije priznavala, kao ni sve druge crkvene škole, bilo je gotovo nemoguće upisati se na fakultet. Dobri Bog je i to providio. Kad sam 1966. godine diplomirao, došao sam u Sinj i predavao grčki i latinski jezik na našoj gimnaziji, uređivao Zbornik “Kačić“, uredio preko 140 knjiga i zbornika, sudjelovao na simpozijima u domovini i u inozemstvu te se bavio pisanjem – kaže Jurišić.
“Mislio sam da ulogu fra Pavla ne mogu prihvatiti!”
Nije tajna da baš za fra Gabrijela kažu kako je nasljednik intelektualnog biljega sinjske gimnazije i samostana, ali i čitava Sinja i Cetinske krajine fra Joze Solde kojega se fra Gabrijel dobro sjeća…
– Još dok sam bio sjemeništarac, među nas je došao mladi fratar fra Josip Soldo koji je bio vojnik u partizanima u Ljubljani. Kako je bio krasan tenor, povezali su ga s Muzičkom akademijom, angažirali u kazalištu pa sve do toga da su mu nudili da napusti fratarski život i radi u kazalištu. No, fra Josip je sve to dobio. Vodio je crkveni zbor u Sinju, predavao vjeronauk i povijest, a Provincija je predložila da ide na Muzičku akademiju u Zagreb, ali je uskoro odredila da fra Josip prekine studij glazbe i da se posveti povijesti. To je bila providonosna odluka. I zbilja, nitko u Sinju nije napisao tako ozbiljnih povijesnih djela kao fra Josip.
Fra Jozo je poticao i da se sinjska bitka 1715. godine pretvori u dramu, i onda je tražio kršćanina, čovjeka koji će uzeti povijesne izvore i napisati djelo. Međutim, u tom ga je naumu spriječila smrt.
– Mjesec dana poslije njegove smrti posjetio me profesor Velimir Borković, upitao zabrinuto: „Što ćemo sada?“ – zapravo misleći na fra Josipove naume. Predložio sam mu da baš on (Velimir) to napravi, jer je znao i volio sinjsku povijest. Sinjanin je, a tada je imao i vremena. Obećao je napraviti koncept i trebalo mu je mjesec dana da mi pokaže prvu nacrt teksta, koji mi se učinio vrlo dobar. Velimir je uspio stvoriti tekst, pa je bilo vrijeme i za izvedbu. Krenuli smo 2006, godine uz crkvicu na Gradu, ali smo zbog tehničkih problema sve morali premjestiti puno bliže središtu grada. Problem je bio i lik fra Pavla Vučkovića, jer je on ključna osoba koja narod vodi Kristovim putem. Nakon nekoliko ideja o mogućem glumcu, shvatili smo da bi fra Pavla trebao igrati svećenik, pa jednoglasno odredili da ja preuzmem tu ulogu, iako sam mislio da to ne mogu prihvatiti. 
Fra Gabrijel je kao stvoren za sugovornika u danima sinjskog kolovoškog slavlja.
– Kada su, na poziv Mlečana, fratri iz Rame poveli narod u Cetinsku krajinu, ponijeli su sa sobom najvrjednije što su mogli. To je, uz svete knjige, bila upravo Gospina slika. Fra Pavao Vučković ju je uzeo prije nego je, na polasku prema Sinju, zapaljen samostan da se njime ne bi koristili Turci. Zarobljeni turski vojnici, kako je zapisao fra Petar Filipović, svjedočili su da su za vrijeme opsade vidjeli kako noću po bedemima Tvrđave hoda žena u bijeloj haljini. Dok su se vojnici borili, narod je molio pred Slikom Majke od Milosti. U teškoj situaciji bili su svjesni svoje nemoći te su zaključili da im ne može pomoći nitko doli Bog po zagovoru Majke Marije. I Gospa je pomogla. Tako se, eto, rodila drama „Opsada Sinja 1715. godine“ koja se od 2006. godina izvodi do danas.
A Marija je Božji dar svijetu, podvlači fra Gabrijel Hrvatin Jurišić.
– Muško, žensko, staro i mlado osjeća da je ona posrednica između Boga i ljudi. Ona će izmoliti za mene kod svog Sina nešto što ne znam imam li ili nemam prava, ali želim. Sjećam se da su do Sinja išli pješice „za zavit“ brojni hodočasnici. Idu i danas i dolaze pred lik svoje nebeske Majke.