Konoba je mjesto u kojem se izražava poštovanje prema ljudskom
radu, umijeću stvaranja i umjetnosti življenja. To je mjesto koje prima
slatke plodove loze izrasle iz zemlje natopljene slanim kapima znoja. U
tom se mjestu događa ta čudna transformacija iz grožđanog soka u vino
koje se na tom istom mjestu odgaja i njeguje mjesecima ili godinama.
Među njenim zidovima osjećaju se mirisi tek otvorenih bačava,
svjetlucaju iskre mladih vina i zvone pjesme čvrstih glasova. U središtu
svake konobe jest čovjek, težak, vinogradar i podrumar, a vino je kao i
konoba samo njegov odraz.
Težakova ljubav prema vinogradu i grožđu, konobi i bačvi prenijet
će se i na vino, a ljubav sadržana u vinu podijeljena s drugim ljudima
stvorit će radost. Težakova konoba napunjena njegovim vlastitim trudima i
radosnim ljudima, istinska je konoba i ono što ona jest.
Mnogi su skloni reći kako je konoba simbol prošlog načina života,
u kojem se živjelo drugačije, u kojem su na snazi bili neki drugi
sustavi vrijednosti, drugi alati, materijali i tehnologije, drugim
riječima ona bi trebala predstavljati nešto mrtvo. Ali kako i kada je
umrla konoba i je li uopće umrla i može li umrijeti ikada? Onog trenutka
kada neka konoba ostane bez svog težaka, kada iz nje ishlape njeni
mirisi, kada utihnu glasovi i pjesme, možemo reći da je ona izgubila
dušu. I njeno tijelo nije besmrtno; ono često nestane, biva uništeno ili
preobličeno pod pritiskom novih interesa. Međutim još uvijek postoje
one konobe koje su sačuvale i tijelo i duh, neke više, neke manje, ali u
tim preostalim izvorima života živi vjera da konoba u svojem izvornom
obliku i funkciji neće umrijeti nikada.
Blago onima koji uspiju pronaći te oaze života, te izrazom
poštovanja, postaju dio besmrtne konobe. Rasapom vinogradarstva i
vinarstva, stare tradicionalne konobe iščezavaju, a njihov duh se danas
pokušava dočarati u ugostiteljskim objektima koji nose ime konobe, od
kojih su ipak rijetki oni koji su uspjeli sačuvati izvoran oblik i
namjenu. Upravo ti rijetki sačuvani primjerci konoba zaslužuju biti
prepoznati, pogotovo njihovi težaci koji su svoje generacijske muke
baštinili do danas oduprijevši se teretu novog i modernog. Možda bi i
činjenica što su te težačke utjehe ostale rijetke trebala umnožiti
njihovu vrijednost pogotovo u kontekstu baštine i tradicije. Trebalo bi
svakako nastojati predstaviti upravo tu baštinu rijetkih preživjelih
konoba, koje govore jezikom starine, čiji stanovnici još uvijek nose
mirise davnih jematvi i pričaju mitove koje samo rijetki mogu razumjeti.
U tim mitskim konobama nema jelovnika, vinskih karti i pisme na struju.
To su konobe bez konobara.
U njima svaki detalj ima svoju priču, koju može ispričati samo
onaj koji je s njima živio kroz godinu kroz godine. Te se priče ne mogu
nadomjestiti, naučiti ili prepričati u nekom drugom zamjenskom
ambijentu. One se mogu čuti i doživjeti samo iz usta onih koji su ih
stvarali; težaka, u njihovim očevim i djedovim tradicijskim konobama.
Premda su i mnogi drugi ljubitelji tradicije i baštine ukazivali
na vrijednost i smisao konobe u onom njenom izvornom obliku, danas se
konoba sve više stavlja isključivo u kontekst jela i pića, pod krovom
suvremenih ugostiteljskih objekata koje nose ime konobe, premda im je,
ne rijetko, samo to sveto ime zajedničko.
I ne možemo se, kao i u mnogim drugim stvarima, izdignuti ili
možda uroniti u ono bitno, smisaono, filozofsko, već se zadržavamo na
onom ispraznom, prolaznom i sebičnom. A tko će ispričati priču?
U svojoj kultnoj knjizi “U potrazi za izgubljenim Mediteranom” pokojni Anatolij Kudrjavcev se pita: “Konobo moja, što je ostalo od tebe?”, te zaključuje:
“…Raskoš današnjih jelovnika i preobilje prehrambenih ponuda
nove proizvodnje i suvremene trgovine još uvijek su nemoćni skorojevići
u usporedbi s mirisima i okusima starine što boravi u mašti rijetkih
preživjelih konoba. Ali najčudesniji stanovnici tih mitskih prostorija
su bačve i njihova rodbina – barili, kace… Stoga su i mnoge krčme
preuzimale raspored konobe ne bi li gostima pružile njezin duhovni
slijed i materijalne prednosti lišene svih etika…”
Ne treba dakle dopustiti da konoba postane ono što ona nije.
Konobu težaka, njezin smisao, a pogotovo njezinu priču, trebamo sačuvati
i zaštiti prvenstveno od nas samih, barem još onoliko dugo, koliko nam
bude potrebno da shvatimo njenu ulogu u našim genetskim modifikacijama.