Siniša Glavašević je bio dobar kada je izvještavao onako kako je vlast htjela. Kada se usudio dovesti u pitanje njenu ulogu u obrani Vukovara, njegovi izvještaji jednostavno su se prestali emitirati na HRT-u.
Tada je, po uzoru na francuskog književnika Emila Zolu i njegov članak “J’accuse”, koji je nastao stotinjak godina prije, rekao: “Optužujem!”
– Optužnica kojom optužujem Sabor Republike Hrvatske za sudjelovanje u najvećem zločinu u povijesti nad hrvatskim narodom, za sudjelovanje u zločinu nad 15.000 Hrvata iz Vukovara.
Optužujem Vas, gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste Vi bili siti, zato što je Vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste Vi gasili žeđ pićem po vlastitom izboru u željenim količinama, njih ste osudili na jušnu žlicu vode. Gospodo sabornici, dane ste provodili u ukusnim domovima i isto takvim uredima, a Vukovarcima ste dodijelili vlažne i tamne podrume.
Za Vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i smrdljive deke. Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas? Zašto ste naše bebe i našu djecu osudili na krastavost? Jesu li sve infekcije svijeta rezervirane za djecu Vukovara?
Osuđujem Vas, gospodo zastupnici, za sve njihove boli, za sav strah kojim su ispunjene dječje oči, za svaki prigušeni krik, za sve suze, isplakane i neisplakane.
Osuđujem Vas, gospodo sabornici, za svaku naživo odrezanu herojsku ruku, nogu, za svaku naživo izrezanu ranu i izvedenu operaciju. Osuđujem Vas za sve boli gladnih i žednih ranjenika, za sav očaj i umor naših liječnika i ostalog medicinskog osoblja. Osuđujem Vas za sve smrti koje su nastupile zbog nedostatka krvne plazme i adekvatnih lijekova.
Osuđujem Vas za sav očaj borca kada je shvatio da nema više čime napuniti svoje oružje. Osuđujem Vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su u Vukovar stigli nepobitni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta i obranu Vukovara, ali ista ne želi upotrijebiti, odnosno dostaviti zapovjedništvu Operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja, koja je zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadatka koji je postavljen pred njih.
Osuđujem Vas, gospodo, za svu bol trenutka kada ja Vukovar shvatio da između vas – Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, predsjednika Republike Hrvatske – i četnika nema nikakve razlike. Osuđujem Vas, gospodo, za svu sramotu koju ste nanijeli hrvatskom narodu pokapajući ga. Hrvatski narod nije Vas za ovo ovlastio i zato Vas optužujem za izdaju.
Optužujem Vas, gospodo, jer ste stajali ispred svetinje hrvatskog naroda, ispred hrvatske trobojnice, a izdajnici si to nikada ne smiju dopustiti. Okaljali ste našu zastavu i zato Vas optužujem. Optužujem Vas zato što ste svojim izdajničkim ustima pjevali našu lijepu himnu koju su pjevali heroji Trpinjske ceste, heroji Lušca, heroji Mitnice, Sajmišta, Borova Naselja, heroji Bogdanovaca. Heroji Vukovara pjevali su je dok su branili Vukovar u tijeku borbe, kad su sahranjivali raskomadane ostatke svojih prijatelja, pjevali su je dok su umirali.
Osuđujem Vas, gospodo, jer si uzimate to pravo. Nedopustivo je da Vi, pod čijim blagoslovom Vukovar umire, pjevate pjesmu ljudi koje ste osudili na mučeničku smrt. Optužujem Vas za sudjelovanje u masakru nad stanovnicima i braniteljima Vukovara.
Osuđujem Vas, gospodo, za smrt Vukovara. Materijalni dokazi vaše nesumnjive krivice bit će dani na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti. Zavaravate se ako mislite da ćete Vi prije doći do njih. Ne možete – garantiramo. Također garantiramo da ćete u budućnost ući i ostati u povijesti kao izdajnici i zločinci i da ćete do kraja svog života lijegati i ustajati sa sjećanjem na Vukovar.
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.
Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi!
