Umro je Rato Tvrdić, simbol splitske košarke, naše Jugoplastike. Umro je veliki čovjek i veliki igrač, koji je samo i jedino igrao – čitavih 18 godina – samo za Jugoplastiku. Umro je – Žutko. Da, klupska maskota, po njemu je ondašnja tvornica Jugoplastika napravila maskotu, dan-danas pamtljivu.
Od Jugoplastike se igrački oprostio 1977. godine na Gripama, cijela Europa mu se došla nakloniti i zahvaliti, jer je ostavio itekako dubok trag u splitskoj, hrvatskoj, jugoslavenskoj, europskoj i svjetskoj košarci. S Jugoplastikom je prošao put od dna do vrha, falio je samo jedan, jedini koš u Tel Avivu 1972. godine u finalu protiv Ignisa, pa da Jugoplastika u nekoliko godina prođe put od jugoslavenskog drugoligaša do europskog prvaka. Falilo je da suci u završnici finala Kupa europskih prvaka sviraju očigledan faul na Damiru Šolmanu, ali nisu, zapela im zviždaljka u grlu.
Svejedno, Rato je bio igračina, nevjerojatan bek-šuter i šteta je da u njegovo vrijeme nije bilo trica. To bi bila poezija. S Jugoplastikom je dvaput bio prvak bivše države (1971, 1977), triput osvajao Kup (1972, 1974, 1977), te dvaput europski Kup Radivoja Koraća (1976, 1977). Primijetili ste ove godine? Nitko prije Jugoplastike nije osvojio tri trofeja u istoj sezoni.
Rato je za Jugoplastiku odigrao najviše utakmica i zabio najviše koševa, nikamo s Gripa nije htio ići, a s reprezentacijom Jugoslavije je bio svjetski prvak (1970), europski prvak (1973, 1975), dvaput drugi na SP (1967,1974), jednom drugi na EP (1969). Igrao je dvaput i za europsku selekciju. Onu koja mu je došla na oproštaj 1977. godine.
– Bio sam gimnastičar, golman, rukometaš, jedriličar, glazbenik, tv serviser, košarkaš, ali mi je najdraže ako sam bio dobar čovjek – rekao je Rato jednom prilikom.
Nakon igračke karijere je, naravno, ostao uz svoj klub. Jedan od nezaobilaznih ljudi zaslužnih za stvaranje najmoćnije Jugoplastike, koja je triput u nizu pokoravala Europu (1989-1991). Svoj klub je uvijek gledao na Gripama, nije propuštao utakmice dok god ga je zdravlje služilo. Tko god ga je upoznao, morao je zavoljeti Ratu Tvrdića. Imao je, uz to što je bio dobar čovjek, nevjerojatan smisao za humor. Ponekad možda malo grub, ali uzmite u obzir da je odrastao u Varošu i da je to jednostavno bio „modus operandi“. Bolje se smijati nego plakati, Varoš je u Ratinom djetinjstvu bio ogledalo siromaštva iz kojeg je on izašao kroz košarku i u njoj ostao cijeli svoj fantastičan život. Da, bio je i televizijski serviser, naučio je zanat, jer od košarke se tada sigurno nije moglo živjeti, ali on je s vremenom postao jedan od neimara splitske košarke. I bit će tako dok je svijeta i vijeka.