U vrući ljetni dan 1914. u kozačkim stanicama Rusije podigla se uzbuna.
Po čitavom okrugu poletjeli su u galopu Kozaci, državši u rukama malenu
crvenu zastavicu – signal toga da je počela mobilizacija. Kad su ih
vidjeli, ljudi su napustili svoje poslove na polju i požurili kućama,
naoružati se za pohod u Prvi svjetski rat, koji je izmijenio sudbinu
čitave Rusije.
Kozaci, kojih je početkom stoljeća bilo oko četiri milijuna, od davnina
su podržavali vojne tradicije u svojim obiteljima, bili su izvanredni
jahači, vješti i neustrašivi vojnici. Njihova lojalnost vlastima bila je
osigurana oslobođenjem gotovo od svih poreza i danaka, imali su pravo
na besplatno obrazovanje i medicinu. Ipak je većina običnih Kozaka
živjela u oskudici. Jedini izvor prihoda bila je zemlja, koju su
obrađivali ili iznajmljivali. No i zemlju kozačka vlast nije jednako
raspoređivala.
Kozaci, čiji se vrhovni ataman smatrao nasljednikom prijestolja, bili su
jedni od glavnih uporišta vlasti. Aktivno su ih koristili za suzbijanje
buna seljaka i radnika tijekom revolucije 1905. No dio Kozaka odbio je
ići protiv naroda i braniti vlasteline. U pojedinim stanicama Kozaci su
čak istupili i protiv vlasti. A onda je izbio Prvi svjetski rat.
Čitavom Europom proširila se vijest o Kozaku Kuzmi Krjučkovu, koji je
zajedno s trima prijateljima uništio njemački konjički vod od 27 ljudi.
Krjučkov je bio prvi tko je u Prvom svjetskom ratu bio nagrađen
Georgijevskim križem za hrabrost. Ukupno tijekom rata više od 120 tisuća
Kozaka dobili su te nagrade.
Istovremeno stanice, koje su glave obitelji ostavili, počele su
propadati. Vlast je konačno izgubila podršku Kozaka, kad se dogodila
Februarska revolucija 1917. Naime, neke kozačke čete, koje su bile
ostavljene kako bi rastjerale demonstrante, ne samo da su odbijale
ispuniti naredbu, nego su i prelazile na stranu buntovnika. U listopadu
1917. Privremenu vladu, na čelu s Kerenskim, svrgnuli su boljševici na
čiju stranu su prešle mnoge kozačke čete Peterburga.
Revolucija je rascijepkala Kozake. Prve dekrete “crvenih” masa
siromašnih Kozaka dočekala je s odobravanjem – boljševici su objavili o
izlasku Rusije iz rata, obećali su da će Kozacima dati zemlju te da se
neće miješati u njihove poslove, ako ovi ne budu protiv sovjetske
vlasti. Ipak glavno žarište otpora Sovjetima nastalo je upravo u srcu
kozačke Rusije, na obalama Dona.
U 1918. general Pjotr Krasnov, Kozak po porijeklu, stao
je na čelu čete Donskog – najstrašnije i neovisne kozačke vojske.
Krasnov je ukinuo dekrete boljševika i objavio da su zemlje četa
neovisna država, a sebe diktatorom. Strijeljano je od 25 do 40 tisuća “crvenih” Kozaka, još 30 tisuća bilo je deportirano.
Krasnov je poslao njemačkom caru telegram s prijedlogom suradnje u
zamjenu za priznanje njegove “države”. Berlin je poslao Krasnovu puno
vagona oružja, no nakon povlačenja u ratu Njemačke “carstvo” Krasnova se
raspalo. Bio je prisiljen pobjeći. Do 1920. bio je završen kozački
otpor.
Boljševici su počeli uništavati Kozake kao stalež koji je bio
neprijateljski raspoložen prema sovjetskoj vlasti. Kozake su
strijeljali, čitave obitelji preseljavali na druga područja da bi
“razblažili” njihovu socijalnu zajednicu. U 1922. zemlje, koje su
pripadale kozačkim četama, ušle su u sastav sovjetskih republika. No
daleko od toga da je to bio kraj Kozaka.
Krajem 1930-ih SSSR se počeo pripremati za rat. Bila su ukinuta
ograničenja za službu Kozaka u Crvenoj armiji, bilo je dopušteno nositi
kozačku formu. Osiromašeni Kozaci išli su u rat s hladnim oružjem i
konjima iscrpljenim u kolhozima – no to ih nije lišilo hrabrosti:
skakali su sa sedla na oklop tenkova, kabanicama prekrivali proreze na
tenkovima, i palili ih zapaljivom smjesom. Neke konjačke divizije dobile
su pred Drugi svjetski rat status “kozačkih”, bez obzira na to što su u
njihovom sastavu Kozaci bili manjina. Sama riječ “Kozaci” ulijevala je
strah u neprijatelje.
Međutim, nisu samo ratovali na strani SSSR-a. Njemačka propaganda
zavodila je Kozake idejom revanša za izgubljeni građanski rat i
obećanjem da će stvoriti neovisnu kozačku državu – Kozakiju. U niz četa
Reicha stupili su Kozaci-emigranti i kozačko stanovništvo osvojenih
područja. Njima se priključio i general Krasnov. Kozaci su imali
funkciju čuvarske službe na okupiranim područjima, ratovali sa Crvenom
vojskom, s jugoslavenskim i talijanskim partizanima. No najsurovije
ratne godine nisu samo slomile duh, nego i čast mnogih Kozaka – pod
zapovjedništvom njemačkog generala von Pannwitza Kozaci su sudjelovali u
vojnim zločinima nad stanovništvom Istočne Europe, masovnim ubojstvima i
razaranju.
U svibnju 1945. Njemačka je kapitulirala. Zasebnom kozačkom korpusu bilo
je naređeno da prijeđe preko Alpa u Austriju kako bi se predao
Englezima. Churchill, Staljin i Roosevelt su se dogovorili da će građani SSSR-a, koji su ratovali na strani neprijatelja, biti predani sovjetskoj vojsci.
Nakon prelaza preko Alpa Kozaci su, pod zapovjedništvom Krasnova,
predali oružje i smješteni u logore za vojne zarobljenike u gradu
Lienzu. Predaja je počela 28. svibnja. Tijekom bogoslužja britanska
vojska se bacila na Kozake te je započela, tukavši ih surovo, utrpavati u
kamione koji su prevozili zatvorenike na teritorij koji su okupirali
Sovjeti. To je trajalo dva tjedna. Prema raznim podacima, bilo je
predano od 40 do 60 tisuća ljudi, no tu su bili i emigranti prvog vala
koji su se tijekom predaje našli u okolici Lienza, uključujući i one
koji nisu bili Kozaci, ni građani SSSR-a. Prilikom otpora više od tisuću
ljudi bilo je ubijeno.
Vođe Kozaka koji su ratovali na strani Nijemaca – Krasnov, Škuro, von Pannwitz
i drugi – bili su vješani u Moskvi 1947. godine. Predani zatvorenici,
uključujući i žene, poslani su u sovjetske logore na težak popravni rat.
Oni koji su preživjeli, dobili su 1955. amnestiju. Živjeli su i radili u
SSSR-u, brižljivo skrivajući svoju prošlost.