Uistinu je mnogo razloga zbog kojih turisti svake
godine posjećuju Hvar u velikom broju; bistro more, izobilje sunca, prekrasni Paklinski otoci ili dobra zabava, samo su neki od najzvučnijih. Pri odlasku svi
oni traže nešto što bi ih u njihovim domovima kroz godinu i kroz godine moglo
prisjećati na Hvar; nekakav suvenir, sliku, nešto jedinstveno, autentično,
nešto što ima samo Hvar. Često je to težak posao, jer je globalizacija
unificirala suvenirske proizvode, a nedostatak domaće mašte skratio skromnu
mogućnost izbora. Ipak, samo nekoliko desetaka stepenica od samog trga Pjace,
prema velebnoj tvrđavi, zidine samostana časnih sestara benediktinki čuvaju
možda najljepši biser, kojega gost grada može ponijeti kao trajnu uspomenu: hvarsku
čipku, ili preciznije rečeno “čipku od agava časnih sestara benediktinki iz
Hvara”.
Jedinstven je to umjetnički vez protkan
tradicijom i mukotrpnim radom, koji zrači bjelinom i čistoćom. Niti stoljetnih
agava od pomno odabranih listova, na poseban se način izdvajaju i obrađuju,
kako bi se dobilo to fino i nježno pletivo, koje strpljive ruke pomoću tankih
iglica isprepliću međusobno i stvaraju jedinstvenu mrežu. Za razliku od nekih
drugih mreža namijenjenih lovu životinja, u ovu se mrežu love ljudski pogledi,
koje privlači neodoljiva ljepota čipke.
Hvar je bogat agavama, rastu u blizini mora
često pod krošnjama bora, kao neki vječni stražari ili zaštitnici ovog pitomog
mediteranskog kraja. Sa svojim bodljama i prepoznatljivim šiljcima na vrhovima
listova, izgledaju impozantno, a oni stariji i veći razgranati primjerci
raskošno.
Zapravo je mistična sama ideja da se iz ovako
naočigled surove biljke izvuku niti tako nježne i tanke kojima se izveze plaha
čipka.
Izrada čipke zahtjeva preciznost i strpljenje,
te je težak i dugotrajan posao, koji za izradu većih primjeraka iziskuje i po
nekoliko mjeseci.
Ako postoji neko mjesto gdje bi se krilatica “Moli i radi” mogla bolje osjetiti, to je onda upravo samostan subaštinica
svetog Benedikta, čije su vrijedne ruke ili sklopljene u molitvi ili sljubljene
sa čipkom.
Postoje tri vrste tehnika izrade :
– Tenerifa- tehnika kojom se čipka
izrađuje malom šivaćom iglicom na kartonu
– Tenerifa s mreškanjem u krugu – tehnika koja rabi malu šivaću iglicu i metalnu iglu za mrežu, a na Tenerifi se
nadovezuje mreškanje u krugu
– Vezanje tankom iglom za mrežu –
tehnika kojom se na razapetoj mreži raznim bodovima izvodi vez malom šivaćom
iglom
Tradicija čipkarstva časnih sestara benediktinki
u Hvaru duga je preko 100 godina. Umjetnost tehnika vezivanja prenosi se usmeno
s generacije na generaciju, te ne postoje nikakva pisana pravila tj. uputstva
za izradu. Svaka je čipka tako unikat sa svojevrsnim potpisom ovozemaljskog
stvoritelja tj. stvoriteljice.
Vrijednost čipke prepoznata je od strane
Ministarstva kulture Republike Hrvatske, te je proglašena “Zaštićenim kulturnim
nematerijalnim dobrom”, kao oblik kulturnog izričaja od osobite važnosti na
određenom prostoru. Da je vrijednost čipke uistinu posebna potvrđuje i odluka
odbora UNESCO da od ove godine Čipka od agava sestara benediktinki iz Hvara,
bude uvrštena na poznatu UNESCO listu nematerjalne baštine.
Časne sestre benediktinke svojim su se svetim
zavjetom obvezale zauvijek ostati unutar zidina samostana, ali plod rada
njihovih ruku izlazi u svijet, postaje simbolom njihove upornosti i
ustrajnosti, tradicije i vjere, te jednim od jedinstvenih nacionalnih kulturnih
simbola. Za čipku bi teško bilo reći da je suvenir, ona je multimedijalan
umjetnički rad, vizualno prepoznatljiv, ispisan i potpisan, te obogaćen pričama
iz nama nepoznatog svijeta. On kao da nas vraća u vrijeme hvarskog pjesnika
Hanibala Lucića, u kojem su nježnost i lijepa riječ bili ključevi za otvaranje
mnogih vrata, a u kojima je bjelina bila simbol čistoće i uzvišenosti.
I dok se sunce utapa iza Paklinskih otoka i
večernje zvono zove na molitvu, zatvaraju se vrata samostanske zbirke, a
posljednji posjetitelji polako se spuštaju niz izlizane kamene stepenice. Posljednja
večer u renesansnom gradu za nekog gosta sakuplja emocije, u njegove kofere stavlja mnoštvo uspomena i
jedan vrijedan okvir, koji čeka neki novi svijet.
U Hvaru
su najčešće rasprostranjene dvije vrste agava “zelena” i “zeleno žuta”, ali za
potrebe dobivanja niti za izradu čipke koristi se isključivo “zelena” vrsta.
Časne
sestre benediktinke svojim dugogodišnjim iskustvom svjedoče i prirodnim promjenama,
jer kako one kažu, sve je teže pronaći dobre i kvalitetne niti agave u
usporedbi s prijašnjim vremenima.
Čipka se
ne pere i ne glača, a zbog svoje nježnosti obično se stavlja ispod stakla,
uokvirena, ili na nekakvoj podlozi. Unutar samostana uokvirena na zidu izložena
je čipka promjera 45 cm za čiju je izradu bilo potrebno 5 mjeseci. U
samostanskoj se zbirci čuvaju među ostalim eksponatima i primjerci čipki s kraja 19. stoljeća.
Samostan
benediktinki u Hvaru osnovan je 1664. godine od strane redovnica s otoka Paga, a
uz pomoć hvarske komune i doprinosima građana, ali za uspješno privođenje kraju
izgradnje samostana, te dovođenje redovnica zadužen je najviše biskup
Milani. Sestre benediktinke osnovale su na traženje hvarske komune 1826. godine
pučku školu, te je uspješno vodile punih 60 godina.
Tekst izvorno objavljen u listu Kruvenica