Prvi red ispred golemog ekrana i još minute do početka filma. No, nije to običan film. Gledalište je puno, svako je sjedalo zauzeto. Neki su donijeli sjedalice i smjestili se u prolaze između redova, drugi stoje uz zidove dvorane, a viri se unutra i kroz prozore.
A zašto baš taj film? Film koji počinje premijerno je prikazivanje priče tvog života u njegovu punom trajanju! U živopisnim bojama sve što si ikada učinio, čak i onda kada nitko nije gledao, čak i ono što si odavno zaboravio. Zvučni zapis prenijet će sve što si ikada rekao, uključujući i ono što si promumljao sebi u bradu. Jednostavno – ništa neće biti izostavljeno!
Film koji će nadmašiti i najveće holivudske hitove, jer će prikazati – život, a život Siniše Viteza zapravo je poučan, dinamičan i uzbudljiv, dobar predložak za kakav serijal u svijetu kojemu se na „menu de dia“ serviraju – kruh i igre. Dobar stari jelovnik koji nije izašao iz mode od antike. Svaka ga civilizacija uredno priprema, osvježava i poslužuje. Kruh je puku potreban “da ne crkne“, a igre da se “jadu ne dosjeti“.
Život dugogodišnjeg izbornika u streljaštvu, tvorca streljačkog kluba Dalmacijacement, osnivača teniskog kluba Dalmacijacement, čovjeka koji je u veznom redu bio dio čuvene nogometne generacije Solina koja je usred Beograda zamalo pobijedila Crvenu zvezdu. Zapravo, što je Siniša Vitez teško je reći, a ne pogriješiti… Legenda još za života!
– Prvi dodiri sa sportom dogodili su se u šestoj godini kad sam krenuo s gimnastikom u Solinu, u tadašnjem domu tjelesnog odgoja Partizan. Nakon tri godine sam počeo trenirati nogomet u Solinu i aktivno igrao punih 26…
– Ozljeda koljena me odvojila od nogometa, ali samo nakratko jer sam unatoč tome nastavio igrati. Znate, velika je to ljubav bila, i nekako sam se tek s 28,29 godina, u zalasku karijere nogometa, počeo ozbiljnije opredjeljivati za streljaštvo. Kada sam postao trener reprezentacije onda je to poprimilo jedno ozbiljniju dimenziju – govori Vitez.
Vraćamo ga u prošlost…
– Sasvim slučajno sam pušku prvi put uzeo u ruke. Dobro, mi kao djeca smo znali otići u šumu pa pucketati zračnom puškom kad smo imali desetak godina, a u Solinu se redovito održavalo prvenstvo šestih i sedmih razreda u školi. I u mom razredu je, a ja sam se tada bavio gimnastikom i rukometom, kasnije i nogometom, falio član ekipe. I onda su me pozvali da dođem kao četvrti jer nisu imali koga, a ja sam, naravno, pristao. Profesorica je uočila da imam talent i nakon mjesec dana sam na prvenstvu osnovnih škola u Splitu bio treći, a onda na prvenstvu Hrvatske drugi. Iako moram kazati da sam ja tada streljaštvo doživljavao kao nešto sa strane jer sam igrao u nogometnom klubu Solin nogomet i već sam počeo igrati sa šesnaest u prvoj momčadi.
Jer naši ljudi priznaju samo i isključivo prvo mjesto…
Dugo u veznom redu, a onda i na poziciji beka…
– Igrali smo te ’77. godine, ako se dobro sjećam, na Marakani i to je zapravo bio najveći uspjeh nogometaša Solina ikad. Igrali smo protiv najbolje ekipe u tadašnjoj Jugoslaviji, Crvene Zvezde koja je igrala u najboljem sastavu. I u prvih pet minuta smo primili dva gola, nismo se jednostavno snašli, a utakmica je završila 6-3 u korist Zvezde iako smo mi tada već pokazali da smo za drugu ligu fantastična momčad. I danas se nas par igrača iz te generacije nalazimo, podružimo i sjetimo se nogometnih dana – veli Siniša.
Toliko puta je tumačio kako ga čude oni koji nisu zadovoljni drugim ili trećim, pa i četvrtim mjestom na olimpijskim igrama ili svjetskim prvenstvima. Ono kad je Goran Ivanišević tri puta gubio mečeve u finalu Wimbledona brojni su bili razočarani. A kada je u četvrtom pobijedio, svi su se sjurili na doček na Rivi – stotinjak hiljada zahvalnih Ivaniševiću. A u njegovom klubu na Firulama kočio se natpis – Fala k**
To je tako, naši ljudi priznaju samo i isključivo prvo mjesto, trofeje, naslove, sve drugo je za zaboraviti. Ali…
– Ako želite nešto ozbiljno raditi morate to voljeti i imati emociju, a onda kada se na tu emociju doda naš dalmatinski dišpet na putu ste da nešto napravite. Jednostavno – bez ljubavi i emocije niti jedan posao ne može se raditi vrhunski i za sve ovo što sam stvarao, ne znajući kuda će me to odvesti, mogu kazati da sam izuzetno sretan i da bi taj put ponovno odabrao. Moja supruga je bivša reprezentativka i osvajačica mnogih medalja, najstarija kći je bila u tenisu i streljaštvu, mlađa kći je bila odlična u tenisu, a najmlađa je zahvaljujući tenisu završila studij psihologije u Americi. Često se nasmijem kad kažu da smo poslije Mediteranskih igara u Splitu, kad je sve procvjetalo u sportskom dijelu, valjda obiteljski bili predodređeni za sport. 
Kažu za njih – najnaoružanija obitelj u Europi, a oružje je bilo okruženje ljudi čiju je priču stvarao i podupirao…
– Jasna Šekarić je bila djevojka iz Osijeka, dugo godina sam je vodio na pripreme i bio joj trener i selektor. Goran Maksimović koji je ’98. postao olimpijski pobjednik puno je godina čak bio sa mnom u sobi pa sam ga tjerao da radi neke fizičke vježbe od trbušnjaka, sklekova i drugog. I to on i dan danas priča. Govorio sam im stalno, i to su bile nekakve moje metode, da u ozbiljnom streljačkom sportu, kao i svugdje, treba imati dobru fizičku spremu. Do tada je bilo pravilo da ne treba biti neka posebna fizička priprema, ali eto vrijeme je to pokazalo da to treba itekako. Pa radio sam i sa Rajmondom Debevecom koji je sa sedam olimpijskih nastupa postati posebnost kao i sa zlatom u Sydneyju u trostavu 2000. godine. I uvijek sam isticao da sportaš svoj uspjeh i vrijednost sporta vidi kad ode na Olimpijske igre – u dahu izgovara Vitez čiji je apsolutni junak kluba i prvo lice streljaštva Petar Gorša. Jest da je prvi među jednakima, ali ipak s pinku više potrebe za isticanjem.
“U streljaštvu je bila dobra ekipa, dobra klapa…”
Jer svaki sportaš koji se ozbiljno bavi sportom smatra da njegova karijera nije potpuna bez Olimpijskih igara. Posebno je ponosan i na izniman sportski kompleks u centru grada na Jadru…
– Izgradnju streljačkog centra pokrenuli smo u Solinu 1980. godine i ponosan sam da smo sve skupa izgradili u desetak godina jer tada smo još bili pod Splitom i nije bilo novaca, a neki su centar čak predlagali i u Stobreču. Sjećam se dobro da sam na jednoj skupštini pitao može li Hajduk biti velika momčad, a da njegov stadion bude u Omišu ili negdje u okolici Splita. Pa logički je da bude u Splitu, kao što je prirodan tijek svega bio da prostorije streljaštva budu u Solinu. Prvotno su ovdje u Solinu bili zamišljeni samo teniski tereni, ali pri projektiranju smo izmijenili sve i gradili isključivo svojim sredstvima, svojim radom, sponzorstvima…
Pa onda i svaka medalja iskovana u solinskom kompleksu ispuni srce nekom življom, crvenijom krvlju.
– Ma emocije vas preplave kad jedan vaš sportaš osvoji medalju na velikom prvenstvu onda ste vi u tim trenucima stvarno osjećate emotivno, sretno, zadovoljno… Od uspjeha moje supruge i kćerki, a onda kad su sjajne rezultate redali Mladenka Malenica, Irena Božić, Marović, Ante Krišto,.. Da ne bih koga preskočio, to su 22 reprezentativaca koja su osvojili 118 medalja u Solin s velikih prvenstava.
Kako od zvjezdanog neba nogometa skočiti na planetu koja se streljaštvo i tenis zovu – ekipa u individuu…
– Čim sam došao u višu trenersku školu profesor Gabrijelić nekoliko me puta znao pitati pa kako nogometaš ide na streljaštvo, iz ekipnog sporta u individualni. Ali, eto, nije teška formula jer kad shvatiš pred tridesetima da ti je nogometna karijera pri kraju, otišao sam u streljaštvo gdje je bilo dobro društvo, dobra klapa i onda se dodatno kod mene rodila emocija i iz tih emocija proizašlo je da neko malo mjesto može biti veliko.
Baš kako i ova velika priča ima malo prostora među redovima koji govore o boljima od boljih, o onima čija skromnost govori o životnoj veličini…
– Kad ste previše u javnom prostoru onda imate dosta onih ljudi kojima to smeta i koji vam pronalaze mane. Tada su u stanju da vam se miješaju u sportski dio pa i privatni život i zato sam uvijek imao jednu distancu prema pojavljivanju u medijima. Jednostavno – treba biti zastupljen koliko je neophodno, ne više od toga. Tako da se ja nikada nisam ni trudio biti u prvom planu…
