Article

//www.dalmacijanews.hr/files/63e89dff5d796551ef8b45cd/80

Gdje god da je zakoračio, Siniša Vitez je rasturio... "Ako želite nešto ozbiljno, morate imati ljubav i emociju, a i dišpet!"

12.02.2023. u 08:55h
Baš kako i ova velika priča ima malo prostora među redovima koji govore o boljima od boljih, o onima čija skromnost govori o životnoj veličini...
Prvi red ispred golemog ekrana i još minute do početka filma. No, nije to običan film. Gledalište je puno, svako je sjedalo zauzeto. Neki su donijeli sjedalice i smjestili se u prolaze između redova, drugi stoje uz zidove dvorane, a viri se unutra i kroz prozore.

A zašto baš taj film? Film koji počinje premijerno je prikazivanje priče tvog života u njegovu punom trajanju! U živopisnim bojama sve što si ikada učinio, čak i onda kada nitko nije gledao, čak i ono što si odavno zaboravio. Zvučni zapis prenijet će sve što si ikada rekao, uključujući i ono što si promumljao sebi u bradu. Jednostavno - ništa neće biti izostavljeno!

Film koji će nadmašiti i najveće holivudske hitove, jer će prikazati - život, a život Siniše Viteza zapravo je poučan, dinamičan i uzbudljiv, dobar predložak za kakav serijal u svijetu kojemu se na „menu de dia“ serviraju - kruh i igre. Dobar stari jelovnik koji nije izašao iz mode od antike. Svaka ga civilizacija uredno priprema, osvježava i poslužuje. Kruh je puku potreban "da ne crkne“, a igre da se "jadu ne dosjeti“.

Život dugogodišnjeg izbornika u streljaštvu, tvorca streljačkog kluba Dalmacijacement, osnivača teniskog kluba Dalmacijacement, čovjeka koji je u veznom redu bio dio čuvene nogometne generacije Solina koja je usred Beograda zamalo pobijedila Crvenu zvezdu. Zapravo, što je Siniša Vitez teško je reći, a ne pogriješiti... Legenda još za života!

- Prvi dodiri sa sportom dogodili su se u šestoj godini kad sam krenuo s gimnastikom u Solinu, u tadašnjem domu tjelesnog odgoja Partizan. Nakon tri godine sam počeo trenirati nogomet u Solinu i aktivno igrao punih 26...

- Ozljeda koljena me odvojila od nogometa, ali samo nakratko jer sam unatoč tome nastavio igrati. Znate, velika je to ljubav bila, i nekako sam se tek s 28,29 godina, u zalasku karijere nogometa, počeo ozbiljnije opredjeljivati za streljaštvo. Kada sam postao trener reprezentacije onda je to poprimilo jedno ozbiljniju dimenziju - govori Vitez.

Vraćamo ga u prošlost...

- Sasvim slučajno sam pušku prvi put uzeo u ruke. Dobro, mi kao djeca smo znali otići u šumu pa pucketati zračnom puškom kad smo imali desetak godina, a u Solinu se redovito održavalo prvenstvo šestih i sedmih razreda u školi. I u mom razredu je, a ja sam se tada bavio gimnastikom i rukometom, kasnije i nogometom, falio član ekipe. I onda su me pozvali da dođem kao četvrti jer nisu imali koga, a ja sam, naravno, pristao. Profesorica je uočila da imam talent i nakon mjesec dana sam na prvenstvu osnovnih škola u Splitu bio treći, a onda na prvenstvu Hrvatske drugi. Iako moram kazati da sam ja tada streljaštvo doživljavao kao nešto sa strane jer sam igrao u nogometnom klubu Solin nogomet i već sam počeo igrati sa šesnaest u prvoj momčadi. 




Jer naši ljudi priznaju samo i isključivo prvo mjesto...

Dugo u veznom redu, a onda i na poziciji beka...

- Igrali smo te '77. godine, ako se dobro sjećam, na Marakani i to je zapravo bio najveći uspjeh nogometaša Solina ikad. Igrali smo protiv najbolje ekipe u tadašnjoj Jugoslaviji, Crvene Zvezde koja je igrala u najboljem sastavu. I u prvih pet minuta smo primili dva gola, nismo se jednostavno snašli, a utakmica je završila 6-3 u korist Zvezde iako smo mi tada već pokazali da smo za drugu ligu fantastična momčad. I danas se nas par igrača iz te generacije nalazimo, podružimo i sjetimo se nogometnih dana - veli Siniša.

Toliko puta je tumačio kako ga čude oni koji nisu zadovoljni drugim ili trećim, pa i četvrtim mjestom na olimpijskim igrama ili svjetskim prvenstvima. Ono kad je Goran Ivanišević tri puta gubio mečeve u finalu Wimbledona brojni su bili razočarani. A kada je u četvrtom pobijedio, svi su se sjurili na doček na Rivi - stotinjak hiljada zahvalnih Ivaniševiću. A u njegovom klubu na Firulama kočio se natpis - Fala k**

To je tako, naši ljudi priznaju samo i isključivo prvo mjesto, trofeje, naslove, sve drugo je za zaboraviti. Ali...

-  Ako želite nešto ozbiljno raditi morate to voljeti i imati emociju, a onda kada se na tu emociju doda naš dalmatinski dišpet na putu ste da nešto napravite. Jednostavno - bez ljubavi i emocije niti jedan posao ne može se raditi vrhunski i za sve ovo što sam stvarao, ne znajući kuda će me to odvesti, mogu kazati da sam izuzetno sretan i da bi taj put ponovno odabrao. Moja supruga je bivša reprezentativka i osvajačica mnogih medalja, najstarija kći je bila u tenisu i streljaštvu, mlađa kći je bila odlična u tenisu, a najmlađa je zahvaljujući tenisu završila studij psihologije u Americi. Često se nasmijem kad kažu da smo poslije Mediteranskih igara u Splitu, kad je sve procvjetalo u sportskom dijelu, valjda obiteljski bili predodređeni za sport. 

Kažu za njih - najnaoružanija obitelj u Europi, a oružje je bilo okruženje ljudi čiju je priču stvarao i podupirao... 

- Jasna Šekarić je bila djevojka iz Osijeka, dugo godina sam je vodio na pripreme i bio joj trener i selektor. Goran Maksimović koji je '98. postao olimpijski pobjednik puno je godina čak bio sa mnom u sobi pa sam ga tjerao da radi neke fizičke vježbe od trbušnjaka, sklekova i drugog. I to on i dan danas priča. Govorio sam im stalno, i to su bile nekakve moje metode, da u ozbiljnom streljačkom sportu, kao i svugdje, treba imati dobru fizičku spremu. Do tada je bilo pravilo da ne treba biti neka posebna fizička priprema, ali eto vrijeme je to pokazalo da to treba itekako. Pa radio sam i sa Rajmondom Debevecom koji je sa sedam olimpijskih nastupa postati posebnost kao i sa zlatom u Sydneyju u trostavu 2000. godine. I uvijek sam isticao da sportaš svoj uspjeh i vrijednost sporta vidi kad ode na Olimpijske igre - u dahu izgovara Vitez čiji je apsolutni junak kluba i prvo lice streljaštva Petar Gorša. Jest da je prvi među jednakima, ali ipak s pinku više potrebe za isticanjem.


"U streljaštvu je bila dobra ekipa, dobra klapa..."

Jer svaki sportaš koji se ozbiljno bavi sportom smatra da njegova karijera nije potpuna bez Olimpijskih igara. Posebno je ponosan i na izniman sportski kompleks u centru grada na Jadru...

- Izgradnju streljačkog centra pokrenuli smo u Solinu 1980. godine i ponosan sam da smo sve skupa izgradili u desetak godina jer tada smo još bili pod Splitom i nije bilo novaca, a neki su centar čak predlagali i u Stobreču. Sjećam se dobro da sam na jednoj skupštini pitao može li Hajduk biti velika momčad, a da njegov stadion bude u Omišu ili negdje u okolici Splita. Pa logički je da bude u Splitu, kao što je prirodan tijek svega bio da prostorije streljaštva budu u Solinu. Prvotno su ovdje u Solinu bili zamišljeni samo teniski tereni, ali pri projektiranju smo izmijenili sve i gradili isključivo svojim sredstvima, svojim radom, sponzorstvima...

Pa onda i svaka medalja iskovana u solinskom kompleksu ispuni srce nekom življom, crvenijom krvlju.

- Ma emocije vas preplave kad jedan vaš sportaš osvoji medalju na velikom prvenstvu onda ste vi u tim trenucima stvarno osjećate emotivno, sretno, zadovoljno... Od uspjeha moje supruge i kćerki, a onda kad su sjajne rezultate redali Mladenka Malenica, Irena Božić, Marović, Ante Krišto,.. Da ne bih koga preskočio, to su 22 reprezentativaca koja su osvojili 118  medalja u Solin s velikih prvenstava.

Kako od zvjezdanog neba nogometa skočiti na planetu koja se streljaštvo i tenis zovu - ekipa u individuu...

- Čim sam došao u višu trenersku školu profesor Gabrijelić nekoliko me puta znao pitati pa kako nogometaš ide na streljaštvo, iz ekipnog sporta u individualni. Ali, eto, nije teška formula jer kad shvatiš pred tridesetima da ti je nogometna karijera pri kraju, otišao sam u streljaštvo gdje je bilo dobro društvo, dobra klapa i onda se dodatno kod mene rodila emocija i iz tih emocija proizašlo je da neko malo mjesto može biti veliko.

Baš kako i ova velika priča ima malo prostora među redovima koji govore o boljima od boljih, o onima čija skromnost govori o životnoj veličini...

- Kad ste previše u javnom prostoru onda imate dosta onih ljudi kojima to smeta i koji vam pronalaze mane. Tada su u stanju da vam se miješaju u sportski dio pa i privatni život i zato sam uvijek imao jednu distancu prema pojavljivanju u medijima. Jednostavno - treba biti zastupljen koliko je neophodno, ne više od toga. Tako da se ja nikada nisam ni trudio biti u prvom planu...


hr Sun Feb 12 2023 08:55:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/6416bcff5d79652a668b464f/80

Nenad Cambj arheolog je kakvom pandana nema, a ne posustaje ni na pragu devedesetih: "Znanje nije ono što jedan put dobiješ u školi..."

19.03.2023. u 08:42h
Počeo je kao kustos u Arheološkom muzeju pa onda magistrirao, doktorirao i svoju karijeru trasirao znanstvenom više nego muzejskom kursu
Sol i svjetlost. Dva univerzalna i nenadomjestiva životna elementa. Poput mora, tijela sadrže sol. U suzi. U kapi znoja. U krvi. U majčinoj utrobi, prije nego nas je okupalo svjetlo ovog svijeta, razvijali smo se u slanoj fiziološkoj otopini. Baš kako bi i bez soli naša srca prestala kucati, krv ne bi tekla, a mišići prestali uredno funkcionirati.

A nekada? Nekada, u vrijeme Rimljana, sol je bila tako dragocjena da se koristila i kao sredstvo plaćanja. Osoba koja nije bila vrijedna soli, nije bila vrijedna ni svoje plaće. Sole et sale nihil utilius. Nema ničeg korisnijeg od sunca i soli.

Sol je uvijek na stolu, ali nikada nije u središtu pozornosti. Kad nedostaje soli svi se uskomešaju i traže sol, ali inače ona zna biti tijekom čitavog ručka na stolu, a da nitko ni ne pomisli na nju, ne skrene pogleda. Bezbojna je, pomalo i blijeda, ali predaje se u cijelosti i želi u prvi plan staviti hranu koja se blaguje, a nikako samu sebe. Na tisuće je situacija u kojima je sol nezaobilazna, ali ona se time nikada ne bahati. Sve što čini, čini ponizno i samozatajno. Služeći drugima.

Biti "sol zemlje" nevjerojatno je velik kompliment, pripadan Nenadu Cambiju koji je poput soljenke uvijek pri ruci, koja je lako pokretna i dostupna, koja je na korist svima, u svakom slučaju i u svako vrijeme. Akademik Cambj svojim je životnim radom bio sposoban pomaknuti se i dospjeti tamo gdje su ga ponajviše trebali. 

- Završio sam pravu klasičnu gimnaziju, od prvog do osmog razreda. Klasična gimnazija s grčkim i latinskim jezikom sama po sebi daje neku vrstu usmjerenja. Dugo nisam znao što bih, ali kad sam se odlučio, opredijelio sam se za arheologiju. Moj tetak je akademik arheolog Duje Rendić Miočević i u njemu sam vidio trag kojim bih i ja mogao krenuti - govori Cambj koji je baš u punom smislu tog termina arheologiju shvatio kao uzbudljiv životni moment koji mijenja postojeća znanja i stvari koje smo mislili do tad.
- Intenzivno sam se u to vrijeme bavio i plivanjem, bio sam jugoslavenski rekorder na 100 i 200 metara leptir od 1954. do 1957. godine i kad nisam uspio položiti olimpijsku normu za Olimpijadu u Melbourneu, odlučio sam prekinuti sa sportom i okrenuti se studiju i posvetiti mu se, svim bićem i potencijalom. Nisam tada, istini na volju, mogao znati moj potencijal. Moguće da mi je sport dao poticaj i ustrajnost jer sam shvatio da mogu raditi, da volim raditi i da mi nije teško raditi. Naravno da sam tada na studiju bio daleko uspješniji nego u srednjoj školi - priča početke Cambj.




Antika je iznad svega

Ni sada ovaj arheolog ništa ne ostavlja slučaju jer još uvijek s visokom brzinom rada djeluje nadomak devedesetog desetljeća hoda ovom zemaljskom balotom - premda u usta uzima pješčani sat. Kad sat počne curiti, izgleda da neće nikada, a kad dođe do kraja, osjećaj je da je vrijeme odletilo "kao ludo"...
Počeo je kao kustos u Arheološkom muzeju pa onda magistrirao, doktorirao i svoju karijeru trasirao znanstvenom više nego muzejskom kursu. U jednom trenutku, kad se pružila prigoda prešao je na katedru za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zadru. Kao odgovorni urednik u Književnom krugu Split, pak, u kojem je djelovao preko trideset godina "pro bono" potpisao je oko tisuću knjiga. Eto, cijelu jednu biblioteku.

- Razdoblja prije dolaska Hrvata i ostalih slavenskih naroda posebno su me zanimala, antička civilizacija koja je nestala s radnim srednjim vijekom, a ostala je zakopana ispod slojeva zemlje, ali je ostavila duboki trag bez kojega bismo danas bili više nego siromašni u svim aspektima života. I to mi je bilo intrigantno - kao čovjeku i osobi koja je u tome pogledu imala barem nekakvo predznanje.

A antika je ipak iznad svega...

- U antiku sam zaljubljen i danas, unatoč mirovini, ona je bila područje mojeg profesionalnog rada na Filozofskom fakultetu u Zadru, kasnije Sveučilište u Zadru. I znate, nikada ne bi bilo suvremene europske civilizacije bez antike. Ta je civilizacija ovdje kod nas bila razvijena, gradovi su nastajali i razvijali...



"Od običnog vojnika došao je do generala"

Rođen u blizini Dioklecijanove palače, ona ga je, kao i Dioklecijanova osobnost, iznimno privlačila.

- Mene je zanimalo kakav je on bio kao vladar, kako je izgledao, a znao sam da Dioklecijan nije podigao svoju rezidenciju na praznom prostoru nego je gradio na mjestu, nego na križanju dviju važnih cesta i pristupu moru. Zato se i razmišlja da se nastave istraživanja na današnjem Pazaru jer tu je bilo to preddioklecijansko naselje i luka. 

Dioklecijana, koji je zapravo bio vojnik, podrijetlom očito negdje iz ovih dalmatinskih krajeva, ali to nije sa sigurnošću poznato.

- Smatram da bi njegovo ishodište bila Doclea u južnoj Dalmaciji (Podgorica u Crnoj Gori - op.a.). Dioklecijan je napredovao od običnog vojnika do neke vrste, ako bi to uspoređivali s današnjim činovima, generala ili zapovjednika velike vojne skupine. I naravno kao zapovjednik domestika (carske straže - op.a.), ali velikog opsega, došao je u priliku da sam postane carem. Postavši carem, ne bez nasilja, organizirao je svoju upravu na specifičan, do tada neviđeni način i dogodilo se, što je u povijesti bilo nepoznato, da dragovoljno napusti tron. Shvatio je jednostavno da treba organizirano napustiti vlast, prijeći u neku vrstu mirovine, ali ostaviti svoje carstvo u usustavljenom poretku. To je Dioklecijan uspio. I osim toga što je uspostavio rimsku državu, napravio je i carski ured u kojem je postojala cijela velika sudačko-odvjetnička kancelarija pa zato posjedujemo preko 3 tisuće očuvanih privatnih i javnih dokumenata, presuda i odluka. On je imao životno prokletstvo što je potpisao edikte o progonu kršćana i zbog toga su ga kasnije u povijesti odbacivali, ali on u početku nije bio protiv progona kršćana, kao takvih, nego je popustio pritisku svoga zeta i suvladara Galerija - tek je to dio, vjerojatno jedan dio od broja na neku n-tu potenciju koliko je znanje ovog arheologa.


"U moru su ostatci toliko stvari"

- Još dok sam djelovao u Arheološkom muzeju u Splitu, dobio sam zadaću da vršim podmorska arheološka istraživanja i utvrđivanja lokacija jer mi je tada ronjenje bilo i hobi i sport. I grubo rečeno, te lokacije su pljačkale. Ronio sam oko čitavog Visa, nismo mogli dublje od tridesetak metara što je danas itekako moguće s novim tehnikama. S normalnim zrakom kojeg imate u bocama ne možete roniti duboko, ali nama je dubina od tridesetak metara ključna. Najveći broj nalaza je uz samu obalu jer kako obala tone, tako tonu i arheološki lokaliteti. U moru su ponekad ostatci toliko stvari, da je to teško zamislivo onome koji nije to vidio i doživio - u dahu izgovara Cambj.

Problem morskih nalaza je njihovo očuvanje.

- More je agens koji spašava, ali i uništava. A istraživanja na Spinutu krenula su nekako jer sam u arhivi Arheološkog muzeja našao slike dječaka koji su na karetu donijeli amfore pronađene u uvali Spinutu. Naime, za vrijeme nevere, pijesak se obrisao i pokazala su se ležišta amfora. S dvije je to strane bilo bilo sjajno otkriće. Pomoću amfora gradila se obala, a one su poslužile kao nekakvo postolje za pristanište. S druge strane njihov tip i oblik je pokazao da se u njima dovozilo ulja iz daleke Španjolske, iz područja uz obale rijeke Guadalquivir. Tako udaljene veze do tada nitko nije mogao ni pretpostaviti.

A baš su ti nalazi spojili dvije ljubavi - onu istraživačku i dalmatinsku - prema moru.

- Prije bi išao u ribe i ronio, ali osjetio sam početkom ovoga stoljeća da mi voda ulazi u uši i stvara teškoće u komunikaciji. Uz to gubio sam sluh, a teško se boriti s gluhoćom i biti u kontaktu s kolegama, znanstvenicima I studentima. Gubitak sluha zapravo me je spriječio da nastavim s ronjenjem tako da se danas kupam samo do vrata, bez močenja glave što ne pruža veliki užitak boravka u moru koje volim kao bitni element ljudske prirode i mogućnosti stalnog povezivanja naroda, kultura te općeg civilizacijskog napretka.

Napretka kakav treba iz dana u dan jer...

- Znanje nije ono što jedan put dobiješ u školi. Ako si ostao na početnom polazištu, tada si nigdje, a ako nastaviš raditi onda to akumulirano znanje mora izlaziti van. Tako vam ja sad sjedim za računalom i pišem i napisat ću sasvim sigurno još puno toga ako mi Bog dopusti da da poživim još neko vrijeme i da pri tomu ostanem zdrave glave. Ja se držim one od svetog Augustina - tko ti jamči sutrašnji dan?. Nitko. Nitko ti ne jamči hoćeš se probuditi živ ili ćeš put Lovrinca, ali dok budem zdrav trajao - istraživat ću i pisati radove u okvirima mojih znanstvenih mogućnosti interesa.




hr Sun Mar 19 2023 08:42:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/640d74e35d7965434f8b45e7/80
Foto: Ivana Ivanović

"Svaki lik koji sam odigrala neka je moguća ja. Svidio mi se taj svijet, ali najviše me zanima rad na sebi..."

11.03.2023. u 22:02h
A uvijek je jednako lako i jednako teško. I prije i sada...
Kažu da su oči prozori naše duše. Valjda je to razlog zašto danas toliki među nama pri susretu obaraju svoj pogled. Ne žele uvid u stanje svoje duše, nešto kriju ili se nečega srame. 

Oči. Organi u bojama. Opažaju svjetlost koju onda pretvaraju u živčane impulse. Zvuči jednostavno, a nije, Očima primamo gotovo pa sve informacije iz svoje okoline. Očima gledamo, vidimo i namigujemo. S njima dajemo "mot" u briškuli. Zaljubljujemo se u nečije oči. 

Kad smo mali oči nam služe za otkrivanje svijeta oko nas. Kad narastemo očima uglavnom pokušavamo proniknuti u tuđu privatnost. Oči su organ koji je čovjeku sigurno jedan od najdragocjenijih. Uho moje, nosu moj ili nogo moja. Nikada to nismo čuli, ali i vi ste nekome nekada sigurno rekli - Oko moje!

Neovisno bili mi zdravih očiju ili slabovidni u životu se moramo suočiti s različitim izazovima. Od presudne je važnosti tada onaj unutarnji vid koji ne ovisi o klasičnom vidu. Suočavanje se uvijek odnosi na nešto teško, ružno, opasno, problematično. Suočavanje sa stresom, strahom, bolnom prošlošću, bolešću, dugovima, poskupljenjima. Suočavanje sa samim sobom u svijetu u kojem sve više nedostaje snage, volje, hrabrosti, ali prije svega poštenja - nedostaje za čvrst pogled na stvarnost oko nas. 

- Svidio mi se taj svijet, ali vrlo brzo se dogodilo da me najviše zanima rad na sebi, čeprkanje po samoj sebi. Naime, svaki lik koji sam odigrala je neka moguća ja. Svaka uloga nešto mi je donijela, ili odnijela, gradila me i kao glumicu i kao osobu. Postoje uloge koje su važne za moj razvoj, ali isto tako i partneri, glumci s kojima sam radila, dramaturzi i režiseri s kojima sam surađivala. Rekla bih da sam imala sreće. Ponekad je to bila i mudrost u odabiru - govori tako splitska dramska prvakinja Snježana Sinovčić Šiškov o svijetu glume koja je u njezinim očima bila prilika da upozna samu sebe.

A ovako je izgledala startna pozicija glumačke životne avanture za koju joj mnogi zavide, aplaudiraju toj umjetnosti koju je Snježana dotjerala i izbrusila do teško dostižnih centimetara.

- Moja glumačka priča imala je, rekla bih, prirodan slijed. Dramsko-recitatorska grupa u osnovnoj školi, nastupi na školskim priredbama, gradska i republička natjecanja, uspjesi koji ti daju vjetar u leđa. Sve se to nastavilo i u srednjoj školi, kad postajem član Glumačkog studija za srednjoškolce i studente, osnovanog pri HNK Split. Opsluživali smo predstave; statirali, igrali manje, ili veće, mlađe uloge. Eto, tako sam, još prije Akademije, odigrala i Cicu Cvićaricu u Brešanovoj „Svečanoj večeri u pogrebnom poduzeću“, Kaloniku u Aristofanovoj „Lizistrati“ i Barbaru u „Mefistu“ Klausa Manna - veli.


"Mladost, talent i ambicija nisu dovoljni..."

A u jednom je trenutku željela postati i novinarka...

- Mama je mislila čak da ću biti profesorica hrvatskog jezika i navijala je zato. U jednom trenutku željela sam biti i novinarka, čak sam kratko i pisala za "Omladinsku iskru". Sjećam se vrlo dobro i svog prvog razgovora sa Zijahom Sokolovićem i on me jako zaintrigirao za glumački posao iako se tada još nisam vidjela u glumi. U mom drugom razredu srednje se snimao film "Pad Italije" u Maslinici na Šolti što je bilo strašno zanimljivo za malo mjesto. Moj otac je Šoltanin, imamo tamo kuću i kao i cijelo mjesto, statirala sam i ja u filmu, ali sam postala statist sa zadatkom. Primijetili su me. 

Dijete, ili mladi čovjek, koji se zalijepi za kazalište i gura do iznemoglosti, ostaje u kazalištu čitav život.

- Ja sam se, evo, našla u glumačkom poslu. Upisala sam Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu i sve vrijeme studiranja, kao stipendist HNK, sudjelovala u produkcijama Splitskog ljeta. Po završetku školovanja, vratila sam se doma i postala članicom dramskog ansambla splitskog kazališta.

A uvijek je jednako lako i jednako teško. I prije i sada...

- Mladost, talent i ambicija nisu dovoljni. Proces obrazovanja je zahtjevan i težak. Kao svako sazrijevanje, povremeno i bolan. Netko se na tom putu izgubi. Mnogi se i ne bave ovim poslom. Uz talent i zanatske vještine, silno je važno biti vrijedan, uporan, imati strpljenja i mudrosti za ustrajati i iskoristiti prilike koje ti se pruže. Svaka uloga, svaki zadatak, pa i najmanji, može biti velika prilika za napredovanje. To treba iskoristiti. Nikad ne znaš - govori Sinovčić Šiškov.


"S vremenom sam naučila stvoriti preduvjete da uživam u svakom procesu"

U posljednje vrijeme kao da je njezina glumačka adresa ostala zapisana kao šalabahter pa su se tako počele intenzivno slijevati i nagrade.

- Svaka nagrada koju sam dobila u tom trenu primanja mi je bila i najvažnija i najdraža. Značila je potvrdu i priznanje procesu rada na nekom liku i projektu koji je neposredno završen, ili sam još uvijek u njemu. Volim svoj poziv. S vremenom sam naučila stvoriti preduvjete da uživam u svakom procesu. Držim to nekom vrstom blagoslova. Nije li to već dovoljna nagrada? Stoga, nagrade primam ponizno i zahvalno, kao bonus. No, nagrada zatitra egu, a vrlo blizu je taština koja vreba i koje se treba čuvati. Destruktivna je i razara. Opasna je za pojedinca, a nepodnošljiva za okolinu - kočnicu stiska Snježana.

Glumom kao fenomenom, pak, jasna je - želi se baviti kroz sve medije. 

- Kazalište, film, radio, televiziju. Svaki medij je, sa svojim zadatostima, zanimljiv, uzbudljiv, intrigantan. Neprocjenjiv je osjećaj neposrednog izlaska pred publiku u kazalištu. Ako govorimo o dramskom ansamblu HNK Split, još uvijek nas nema dovoljno. Ali ima sjajnih glumica i glumaca. Od još uvijek svježih i neumornih seniora, preko već potvrđenih srednjaka, do talentiranih, duhovitih i neustrašivih najmlađih članova ansambla - ili će to, nadam se što prije, postati. 

Ponovno zastaje. Split, kaže, ima izvrsnu publiku. 

- Zahtjevnu, otvorenu i iskrenu. Nije li to fenomenalna kombinacija? Nije li to obvezujuće? Nažalost, te stalne turbulencije u upravi, dolasci, odlasci… Nemamo ravnatelja drame, ravnatelja tehnike, poslovnog ravnatelja. Jasno je da je u takvoj situaciji teško sve držati pod kontrolom. Čini mi se da se odluke donose ishitreno. Nepromišljeno. Bez odgovornosti. Rekla bih i uz nedostatak ukusa. Ali, na korak od kaosa, kome je do ukusa, poetike, koncepcije, čak etike? U situaciji kad niste u stanju napraviti uravnotežen raspored igranja postojećih predstava, tko će se baviti programskom vizijom, ili vizijom razvoja ansambla, razvoja publike?


"Najteže mi pada friziranje, šminkanje, proba kostima..."

Kroz naočale filma, u kojima se Snježana često pojavljuje, publika se povećava brojčano, a razina profesionalnosti se diže još jednu razinu...

- Premda su snimanja često zahtjevna i u vrlo teškim uvjetima; pod ogromnim vrućinama, a u teškom, zimskom kostimu, ili usred noći na hladnoći u ljetnoj tankoj haljini, ponekad u malim zagušljivim prostorima višesatno snimanje s gomilom ljudi, odgovara mi ta fokusiranost na vlastiti zadatak i na partnera. Volim i svedenost glumačkih sredstava na filmu. Veseli me svaki filmski set, osobito s mladim režiserima, pa i studentima. Poklopilo se da sam radila meni jako drage projekte, s izvrsnim režiserima i inspirativnim partnerima.

A u zadnje vrijeme i pred radijskim mikrofonima...

- Često surađujem s Dramskim programom Hrvatskog radija. Otkrivam za mene, kao glumicu, novi medij, potpuno različit od svega što sam radila do sada. Nema pomoći kostima, scenografije. Nema frizure, maske, geste ,mimike i grimasa. Sve je fokusirano isključivo na glas i govornu radnju. A znate, u mom poslu mi najteže pada friziranje, šminkanje, probe kostima, presvlačenje. To mi je sve "nužno zlo", jer ulogu uglavnom radim "na unutra" pa sve to bude posljedica. Celofan. Na radiju, nema pakiranja, nema celofana.

Dogodi se i osjećaja izgubljenosti, nesigurnosti i umora. Kreativnih sukoba i blokada, ali...

- Možda postoji tisuću drugih poslova kojima bih se mogla baviti, ali evo, ja ponovno biram glumu. Glumu, koja me gradila, s kojom sam stasavala. Glumu koja me ponekad spašavala i koja me spašava. Glumu koja je postala neodvojivi dio mene, dio mog identiteta.









hr Sat Mar 11 2023 22:02:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/640458555d7965ff388b45c6/80
Foto: Ivana Ivanović

Za njega kažu da je najneovisniji sportski novinar u Hrvata: "Pišem šta mi je na duši i nitko ne može utjecati na to!"

05.03.2023. u 09:54h
Prvo na Sportnetu, onda Sportskim novostima i Telesportu. Uvik san tio imat kolumnu u kojoj ću si dat oduška i eto, super je prošla, pitaju ljudi odakle ideje, ali ideja kad se daš u sport imaš tjedno najmanje deset.

Ako se vako nastavi, u Hrvatskoj će bit ka i na Marsu. Opće neće bit uvjeta za život. A svemu je kriv Kolumbo, jer da nas on nije otkrio, mi bismo davno bili Amerika. Ovako samo Balkan s brdom problema i dolinom suza, punih usta demokracije i praznih želudaca od frustracije. Niko nije zadovoljan - ni pozicija, ni opozicija, prosvita ni rasvita, bogati ni rogati. Kažu i istine zbore da smo najčudniji narod na svitu i cijenit ne znamo što imamo. Eto.

Split sebi voli tepati kako je "najsportskiji grad na svitu". Gledajući broj stanovnika u odnosu na osvojena olimpijska, svjetska i europska odličja, epitet svakako ima smisla. Još i više ako se gleda koliko je sport popularan i važan u životima Splićana. No, trofeji i medalje sve rjeđe svraćaju u "grad pod Marjanom", barem što se klubova tiče.

Godina dana u životu čovjeka nije previše. Ali kada je gore napisano još u siječnju 2011. godine onda je jasno kako je više od desetljeća zapravo vrlo dug period u sportskom životu koji ostavlja posljedice koje je, nažalost, lako predvidjeti. A najveći je problem što se umjesto učitelja radije igra menadžera, tijekom priprema umjesto s pločom i flomasterom više radi mobitelom, zove roditelje igrača i "sugerira" im za kojeg menadžera da potpišu, čak i za koji klub.

I kad bi Bernard Jurišić to napisao pa oštro promiješao taj koktel samodopadnosti i cinizma, otkrio bi cijelu formulu (ne)uspjeha. Ma lako za laike ili društveno-mrežne sveznadare, koji svoje verzije i opravdanja često traže u krivim prostorijama, nego za trenere koji kao da glume bestežinsko stanje i shvaćaju stvari rijetko onakvima kakve zaista jesu. Loša organizacija, promašena sportska politika, krivi temelji i katovi - teme koje se često pronađu u Jurišu ili u slovima stranice na jednoj društvenoj mreži.


- Uvik san volio pisat, ima san knjige, male bilježnice kad san polazia u školu i di san pisa sastave Hajduka, eto, sa šest, sedan godina. I još uz to sedandesetšeste san rođen, za vrime finalne utakmice Europskog prvenstva između Njemačke i Čehoslovačke, mater je dobila trudove, a doktori u kantini gledaju finale. Utakmica je bila u osan navečer, a ja san se rodio u deset i deset, taman kad su se penali pucali. Tada je bio poznati Panenka, tad san se rodio. I kako onda mogu mimoić sport - govori Jurišić.
Sjećate se? Prva tri para izvođača bila su sigurna - Masny, Nehoda i Ondruš za Čehoslovačku, Bonhof, Flohe i Bongartz za Njemačku. Onda je u četvrtoj seriji pogodio Ladislav Jurkemik, a Ulrich Uli Hoeness zapucao je visoko preko grede. Svijet je bio konsterniran - ako Česi pogode peti penal, sve je gotovo, strašna Beckenbauerova Njemačka će izgubiti. Je li to uopće tehnički moguće? Je li dopušteno pravilima?

Lopti je tada prišao igrač s brojem sedam, Antonín Panenka, jedan od onih igrača zbog kojih su se sličice istočnoeuropskih nogometaša uvijek pozorno gledale prije razmjene - ovalno slavensko lice, počešljana tamna kosa i ponosni brk kojeg kod nas zovu - mišo kovač. Uzeo je zalet, izašao iz kadrova televizije i samo kopačkom potkopao loptu.

"Zaljubio sam se u košarku jer sam narasta..."

Vratimo se Jurišiću...

- Igra san košarku. Petar Grašo je najpoznatiji iz moje generacije - smije se.

 - Trenira san u ono vrime Jugoplastike kad se pisala povijest. Bia san kadet i junior, i iskreno moran reć da mi je stvarno bogatstvo da sam taj period proša iznutra. Nama je bilo normalno da smo prvaci Europe. Oblikovalo me to ko čovika više nego išta drugo. Bili smo negdi di nije bilo granica. Danas? Razmišljan da nema toga šta ne mogu, ako uložiš volju, energiju i vrime, šta god oćeš, možeš postići. Prista san sa osamnaest godina, nisan bio među najboljima i lomio sam između treninga i faksa. Mislio san zapravo da neću napravit neku karijeru, a kasnije mi je bilo ža jer su i lošiji od mene nastavili i napravili karijeru, al s druge strane mi i nije ža jer sigurno ne bi postiga ovo šta sad jesan

E da...

- Trenira san i u Hajduka, al san se zaljubio u košarku jer san u godinu dana narasta 15 centimetara. Onda više nisan moga u Hajduka, činilo mi se da ću bit bolji u košarci. A i bilo mi je bliže doma, ja san na Sućidru pa su Gripe uvik bile bliže.

Danas je zapravo novinar onaj ko objavi pet objava na fejsu, a u njegovo vrime, iako to sad pari da je prestar, ali nije, puno je bilo kompliciranije.

- U vrime kad san tija pisat, bilo je teško uć u novinarstvo jer si ima samo medije, novine koje su tiskane. Nisan zna kako počet. I taman sa osamnaest godina je počeo i internet, nekakvi forumi, piskaranje i tako san počeo pisat i ja. Nogomet.com je tad bio prvi portal, i javia mi se tip koji je vodio stranicu bi li ja pisa tekstove. I tako, počea san pisat o Hajduku, a tamo san upozna nekoliko ljudi koji je želilo gradit novu priču. Otvorili smo portal u početcima početaka interneta. Slagali smo ga kako smo tili, šta smo želili pisat i razvijalo se to - ubrzo smo postali Sportnet. I bio sam tamo četrnaest godina. Ponosan san na to, probijali smo put prije svih portala, ne samo sportskih. I kad smo tražili akreditacije, e to je tek bilo smišno. Većina nije znala šta je internet, rekli su da donesemo svoju novinu da vide šta i kako pišemo, i tako nas je jedan isto pita, a kad smo mu mi rekli da to izlazi na serveru, na monitoru da donesemo sljedeći put monitor.

"Nije bilo ni profesora koji se baš bavio time"

A monitori su bili njegova svakodnevica.

- Uf, od malih me nogu tehnika zanimala. Ima san tada ZX Spectrum računalo, krajen osandesetih godina i legendarni Commodore 64, igra san igre i ispalo je savršeno šta san moga spojit jedno i drugo. Diplomski rad sam radio na FESB-u na temu web portala. I bilo je to nešto novo, nije se mnogo znalo o konstruiranju web portala, grafičkom sučelju i ostalom. U svijetu su tada postojala pravila šta ide na livu, šta na desnu stranu, gdje će izbornik i što se stavlja u sredinu. Radili smo po tim pravilima, gledali smo američke stranice i tio san to napisat na hrvatskom jeziku. Nije bilo ni profesora koji se baš bavio s time i u to je vrijeme takav diplomski rad bio avangarda - kaže Jurišić.

Nedvosmislen je kad kaže i da mu košarka jedan posto draža nego nogomet, ali ne moš pobić od Hajduka...

- Nogomet je neusporedivo čitaniji, zanimljiviji i puno više tema ima nego ostali sportovi. Košarka je ostala u srcu.

Ma nemoš prisić tu pupčanu vrpcu.

- Puno su društvene mreže, portali i internet utjecali na promjene. Svatko danas ima mogućnost reći svoje mišljenje, kritizirat, vriđat i puno je više ružnih stvari na površini mimo lipih. Meni je u sportu gušt uvik napisat tekst koji će dite inspirirat da se zaljubi u sportaša ili sport. Lako je kritizirat, nać ružno i nečega se uvatit, al poanta je nać neku lipu priču.


Priča oko Juriša krenila je prije gotovo dva desetljeća.

- Prvo na Sportnetu, onda Sportskim novostima i Telesportu. Uvik san tio imat kolumnu u kojoj ću si dat oduška i eto, super je prošla, pitaju ljudi odakle ideje, ali ideja kad se daš u sport imaš tjedno najmanje deset. Niti jednu subotu nisam promašio, je, i utorak je bio prije - veli. Nastavlja opet u dahu.

- Bude pozitivnih i negativnih reakcija, ali nije mi problem, ja napišen ono na duši. Niko drugi ne može utjecat na to. I drago mi je da ljudi i sportaši znaju to. Znalo se događat da bi se vidili nakon nekog vrimena i rekli bi da iako san napisa kritiku, da san je dobro argumentira i da to podržavaju, a uz to i da znaju kako nije zlobna. Ja kad kritiziran i napišen da nešto ne valja, napišen zašto to mislin.

"Sa što manje riči tribat napisat što više..."

Uz Juriš, Facebook je posebna priča...

- Iskreno moran priznat da san u početku od toga zazira. Prva ideja da napravimo Facebook stranicu bilo je jer smo četiri autora na Sportnetu imali kolumne i da one budu prepoznatljive. Rekli su mi da to moramo imat, jer je bit brendirat novinara, otvorio to ja ili netko drugi vodio za mene. I donilo mi je to masu mogućnosti da kažen stvari koje nisan moga u medijima i u tekstu jer san Facebook svatia ka misto na kojem se sa što manje riči triba napisat što više. A ja iman problem da mi je teško zadržat nešto u sebi kad mi ide na živce. Nije problem ko je oko mene, i ako me živcira, živcira me. Tako je i kad vidin u društvu. I napišen zato milijun situacija.

A samo neke ostavljene su na posebnim ladicama srca.

- Na moj rođendan u Beču, kad su igrali Hrvatska i Turska, 2008. godine, najteže mi je palo kad smo ispali s Europskog prvenstva. Najlipši je isto tako vezan za reprezentaciju, pobjeda na Wembleyu s 3-2 protiv Engleza. Imali smo, znamo to svi, povijest s tim Englezima, oni su na sve nas gledali ko Balkance, a onda ih mi šišnemo, izbacimo tamo i kad smo došli u press salon, Bilić nakon nas i desetak hrvatskih novinara mu plješće, ovacije, slavlje. Njih stotinjak engleskih su nas gledali s prijezirom. Nažalost, malo lipih je bilo s Hajdukom, volio bi da ih je više, ali rođendanska proslava je ipak bila "the best". Čak san i ja bio iznenađen u kojoj je mjeri ta energija pukla i volio bi da neke uspomene sljedeće budu Hajdukove.

Ili...

- Pričali smo nas četvorica, Gabelić, Duplančić, Maljković (Tomislav, Blaž i Marin - sportski novinari - op.a.) i ja prije desetak godina o tome kako bi mogli iskoristit svoj medijski prostor za nešto dobro. Nazvali smo se 4N i odlučili povezat sve splitske sportaše u akciji Tone hrane za splitske beskućnike, koja već 11 godina puni prostorije Udruge MoSt i hrani one koji su gladni. Uz to, radimo i akcije davanja krvi, povežemo Hajduka, navijače, sportaše, medije... Ma ovaj je grad pun dobrote, energije, ljubavi, samo to neko triba potaknit. Mi smo malo pogurali i to je danas stvarno posta jedan ogromni splitski lanac dobrote. Strašno sam ponosan na to, lipo je živit u ovom ludom gradu punom dobrih i velikih ljudi.

Neće izbrisat lako ni kada su mu mobitel obasuli pozivi, al ne skroz direktno zbog sporta...

- Bia san na utakmici prije COVID-a, kad se proširio virus po Europi, Atalanta - Valencia. Sedan dana smo u Milanu bili Gabelić, Duplančić i ja, i u Bergamu je tada bilo žarište. Nakon tri dana momak je s te utakmice doša u Zagreb, i nasta je kaos. Kaos teški. Zivkanje. U međuvremenu smo bili na Hajduka, družili se, vidili milijun ljudi i rekli su onda da se moramo javit epidemiolozima. Mi smo to i napravili, a onda su nam epidemiolozi rekli da su nas već prijavili. Zvalo me ta dva dana dvi tisuće ljudi. Kašlješ li, jesi živ, umireš li? Uvik ista pitanja. Prenose mediji u isto vrime kako po momka u Zagrebu dolaze sa skafanderima, iznose ga, pištolji oko njega, teško ludilo. Tako su mislili da je i meni. I opet, prošlo je, al komedija živa. Ja sam tek godinu dana nakon dobio koronu...

Dobio je i akreditaciju za finale Mundijala, a ono tamo...

- Na Sportnetu smo bili prvi portal u Hrvatskoj koji je dobio akreditacije za Svjetsko prvenstvo 2006. u Njemačkoj, i kad je Hrvatska ispala san se vratio doma. I prijavin se iz zajebancije za finale. Spremin se za ić, ima san avion za Stuttgart i dan prije igran u kavezu balun. I kad smo izlazili meni se dogodi da naletin na vrata svlačionice, zalipe mi se u glavu i ja dobijen čvoku oko oka. I dolazin ja gor, u press salon, ljudi me gledaju, pitaju šta san pisa, ko me uneredio...
A kažu da često on uneredi, i to u kavezu - tri na tri. Ubojita vanjska desnica ko i u Anasa Sharbinija. Nogometnog osobenjaka i bogomdanog talenta koji, nažalost, nikad nije došao do punog izražaja. Da njegova autobiografija ikad ugleda svjetlo dana postala bi - bestseler. A da postoji riječ koja označava još prodavaniju i popularniju knjigu od bestselera dobila bi kakav prefiks s - juriš.

hr Sun Mar 05 2023 09:54:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Sport:Ostali sportovi
//www.dalmacijanews.hr/files/63fb4f685d7965e8218b4613/80
Foto: Ivana Ivanović

"Jozo Jakelić bio je odlučan, rekao je da ću jedriti u laseru, a želio je da radimo kao profesionalci od malih nogu!"

26.02.2023. u 13:28h
Stipanović je rezultate napravio, hrvatsko jedrenje načinio prepoznatljivim, i to samozatajno i daleko od pompe i blještavila
Netko jednom reče da treba zamisliti klub ribara u kojem njegovi članovi samo sjede unaokolo i prepričavaju svoje ribarske priče o tome kako su nekada ulovili neku veliku ribu, i koja im se je u zadnji tren otrgnula s udice… ali ti ribari, u biti, više uopće ne ulaze u brod, ne bacaju udicu, a kamoli mrežu. Samo sjede i sjećaju se kako je to nekada bilo. 

A u svačijem životu javlja se, prije ili kasnije, jedna takva "savršena oluja“. Trenutak kada krene dobro ili se sve loše životne okolnosti poklope i dolazi do brodoloma. Do brodoloma života. Sve nas vuče na dno. Bespomoćni smo i očajavamo u svojoj nemoći ili pak prihvaćamo rizik. Ne oklijevajući. Da - sada - ne za pola sata, ne za tjedan dana, ne dogodine, ne u mirovini - nego - sada!

Promijeniti pravac kojim vjetar puše ne uspijevamo, ali možemo prilagoditi jedra na pravi način kako bismo doplovili tamo gdje želimo. Baš kakav je koktel osjećaja imao i Tonči Stipanović kada je u istom satu od teško popravljive situacije došao do zvijezda. Kad je 1999. godine primio nagradu za najvećeg talenta dalmatinskog sporta, Tonči nije bio u stanju napraviti jedan sklek. Bilo mu je 13 godina, čisti talent. 


- Dvije medalje s Olimpijskih igara su svakako ispred svih drugih, ali zlato s europskog prvenstva 2010. će biti sigurno nešto posebno jer kad pobijediš olimpijskog pobjednika i završiš na prvom mjestu u seniorskoj kategoriji, to samo sanjaš. Zanimljivo s tog prvenstva je to što sam od prvog dana govorio da sam spor, svaki dan kad smo trenirali i kad bi došli doma i prepričavali što je bilo na moru, Jozi sam uvijek govorio da ne ide, da bi nešto trebao promijeniti. Još sam jedrio na brodu koji je star devet godina, nekako nisam znao razlog, ali očito je bio tek krivi osjećaj - sjeća se.

- I onda još uz to taman pred start mi je pukao jedan od dva mostića koji drže konop na krmi. Jedino što mi je preostalo bilo je vezati konop oko broda s donje strane iako smo znali da će me to usporavati. I prvu regatu sam ušao drugi, a drugu prvi s tim konopom. Svi su nakon toga dolazili do broda i pitali me jesam stvarno sve to uspio na taj način - vraćaju se misli u 2010. godinu kada se iz Tallinna u Estoniji vratio sa zlatnim odličjem s Europskog prvenstva.

Jednom prilikom usporedili su ga sa Srebrnim letačem, stripovskim junakom, jednim od najpopularnijih, čije je glavno oružje moćna srebrna daska kojom leti svemirom. U ovoj hrvatskoj verziji glavno oružje Stipanovića je klasa laser, a specijalnost osvajanje medalja, kao nešto predodređeno. Baš kao i životni put, predodređen i otkriven sasvim slučajno...

- Živio sam poviše lučice, otac je imao plan raditi jedrilicu. Zapravo je bio vaterpolist, branio je u "Jadrana", ali uvijek je bio vezan uz more i htio je imati svoj brod i onda se tako ta priča poslije posložila. Imao je već sve spremno, sve dijelove i trebao je početi s radovima, ali je pronašao jednog čovjeka u Trogiru koji je imao isti takav brod samo dva metra manji i s njim se dogovorio da naprave zamjenu. I tako smo iz Trogira doveli brod u "Mornara". Kad smo ulazili u luku s broda vidio sam te optimiste i privukli su me. Već sutradan upisao sam se u školu jedrenja.


 "Moraš imati fini osjećaj za brod..."

A kad se upišeš u klub prvo učiš uglavnom teoriju, kako se brod ponaša na moru te dijelove broda koje je jako bitno zapamtiti jer si prepušten sam sebi na otvorenom moru...

- Trener je u gumenjaku i prati te, a ti moraš znati reagirati kad on kaže, eto, povuci škotu (konop kojim se regulira koliko će jedno biti opušteno - op.a.) ili laškaj škotu. Jer kad ti, prvo mi pada na pamet sada, doleti lantina (motka za razapinjanje jedara - op.a.) u glavu i dobiješ čvoku, pa dođeš doma sa čvokon mater se pripadne i kaže - Ti si završio s jedrenjem. To jedrenje ne spada u opasne sportove, ali ipak si na moru, može se nešto nenadano dogoditi i bitno je da prvi polaznici kad odlaze na more se osjećaju sigurno u tom brodu, da ih ne uhvati strah jer je onda nakon toga strah teško izbiti i zaboraviti na njega. Ja sam se prvi dan odmah izvrnuo, išao sam po jakom jugu i upao sam u more, ali nisam puštao timun i škotu iz ruke. Bitno je samo bilo da sam sutra opet bio na moru.

Sutra, prekosutra i dan poslije. I kontinuirano dalje.

- Radnog vremena ovdje nema. Naš je sport takav. Nije dvoranski, nije na štopericu i ne može se kao plivanje skočiti u bazen, odraditi i ići kući. Jednostavno ovisimo o uvjetima vani na moru, o vjetru.

Vjetru za kojeg treba imati poseban osjećaj...

- Teško je to opisati i staviti na papir, ali dok sjediš moraš osjećati brod. U slučaju da nemaš taj fini osjećaj za brod, za vožnju broda i za brzinu, onda vjerojatno nećeš biti brz, a ni napraviti neki rezultat.

Stipanović je rezultate napravio, hrvatsko jedrenje načinio prepoznatljivim, i to samozatajno i daleko od pompe i blještavila. Pogledom unatrag, prvi veliki međunarodni uspjeh ostvario je 1999. godine na Svjetskom kadetskom prvenstvu osvojivši srebro u pojedinačnoj i zlato u ekipnoj konkurenciji, te drugo mjesto u Team Raceu. Godinu dana kasnije na Svjetskom prvenstvu ponovno se okitio s dvije medalje, prvo mjesto u ekipnoj i treće mjesto u momčadskoj konkurenciji.

U svom trećem kadetskom nastupu za reprezentaciju, na Svjetskom prvenstvu 2001. godine, Tonči je osvojio broncu u ekipnoj konkurenciji. Ekipne medalje osvajao je s reprezentacijom koju su uglavnom činili Šime Fantela, Igor Marenić i Ivan Kljaković Gašpić. Naslov svjetskog prvaka u juniorskoj konkurenciji na adresu je stigao i godine 2002. kada prelazi u klasu Laser 4.7, u Laser Radialu 2003. je bio i europski i svjetski prvak.

Korak dalje, 2003. godine Tonči je zajedrio u olimpijskom Laseru, a na svjetskom juniorskom prvenstvu bio je brončani. Srebro je stiglo godinu poslije na istom natjecanju, a onda i srebro na Europskom juniorskom prvenstvu da bi se, nakon muke, rada i odricanja, sve posložilo 2010. godine kada je osvojio prvo europsko zlato. Sljedeće godine Tonči je obranio naslov europskog prvaka, te ispunio olimpijsku normu za London 2012 godine. Doslovce su ga dijelili metri od olimpijske medalje, bronca mu je odlepršala u zadnjih stotinjak metara regate.


 "Jozo je želio da se osjećamo i radimo kao profesionalci..."

Ono što je propustio u Londonu obilato je nadoknadio u Rio de Janeiru postavši prvi hrvatski jedriličar s olimpijskom medaljom, osvojio je srebro, makar se i tada malo tugovalo zbog propuštene prilike za zlato. Srebro na igrama isklesano je i u Tokiju, a sve to uz alate Joze Jakelića...

- Jozo Jakelić je uvijek bio u ovom klubu, ali trenerskim poslom se počeo baviti 1996. godine. Ja sam tada imao 10 godina i taman sam počinjao ići na sve naše regate u Hrvatskoj, bilo je to vrijeme kad i nisam bio baš dobar, ali skupa smo krenuli i ostali.

I proveo je više vremena u djetinjstvu s Jozom nego sa svojim roditeljima...

- Ma postao je drugi otac, jednostavno. Imali bi i po 12 regata godišnje samo u Hrvatskoj. Stalno se putovalo. Ako nisu bile regate bile su neke pripreme. U to vrijeme smo imali bazu u Starom Gradu, tamo smo išli na zimske i na ljetne pripreme. Dolazili su nam i stranci, uglavnom Talijani tako da je već u ranoj fazi Jozo imao taj stav - nabrijan i profesionalan. Želio je da se osjećamo i radimo kao profesionalci od malih nogu. I sada je nekim mojim kolegama smiješno kad Jozo kaže da bi me znao potjerati doma s treninga jer ja mislim da se to više ne događa godinama, ali imao je stvarno malo oštriji stav prema svemu i ako nisi davao svoj maksimum i bio ozbiljan, znali smo da je bilo bolje ostati doma nego doći na trening. Onda sutra ujutro dobiješ za poklon jedan pedagoški brifing i tek onda imamo trening.

Ta Jozina vrlina brzog odlučivanja bila je presudna i u trenutcima kad je u laser Tonči tek ulazio.

- U isto je vrijeme u "Mornara" jedrio Karlo Krpeljević, a kako u klasi optimist možeš biti do petnaeste godine ili dok si lakši od 65 kilograma, a Karlo je uz to bio i nižeg rasta, nekako je bio predodređen za jedriti u dvojcu. Tada smo, kako smo bili jako dobri prijatelji, provodili smo i dosta vremena zajedno, odlučili da ćemo biti u dvojcu, ali sve je pomrsio Jozo koji je rekao da ću jedriti u klasi laser, i točka. I dobro da je tako bilo jer da nije bilo tako brze Jozine odluke, tko zna bili mi i razgovarali. Klasa laser je najrasprostranjenija klasa u svijetu što se tile olimpijskog broda i još najdostupnija, najjeftinija i stvarno iz te klase su izašli svi najpoznatiji jedriličari u povijesti. U toj klasi brod bi trebao biti svima isti, onakav kakvog ga dobiješ iz tvornice. Jednostavna je tajna uspjeha - moraš biti bolji od drugih, i kompletan - znati jedriti i po laganom i jakom vjetru.

I donijeti medalju u grad koji priznaje samo pobjednike, ali...

- Ono kad si drugi kao da nisi ni bio na prvenstvu i to je čak nekad i dobro. Svi mi sportaši iz Splita nekako i prije odlaska znamo za to i sigurno nam je to dodatni motiv. 


 "Morao sam uzeti mađarsku vižlu..."

Ono kad smo spomenuli da je jedrenje sport koji iziskuje 24-satni angažman, nismo napisali tek ustaljenu frazu već shvatili da Tonči jednostavno ne može bez jedrenja...

- Pokušavam u svim smjerovima što se jedrenja tiče tako da imam i jedan mali brodić na daljinski. Imam sad i najnoviji brod između tog na daljinski i ovog što jedrim u laseru, ti brodovi lete iznad mora. Baš sam prije jedno mjesec dana imao nezgodu, malo sam se polomio pa sam šivao četiri punta i još dva na arkadi, ali, eto, pokušavam iskoristiti vrijeme i upoznati se sa svim novim u jedrenju. Netko ode na odmor na otok ili na Havaje, a moj odmor je vožnja broda koji nije laser. 

Ili šetnja četveronožnog ljubimca sa suprugom kojoj je, na prvu, bio i namijenjen da provodi s njom usamljeničke dane kada je Tonči negdje daleko po svijetu, ili nešto bliže po Jadranu, u brušenja medalja i napornim i ustrajnim mislima da izvuče maksimum.

- Kad sam počeo živjeti tada s curom, sad sa ženom i dosta sam putovao, a ona se u to vrijeme spremala za pravosudni ispit, odlučili smo uzeti psa Sata koji joj pravi društvo. Zapravo, onda kad smo raspravljali o tome dosta često smo viđali jednog čovjeka sa psom, mađarskom vižlom koji se meni na prvu svidio. Onda smo ga malo guglali i na kraju odlučili da je to to. Sad ga u noći treba pokrivati pet puta, i svaki put nas on probudi da ga pokrijemo, ali dobro već je sad u godinama, ima ih 11 i pol, pa je za razumjeti...
hr Sun Feb 26 2023 13:28:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Sport:Ostali sportovi

Pročitajte još . . .