Bilo je to ludilo od fešte,
izgledalo je kao karneval. Prijenos finala smo slušali preko radija,
a kad je završilo mi se činilo kao da je cili Sao Paulo izaša na
ulicu. Bilo je to prvi put da je Brazil posta svjetski prvak, a
predvodija ga je Pele, najbolji igrač kojega san ikad gleda, ali i
ne samo to, nego san ga i upozna na jednom treningu Santosa – priča Domingo Franulović, kojega stari splitovci najbolje pamte po nadimku Mingo:
– Te ’58. godine Santos je bija u
potrazi za vratarima, pa san i ja bija na jednu probu. Branija san na
jednoj trening utakmici, sve dok na gol nije sta – Pele. On je bija
najbolji igrač, ali volija je branit i da se vratar povrijedio,
upravo bi Pele bio taj koji bi stao na gol. Na terenu se to nije
dogodilo, oni su imali Gilmara, vrhunskog golmana, ali, eto, taj moj
trening u Santosa pamtim po tome što ga je na golu završio slavni
Pele. Santos je bio tek jedan od nekoliko klubova u kojima sam
trenirao nakon što sam se iz Splita opet vratio u Brazil.
Vratimo se na početak. Odakle
Franulovići u Brazilu?
– Moja familija je odselila iz Blata
na Korčuli 1924. godine. Svi smo otišli, dida Ante, otac Ivan i
majka Mare. Otjerali su nas glad i nevolja. Otac mi je često zna
reć’, da nikad ne bi otišli da su imali bilo šta. U Brazilu je
počela industrija, tražili su radnike, pa su se ukrcali na vapor u
Prigradicu…
Kako su se snašli
u Sao Paulu?
– Dobro. Otac mi
je na početku radio na rančevima na kojima se uzgajala kafa, a
kasnije se zaposlio u tekstilnoj industriji. Majka nije radila, nego
je brinila o nas osmero dice. Cila familija živila je u predjelu
Moca, kvartu kojega su naseljavali pretežno Europljani, pa je ipak
bio malo kulturniji. Ja sam, dakle, u Sao Paulu rođen i tamo sam
krenuo u školu…
Jeste li se tamo
počeli baviti nogometom?
– Čim si se
rodija, tamo odma počneš igrat balun. Nema te livade na kojoj se
igralo, ali nisan tamo bija upisan ni u jedan klub. A i otac mi je
bija protiv nogometa. Nikad ga nije volija. Nakon šta san završija
četvrti razred, vratili smo se nazad…
Kako je došlo do toga?
– Nakon Drugog svjetskog rata u
Brazil je doša jedan iz Splita, ne mogu mu se sitit imena, i reka
da nude besplatan put, zaposlenje i smještaj u stanu za sve one
koji se žele vratiti u tadašnju Jugoslaviju. Moj otac je
prihvatio, ukrcali smo se na staru Partizanku, koja je kasnije
izgorila u škveru, i stigli u Vela Luku. Pamtim da je brod bija
krcat i da je bilo puno dice. Dida Ante se nije vratija, on je umra
u Brazilu di je i pokopan.
Vi ste doselili u Split?
– Ne, nego u Osijek, jer mi je otac
kao tekstilni radnik tamo dobio posao. Međutim, taj dio našeg
života obilježila je tragedija, umro mi je brat koji je tada imao
18 godina, i to nakon što se na nešto uboo na igralištu. Cijeli
se ukočio, nije mu bilo spasa, umro je u roku od 24 sata. Igrali
smo bosi isprid neke bogataške kuće, a i meni se isto dogodilo,
ali san se izvuka. Stenja san po noći, a onda me otac doša pokrit
i dirnija me po nozi, koja je sva bila otekla. Nisan mu ranije tija
reć da san igra jer je mrzija balun. Sićan se da je bila jesen i
da mi je mater uvik plakala šta smo se vratili jer bi ona volila da
smo ostali u Brazilu.
U Osijeku se niste dugo zadržali…
– Nakon godinu dana konačno smo
doselili u Split, a otac i brat su mi se zaposlili u škveru. Živili
smo kraj Turske kule.
Kako su sve te selidbe utjecale na
školu?
– Loše. Izgubija san tri godine.
Najprije onu u Osijeku, di me niko nije razumija jer san ono našega
jezika govorija s korčulanskin naglaskon, a onda mi se isto
dogodilo i u Splitu, di su me još dugo zafrkavali radi jezika. Uvik
san bija najstariji u razredu.
Kako je došlo do upisa u Splita?
– Dogodilo se to kad je barba Luka
Kaliterna priša iz Hajduka u Splita. Meni je bilo 16 godina, a nije
mi ni otac zna da treniran. Za barba Lukon je dosta juniora došlo
iz Hajduka i svi su imali prednost, ali su se nakon nekog vrimena
vratili nazad, pa i vratar koji je branija. Sićan se da je čak i
Karlo Grenc tada doša u Splita.
Pamtite li prvu utakmicu?
– Kako ne. Taj vratar iz Hajduka, ne
sićan mu se imena, nije doša branit jer je bila velika kiša.
Kombi Alujević i Drina Križević došli su po mene doma. Otvorija
in je moj otac i oni su ga nagovorili da me pusti na juniorsku
utakmicu protiv Jadrana u Kaštel Sućurcu. Bila mi je to prva
utakmica i od tada sam počeo braniti za juniore.
Kako to da niste postali igrač, nego
vratar?
– Barba Luka mi je odma reka da iden
u vratare. Ima san veliko stopalo, a to je njemu bija znak da iden
na branku jer je smatra da onaj koji ima manji broj noge bolje puca.
Kad ste debitirali za seniore?
– Mislim da je to bilo u Šibeniku.
Branio sam za Splita i u Drugoj ligi, a kad smo ušli u Prvu prvi
put sam na gol stao u utakmici u kojoj smo dobili Dinamo sa 1:0.
Niste počeli tu Splitovu prvoligašku
1957/58 sezonu kao prvi vratar?
– Bija san rezerva, iako san mislija
da ću branit već u prvom kolu. Tu prvu utakmicu smo igrali na
Karaburmi, a kad san ja vidija onu travu, parilo mi je da mi do
danas ne bi dali gol. Prednost je dobija Vidović, a kasnije i
Mrduljaš. Ja san prvi put dobija priliku u šestom kolu, kad smo
tukli Dinamo predvođen Jerkovićen. Posli toga smo dobili Spartaka
i Vojvodinu, a zadnja mi je utakmica bila u prosincu, u pobjedi 4:0
protiv Vardara.
– Ne, nego san se vratija u Brazil.
Već prije san ocu bija reka da bi se želija vratit u Sao Paulo.
Ovde san u prvim utakmicama bija rezerva, a čekala me i vojska. Kad
smo mi prvi put dolazili u Jugoslaviju nismo imali svaki svoj pasoš,
nego jedan kolektivni. Kako san rođen u Brazilu, iša san tamo i
napravija ga. Inače, oko puta nan je pomoga moj najstariji brat
Francisco, koji se vratija ’56. skupija nešto para i platija nan
put. Išla je cila familija.
Kako je dalje tekla vaša nogometna
priča?
– Vratio sam se u Brazil kao vratar
koji je dobro branio sedam utakmica jesenskog dijela prvenstva
Jugoslavije. Bio sam pun samopouzdanja i željan dokazivanja. Prvi
klub gdje sam dobio priliku bio je Portuguese, gdje me hvalio i
legendarni Djalma Santos. “Ko ovome da gol izvan 16 metara častim
ga pićem”, govorio je. Mislio sam da će me ostaviti, da ću za
njih braniti, ali nije bilo tako. Brazil je imao problema s
golmanima, ali uglavnom su ih uvozili iz Argentine.
Niste se tamo uspjeli nametnuti?
– Preko jednog našega sam probao i u
Corinthians, a imao sam i već opisanu epizodu u Santosu, ali jedini
klub gdje sam se zadržao bio je drugoligaš Braganca, s kojim sam se
borio za prvo mjesto. Bila je to jedina moja prava epizoda u Brazilu.
A onda opet Split…
– E, ne bi se vratija da san zna da će
za trenera doć Frane Matošić. Najprije da kažen da san u Brazilu
dobija dokumente i pasoš, te služija vijsku ravno jedan minut. U
Braganci se nije moglo ništa zaradit, nego samo u najvećim
brazilskim klubovima, a mene je Split zva natrag i platija mi put,
tako da san sudjelova i u prvoligaškoj sezoni 1960/61.
Spomenuli ste Matošića…
– On je forsirao Vukasovića, koji
je bio moj prijatelj, da san mu jedne rukavice i dres šta san
donija iz Brazila. Dobija san šansu u samo tri utakmice, a prva je
bila na Rijeci i znaš ko mi je da gol?
?
– Ćiro Blažević, koji je tada
igrao i na Kantridi mi zabio za 2:0. Mi smo u obe prvoligaške
sezone tog vrimena nesritno ispali iz lige, a ja san osta branit za
Splita i u Drugoj ligi. Kasnije san se zaposlije u škveru i 35
godina radija u odjelu precizne mehanike. U Brazil san bija još
samo jedan put i više ne želin ić’ jer se bojin da će me, ako se
šta dogodi, tamo i pokopat, ka i moga dida. Je, bilo bi lipo
pogledat Brazil i Hrvatsku, iman tamo i dosta rodbine, ali odavno
san reka da više ne iden u Sao Paulo…
Garbuncin
Nije se nama bilo lako bacat jer doli
je bija garbuncin, žalo od garbuna. Tvrdo je ka kamen, gore nego
beton.
Brzojav
Nakon zadnje utakmice protiv Vardara,
jedan mi je žestoki hajdukovac posla brzojav di mi čestita na
vrhunskim obranama u toj utakmici. Mojoj zadnjoj prije povratka u
Brazil 1957. godine.
Najbolji protiv Spartaka
Najbolja utakmica mi je bila protiv
Spartaka u Subotici, di smo dobili 1:0. U njihovom napadu je igrao
Ognjanov, obranio sam mu par udaraca, bio baš u najboljem izdanju.