Dogodilo se i to, roditelji djece s poteškoćama u razvoju uz potporu pojedinih udruga osoba s invaliditetom organizirale su 14. prosinca 2012. godine prosvjed na Markovom Trgu u Zagrebu, u Splitu na Rivi i ispred crkve svetog Vlahe u Dubrovniku.
Ovo je prvi prosvjed kojega je organizirala ova zasigurno najugroženija populacija građana u Hrvatskoj.
Što je to natjeralo ovu uvijek tihu populaciju na ovakav istup, na ovakav pristup rješavanja izazova koje ih je zadesio. Kao prvo moram reći kako za mene ovo nije nikakav prosvjed, ovo je borba za dostojanstvo, borba za pravo na školovanje, borba za poštivanje različitosti, ovo je borba za život po vlastitom izboru, ovo je borba za sustav koji u svakom trenutku može odgovoriti izazovima kojeg pred njega stavljadogađanje invalidnosti u obitelji. Ne mogu a da se ne sjetim poruka našeg aktualnog predsjednika koji je povjerenje građana stekao između ostalog i porukom “Pravda za sve”. Pitam se gdje je danas ta pravda, gdje je ta moralna vertikala koja bi predsjednik trebao biti, koji će stati iza ove populacije i glasno reći dosta je nepravde, ove osobe zaslužuju život kao i svi drugi građani, ove osobe zaslužuju samostalnost i pravo na izbor.
Danas ako dijete ide više od četiri sata u školu ili neku ustanovu na terapiju djetetu se prepolovljava invalidnina, a roditelj ne može ostvariti status njegovatelja. Zar invalidno dijete nije invalidno 24 sata dnevno, a ne samo četiri, zar u ovoj državi nije školovanje besplatno za sve, kako reče jedna od majki. Kako razumjeti sustav koji nema osjećaj za potrebe djeteta za fizikalnom terapijom koje je nepokretno, koje teško može micati rukama i nogama ili uopće ne može, te mu se ta terapija smanjuje sa pet na dva sata tjedno. Kako razumjeti ukidanje projekata i programa udrugama koje su pružale konkretne usluge zapošljavajući stručne osobe za određene potrebe djece i osoba s invaliditetom. Je li to pravda za sve, je li to društvo koje se brine za svakog svog pojedinca, je li to sustav koji pruža priliku svakom svom građaninu. Udruge osoba s invaliditetom koje djeluju na području dalmatinske regije kojih kao aktivnih ima oko trideset imaju preko 300 zaposlenih, što u prosjeku dođe deset osoba po udruzi.
Nažalost od 1. siječnja 2013. to sve nestaje, udruge će otpustiti sve djelatnike, veliki broj udruga će nestati, ugasiti će se, jer novih natječaja nema osim osobnih asistenata u kojima nisu predviđeni troškovi za administracije. Ipak, moram reći kako to nije ništa strašno, 300 nezaposlenih manje-više, kome to znači nešto. To što će nestati udruga, pa zar je problem osnovati udrugu? Ali problem su oni koji su ostali bez usluga koje su im pružale te udruge, problem je što oni ostaju bez terapije, problem je što oni ostaju bez dva-tri sata dnevnog druženja, čistog razgovora, problem je što im se ukida jedino što su imali – nada.Invalidnost je život i događa se u trenutku, a ne profesija i to su jasno poručili roditelji djece sa poteškoćama u razvoju, jasno su rekli kako ne žele da se sve događa u Zagrebu, pa nije Hrvatska ono što se vidi sa Pantovčaka ili nekog drugog brdašca iznad Zagreba, Hrvatska je i Šibenik i Vukovar i Vrgorac i Vrbovec i otoci i Međimurje i Istra i Slavonija i u svim tim sredinama jednako su potrebne usluge terapije za djecu i osobe s invaliditetom. Jednako je potrebno stvarati moralne vrijednosti u svim dijelovima Lijepe naše, biti dio onih kojima je stalo do boljeg života svakog pojedinca, biti dio onih koji znaju kako se to i njima može dogoditi.
Od 14. prosinca 2012. više ništa neće biti isto, poruke koje su poslane sa Markova Trga, sa splitske Rive, ispred crkve svetog Vlahe u Dubrovniku jasno govore.
Nećemo dopustiti diskriminaciju naše djece, nećemo prihvatiti kako nema novca za integracijsku politiku naše djece, nećemo prihvatiti da se naš rad sa našom djecom podcjenjuje, nećemo dopustiti da naše dijete bude građanin drugog reda, samo zbog toga što sporije hoda.