Produktivnost radnika je usko povezana s razinom blagostanja i standarda u državi, a na temelju njenog rasta se može procijeniti budući razvoj države. One države u kojima produktivnost po radniku snažnije raste će u srednjem i dugom roku ostvariti jači rast plaća i općenitog blagostanja, uz pretpostavku da se ne dogode neke korjenite promjene.
Hrvatska je davno izgubila utrku u rastu produktivnosti radnika u odnosu na države slične razine razvoja, pa su čak i one koje su nekada zaostajale za njom postale produktivnije. Period najvećeg zaostajanja Hrvatske za sličnim državama su bile godine krize, koja je u Hrvatskoj trajala puno duže zbog krivih ekonomskih politika, piše Index.
Zaostajanje Hrvatske po pitanju rasta produktivnosti u odnosu na slične države obilježava cijelo 21. stoljeće, a s godinama se mijenjao broj zemalja za kojima zaostaje. Ipak, prednost je u tome što je Hrvatska imala izraženo veću produktivnost od mnogih zemalja Srednje i Istočne Europe, pa je bilo potrebno desetljeće-dva da ju dostignu.
Do sada su Hrvatsku po produktivnosti po radniku prestigle Poljska, Litva, Rumunjska i Estonija. Tako je prošle godine Hrvatska bila na 79.1 posto produktivnosti po radniku prosjeka EU, Poljska na 84.2 posto, Litva na 83.3 posto, Estonija na 81.8 posto, Rumunjska na 80.3 posto.
Sve te zemlje su 2005. zaostajale za Hrvatskom po produktivnosti po radniku. Ali ima i primjera država koje su bile ispred Hrvatske, ali su s vremenom počele zaostajati. To su Mađarska (73.3 posto produktivnosti prosjeka EU iz 2020.), Portugal (75.7 posto), Slovačka (73.3 posto) i Grčka (70.4 posto).
Općenito su u EU najneproduktivniji radnici u Bugarskoj (55.9 posto), koji su 2005. bili podjednako produktivni kao radnici u Rumunjskoj, ali Rumunjska zadnjih nekoliko godina ostvaruje impresivne stope rasta produktivnosti, pa se nije samo odvojila od Bugarske nego je i prestigla Hrvatsku, za kojom je puno zaostajala.
Produktivnost po radniku je u ovom primjeru izračunata dijeljenjem BDP-a korigiranog za razliku u cijenama s brojem radnika u ekonomiji. Kao bazna vrijednost je postavljena vrijednost prosjeka produktivnosti radnika u EU 2020., ali ono što je bitno su ustvari odnosi među državama, tj. koliko su udaljene od prosjeka EU.
Očekivano, najrazvijenije države Zapadne i Sjeverne Europe imaju najproduktivnije radnike. Ekstreman primjer Irske se može zanemariti jer je BDP te države umjetno napuhan velikim brojem korporacija koje imaju sjedište u njoj, a posluju u cijeloj EU, a Irska im služi kao porezni raj (tzv. vilenjačka ekonomija).
Norveška također ima problem s mjerenjem BDP-a zbog toga što izvozi puno nafte i plina, a dominacija sirovina u izvozu države iskrivljuje BDP države, tj. čini ga većim nego što bi realno po standardu trebao biti, javlja Index.
Neke razlike među zemljama proizlaze i iz toga što se u jednoj zemlji više radi nego u drugoj. Tako primjerice Njemačka s indeksom 102.1 zaostaje za Italijom s indeksom 106.3, ali to je rezultat toga što radnici u Njemačkoj godišnje odrade u prosjeku oko 350 sati manje nego radnici u Italiji.
Za Hrvatsku je najvažniji rast produktivnosti u odnosu na ostale zemlje, tj. pitanje dostiže li ostale zemlje ili zaostaje za njima. Općenito je pravilo da manje razvijene zemlje imaju veću stopu rasta produktivnosti rada, pa Hrvatsku treba promatrati u odnosu na zemlje sličnog stupnja razvoja.
Nažalost, od 2015. Hrvatska s rastom produktivnosti po radniku od 13.3 posto zaostaje za Rumunjskom (28.8 posto), Poljskom (25 posto), Bugarskom (21.5 posto), Latvijom (19.2 posto) i Litvom (16.9 posto) od usporedivih država.
Gledajući susjedne države za koje imamo podatke, rast u Hrvatskoj je gotovo identičan Mađarskoj (13.4 posto), veći nego Slovenije (8.3 posto) i Srbije (7.2 posto). Hrvatska se tako zadnjih 5 godina približava produktivnosti Slovenije, ostaje nešto produktivnija od Mađarske i udaljava se od Srbije.
Navedeni podaci su korigirani za razliku u cijenama i za inflaciju, pa su dobar pokazatelj napretka države od 2015. i relativne brzine tog napretka u odnosu na druge države.
Podaci nisu drugačiji ni ako se gleda razdoblje 2010.-2022. umjesto 2015.-2022. Zanemari li se Irska, u rastu produktivnosti po radniku u tom razdoblju prednjače Rumunjska (51.3 posto), Poljska (40.2 posto) i Bugarska (35.5 posto).
Latvija (34 posto), Litva (31 posto) i Estonija (20 posto) su također ispred Hrvatske. Slovačka, Češka, Mađarska i susjedna Slovenija zaostaju za Hrvatskom, kao i Srbija (10-postotni rast).
Pravi porazni podatak je razdoblje 2000.-2010., u kojem je Hrvatska imala najmanji rast produktivnosti po radniku od svih država tzv. Nove Europe. U Rumunjskoj je rast iznosio čak 86.7 posto, u Litvi 71.6 posto, u Latviji 58.1 posto, u Slovačkoj 52.7 posto, u Estoniji 49 posto, u Bugarskoj 40.7 posto, u Poljskoj 37.5 posto, u Češkoj 31.6 posto, u Mađarskoj 28.7 posto i u Sloveniji 24.1 posto, dok je u Hrvatskoj bio samo 19.9 posto.
Jasno je da Hrvatska zaostaje u rastu za sličnim državama. To ne znači da ne hvata korak za najrazvijenijim državama EU, samo da je taj proces jako spor i puno sporiji od usporedivih država.
Hrvatska je 2005. bila na 67.9 prosjeka EU, pa se do 2022. približila na 79.1 posto. Ali Rumunjska je 2005. bila na 37.6 posto EU, jako je kaskala za Hrvatskom, da bi 2022. prestigla Hrvatsku i dosegla razinu od 80.1 posto EU.
Poljska, koja je prošle godine bila na 84.2 posto EU i za kojom je te godina Hrvatska zaostajala za više od 5 postotnih bodova, 2005. je bila na 62 posto EU i ona je zaostajala za Hrvatskom gotovo 6 postotnih bodova.
Puno toga se promijenilo od početka ovog stoljeća, često na štetu Hrvatske. Definitivno stanovnici Hrvatske ne mogu biti zadovoljni jer je država imala puno bolju startnu poziciju (unatoč ratu!) od brojnih država kojima danas gleda u leđa po pitanju ekonomske snage i standarda.
Podaci o produktivnosti po radniku primarno ovise o strukturi gospodarstva, tj. o tome koje industrije prevladavaju (visokoproduktivne ili niskoproduktivne) i koliko se efikasno radni kapital koristi. U državi u kojoj dominira tekstilna industrija radnici mogu biti neizmjerno radišni, ali će opet produktivnost biti niska.
Pojednostavljeno, produktivnost radnika ovisi ne samo o njegovim vještinama i znanju nego i o alatima, strojevima i metodama kojima radi.
Zapravo se radi o povezanosti između rada i kapitala, u kojoj je za ekonomske djelatnosti visoke dodane vrijednosti i produktivnosti potreban razvijen ljudski kapital (obrazovani radnici), a radnici, bez obzira na to koliko bili obrazovani i koliko jake radne navike imali, neće imati visoku razinu produktivnosti ako ne rade u visokorazvijenim industrijama i proizvodima/uslugama velike dodane vrijednosti.
Hrvatska nije uspjela privući industrije visoke dodane vrijednosti, a udio stranih kompanija koje se bave proizvodnjom i poslovima visoke dodane vrijednosti je mali. Npr. Poljska je puno otvorenija stranim investicijama i privlači velika strana ulaganja, a to se odražava na rast produktivnosti po radniku.
Dodatan problem je što Hrvatska gubi najsposobnije i najobrazovanije mlade radnike, koji bi trebali biti nositelji razvoja. To ozbiljno ograničava potencijalni rast produktivnosti radnika, piše Index.
Na neki način su stanovnici Hrvatske postigli što su desetljećima željeli. Za razliku od država koje su se nakon osamostaljenja otvorile za strane investicije i kompanije, Hrvatska je aktivno odbijala ulazak stranih kompanija pod sloganom “Zaštitimo domaće”.
Ironično, mnogi mladi visokoobrazovani ljudi iz Hrvatske svejedno rade za te strane kompanije, samo ne u Hrvatskoj, nego u drugim državama EU. Time pomažu rastu produktivnosti u tim državama, a Hrvatska u međuvremenu zaostaje za državama koje su joj nekada u ekonomskom smislu gledale u leđa.