Ona je profesorica hrvatskog i latinskog jezika, spisateljica, novinarka, supruga i majka triju sinova. Radi u splitskoj II. gimnaziji i pokušava djeci prenijeti ljubav prema jeziku i književnosti. U djetinjstvu se bavila nogometom, a to je kasnije odvelo i u sportsko novinarstvo. Prije sedam godina dogodio se zaokret, kada se počela baviti i kazališnom kritikom. Autorica je osam knjiga, od kojih su neke i nagrađene. Riječ je o talentiranoj i svestranoj Magdaleni Mrčeli, koja je prije mjesec dana izdala posljednju knjigu ”Zlatarova kletva”.
Ljubav prema pisanju počela je od malena. Već se u najranijim školskim zadaćama vidjelo se da u njoj tinja ljubav za pisanjem, a profesorice su je kroz njeno školovanje poticale da razvija svoj talent.
– Sjećam se da sam profesorici njemačkoga jezika, kad nas je pitala što želimo postati kad odrastemo, odgovorila: „Ich möchte Schriftstellerin werden“ – Želim biti spisateljica. Bila je oduševljena tim odgovorom. Srećom, ostvarilo mi se, priča Magdalena.
U svom popularnom romanu ”Između” progovara o ozbiljnom problemu suicida. Magdalena kaže kako bi voljela da o takvoj temi nije morala pisati, no kada je jedna njoj draga osoba izgubila mladog člana obitelji zbog suicida, to je bio direktan povod za pisanje. Ističe da je njezin roman spasio pet života, a za nju nema veće pobjede od toga.
– Iz razgovora s njim u meni se razvio čitav jedan svijet koji se odvija u prostoru „Između“, neki ga interpretiraju kao svojevrsno čistilište duša. U tom su prostoru glavni likovi koji su počinili suicid, no dobivaju, kao i Andersenova Mala sirena, još jednu priliku da sagledaju svoj zemaljski život i voljene ljude koji su ostali iza njih. To je neobičan, težak i značajan roman, ali izuzetno je važno da ga dijelimo među mladima.mladima. Nedavno mi je već peta mlada osoba, koja je već sve bila pripremila za čin suicida, nakon jednog književnog susreta rekla da joj je ostalo učiniti još samo jedno na ovome svijetu –pročitati „Između“. Nakon čitanja je odustala od suicida, potražila stručnu pomoć i odlučila živjeti. Nema veće pobjede od toga da znaš da tvoja knjiga spašava živote.
Ne piše samo za djecu i mlade, ali među njima se svakako najviše kreće i govori u svojim
romanima „Kako je Flegmarin postao kapetan“ (koji je dio ovogodišnjeg projekta „Čitanjem do
zvijezda“), „Dnevnik 4. a“ i „Između“. Poseban je izazov pisati za djecu jer su iskreni, a kod njih nema ‘zakulisnih igara’ ili plaćenih kritika.
– Zato mi je mnogo važnije da zadržim tu publiku nego da se, u književnom svijetu koji zahtijeva temeljito čišćenje od politikanstva i korupcije, svidim baš svima.
O navikama čitanja među mladom populacijom teško je govoriti. Mladi su sve više izloženi digitalnom svijetu, ekranima, a puno njih izbjegava ‘držati’ knjigu u rukama. Kao i svakoj profesorici, Magdaleni je cilj probuditi želju za čitanjem kod svojih učenika, prenijeti važnost klasika koji su im obvezne lektire, ali još veću pažnju posvetiti izbornim lektirama.
-Kad primijetim da neki razred volim krimiće, nudim im niz izvrsnih kriminalističkih romana.
Zatim pustolovnih, SF, ljubavnih, sportskih… Što god požele! Tako da se ipak dogode generacije koje, silom prilika ili svojom marljivošću, čitaju mnogo i kvalitetno. Koliko bi čitali sami od sebe? Vjerojatno malo, slabo ili nikako.
Pisanje knjige poseban je proces koji nema pravila. Govori nam tako Magdalena da je svoje „Osvetnike“ pisala godinama jer su iziskivali novinarski istraživački rad, dok je „Između“ napisala u dahu, za 12 noći.
– Mislim da taj odgovor jako ovisi o temi koju obrađujemo, o zahtjevnosti žanra, našem stilu, ali i vremenu i radnim navikama. Ja sam noćna ptica i često pišem noću jer mi odgovaraju mir i tišina. Mislim da je pri pisanju bitno obratiti pozornost na – pismenost. Ni uz najboljeg lektora osoba koja je inherentno nepismena (a to obično proizlazi iz nenačitanosti) ne može napisati dobro djelo. Treba čitati, gladno i stalno, usvajati nove obrasce, brusiti svoj stil, natjecati se, gubiti i pobjeđivati. Pisanje je kao sport – bez marljiva treninga neće biti uspješno.
Pretrpan školski raspored, pisanje i odgoj sinova nije lako uskladiti. Magdalena kaže kako joj njezin život djeluje kao kaos koji bi se raspao da nema suradljive sinove, sposobnog supruga i majku koja joj je na raspolaganju za sve što joj treba. I sinovi joj pomažu, marljivi su i vrijedni. Oduvijek je bila ambiciozna učenica i studentica pa joj visoki radni ritam ne stvara probleme. Na kraju dana, najzahvalnija je što radi i što je ljudi pozivaju u nove suradnje i projekte.
Novi roman ”Zlatarova kletva” svojevrstan je hibrid ”Zlatarova zlata”, Šenoina romana koji spaja elemente povijesnog i ljubavnog. Šenoa je tako prvi shvatio važnost čitateljica za razvoj književnosti, a u njegovu pisanju spriječila ga je rana smrt (posljedica pomaganja unesrećenima u potresu iz 1880.godine) pa tako nije uspio dovršiti roman ”Kletva”. Baš to inspiriralo je Magdalenu da se kroz svoj roman vrati u 2020. godinu kada su Zagreb, Sisak i Petrinja pogođeni strašnim potresom.
– Glavni lik moga romana, student Lovro, tijekom potresa slučajno pronalazi neotkriven Šenoin autograf – „Zlatarovu kletvu“. To ga otkriće kao komparatista oduševljava, ali ga njegova bolesna ambicija i želja za bogaćenjem mijenjaju – nagore. U romanu se prepliću pseudopovijesni, fikcijski, kriminalistički i ljubavni motivi. Mogu ga čitati i mladi i odrasli, pruža zanimljiv uvid u međuljudske odnose kad se u njih uplete hijerarhija moći – a i upozorava kakvih se ljudi trebamo kloniti pod svaku cijenu.
Na pitanje jesu li odabrane lektire zanimljive mladima i što bi trebalo mijenjati unutar sustava, Magdalena smatra da je veliki broj njih neprilagođen i irelevantan za današnje učenike.
– Potpuno je nebitno što ja u tridesetim godina, sa studijem kroatistike iza sebe, uviđam potencijal u svim knjigama – to mi je posao. Ako petnaestogodišnjak muku muči s povezivanjem „Antigone“, „Prijana Lovre“ i Nazorove poezije u prvom razredu, gubeći nit koja se proteže u nelogičnom luku od antike do moderne književnosti, nešto moramo mijenjati. Bizarno je što toliko malo pozornosti posvećujemo suvremenoj književnosti, pogotovo domaćoj. Nadam se da će se to u budućnosti promijeniti.
S Magdalenom bismo mogli razgovarati još o puno toga, a na kraju smo je pitali, kao mladu profesoricu koja svakodnevno radi s učenicima što bi istima poručila, a posebno onima koji vole i žele jednoga dana uspjeti u pisanju:
– Pišite ako ste dobri u tome, radite na tome da postanete izvrsni. Ako vam ne ide – odustanite na
vrijeme, pronađite drugu zanimaciju. Slažem se s pjesmom Baby Lasagne „Don’t hate yourself, but
don’t love yourself too much”. Toksična pozitivnost ne donosi ništa dobro. Treba biti svjestan svojih
mogućnosti i ograničenja. Svi mi u sebi krijemo potencijale i nevjerojatne svjetove, ali ne možemo biti izvrsni baš u svemu. Pandemija „možeš sve“ lažne pozitive stvara neprilagođene i neobjektivne ljude. Ne možemo sve – ali ono što možemo treba raditi na najjače – s mnogo ljubavi, optimizma i svijesti da i najmanji dobar potez čini razliku u svijetu.
Ovaj programski sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija iz programskog razdoblja u 2024. godini.