“Hoćemo se naći popodne na kavi?”
“Može, kad ti paše?”
“Oko pet, ti kuhaš ili ja?”
“Ja ću, donosim u termosici…” – dogovori su koje si su se gotovo dvije godine naveliko “sklapali” diljem mjesta i gradova. Netko je kuhao i ponio od doma, a većina se silno radovala “coffeeju to go” s kioska, jednako kao da će sjesti u najbolji talijanski kafe i kavu dobiti od višestruko nagrađivanog bariste. Ta “kava za van” utjelovila je sve za čim većina na ovoj zemaljskoj baloti osobito žudi: tople gutljaje u kojima guštamo, druženje koje nam je nasušno potrebno, izlazak iz kuće… Ugostiteljski se život duže vrijeme sveo na ovih nekoliko rečenica, zbog kojih su neki morali i okrenuti ključem dvaput u lijevu stranu i staviti onaj bijeli tanki papir preko vrata i prozora pa napisati da je “renoviranje u tijeku” premda papir skriva tajnu konačnog kraha.
To je samo zadnji val, popis toga šta je zatvorilo u zadnjih desetak godina ne bi stao na cijelu stranu novine. Sad je ostalo toliko da bi mogao zatvoriti oči i sve nabrojiti čega ima.
Rijetki su koji su kroz godine ostali “živi” u tom svijetu iza šanka, uz puno ljubavi, razumijevanja za goste i usluge kojoj premca nema.
– Marti je otvoren 24. siječnja devedeset i četvrte. Otac je slijedio obiteljsku tradiciju od pokojnog dide i pradide, odlučio se nanovo baviti ugostiteljstvom jer smo u jednom trenutku, zbog raznih situacija, odustali od toga, ali na kraju je otvorio kafić koji je u početku bio mali i onda je s vremenom rastao. I eto, već trideset godina je kafić tu, istog imena. Svaki dan smo na dispoziciji gostima osim prvog prvog, to volim naglasiti jer to je jedini dan u godini kada ne radimo. Tad ne znam šta bi od sebe – govori Aris Zlodre koji je obiteljsku tradiciju nastavio čuvati sa svojom suprugom Vedranom.
Prije trideset je godina imao šesnaest…
– Od prvog sam dana ovdje iako sam krenuo brusiti disciplinu u gradu u jednom malom kafiću. Moja prva narudžba, dan danas se sjećam, u ovom kafiću bio je espresso i pelinkovac. Tada je to koštalo, ako se ja dobro sjećam, 6 kuna. Danas nažalost, nakon svih ovih poskupljenja i kao posljedica uvođenja eura, kod mene košta 3 eura i 30 centi. Tako je to… Pitam se gdje su ona vremena kada je Coca-cola bila u nabavi ispod dvije kune, a sada je jedan euro… – sjeća se Aris.
Svoje tragove u lokalu i otiske na šanku ostavili su mnogi. Bilo je tu i obilje gostiju koji su željeli samo popiti svije piće i ostati anonimni. U ovaj lokal s dušom dobar dio njih došao je na rođendansku feštu da proslave s omiljenim okupljaštem. Pilo se, smijalo, jelo, ćakulalo, nazdravljalo, kao i na svakoj dobroj zabavi.
Od lokala sa samo par kvadrata, u renoviranju je dobio gornji kat i baštu, a u međuvremenu i vječni podsjetnik na puno truda i znoja…
– Na gornjem je katu ostao fragment velike stine, moje svete stine, kako je zovem. Kako se kafić nalazi u sklopu obiteljske parcele, u jednom smo trenutku odlučili kreunti u proširenje, a kako bager nije mogao doći, moja mladost me gonila da iskopam 9 metara u zemlju. S dva prijatelja i ocem sam krenuo u tu avanturu, i to je trajalo dosta vremena, otprilike 280 kubika zemlje smo iskopali, a onda je pri dnu bio jedan predivan kamen dug skoro deset metara. Oštemali smo ga i ostavili samo jedan dio na kojemu se i dansa vide ostaci špica od štemanja – smije se Zlodre.
Novinarsku ekipu gledaju u čudu, dok fotografski blic okida sve zanimljivo, svako toliko se netko od gostiju odvaži onako malo glasnije prokomentirati sve benefite koje nosi lokal Marti, tek toliko da zapišemo koju misao.
“Pogodili su s baštom, otkako je preuređen još je slađi”
“Jebate, već trideset godina, kako starimo, ali nema više puno kafića u koje ću rado ući zbog više razloga”
Sretno, Marti, doživio nam stotu!