Article

//www.dalmacijanews.hr/files/6005fd376f52df03a78b45f2/80

Radišni ljudi i priroda prkose zaboravu: 'Split je prema Žrnovnici poput maćehe. Ne ulaže se, a tribalo bi. Sve što je napravljeno ovde isključivo su napravili ljudi odavde!'

Ono što se nemogućim činilo ranije, oni su bez ičije pomoći postavili od temelja, pa je Žrnovnica, iz jednog perioda učmalosti, postala prepoznatljiva po radišnim i vrijednim pojedincima.
Za statistiku kažu da je kao bikini jer uvijek skriva ono najbitnije, a ova žrnovnička, iako štura, veli kako je 2011. godine u ovom pitoresknom mjestu bilo 3222 stanovnika. Brojka se s godinama povećava jer mladi ljudi ondje okreću novu stranicu. Ono što se nemogućim činilo ranije, oni su bez ičije pomoći postavili od temelja, pa je Žrnovnica, iz jednog perioda učmalosti, postala prepoznatljiva po radišnim i vrijednim pojedincima. Pojedincima neopterećenima politikom jer svjesni su kako bez ustrajnog rada nema ni života.

Više se i djece rađa jer ljudi više ne odlaze kao nekoć ili se, pak, vraćaju Žrnovnici. Bolji su uvjeti za život nego prije. Zar nije bolje živjeti ovdje i imati svoju kuću, nego u Splitu plaćati masno podstanarstvo? 

Sa Splitom ih veže formalnost. Nelogična formalnost. Iako su gotovo duzinu kilometara odvojeni od Splita, i dalje su dio Splita. Iako će popisivači krenuti u akciju ovog proljeća, voditi se moramo onim službenim podatcima iz 2011. Izbrojili smo kako čak 281 općina, od ukupno njih 428 u cijeloj Hrvatskoj, ima manje stanovnika od Žrnovnice. Gotovo dvije trećine. Samo ih je 25 u Splitsko-dalmatinskoj županiji.


'Dogodine će biti bolje!'

U gradu turista, studenata, ljudi velikog srca i političara kojima se ne prašta - Žrnovnica je, kažu nam mještani, ostala zaboravljena. Sve dok palicu ne uzmu obični, mali ljudi koji su ondje pronašli odmak od užurbane gradske vreve u pogledu na zelene pejzaže prošarane kamenjarom. Tako to obično i biva.

- Žrnovnica je živopisna, ali zbog ove korone ljudi su se udaljili jedni od drugih, što nije dobro - jada nam se Ivica Bebić kojeg smo našli pred Ninovom mesnicom. U ugodnoj ćakuli s prvim tenorom tamošnje klape sveti Florijan koji je mikrofon prepustio čovjeku za kojeg tvrdi da o Žrnovnici zna mnogo više. Uvjerili smo se u to. 

- Božić je prošao tužno, nije bilo šušura i veselja koje takvi blagdani u Žrnovnici inače donesu. Ali eto, to je tako. Nadam se da će dogodine biti bolje - veli nam Bebić osvrt na minule dane dok vrhove Mosora gutaju oblaci. Sivo-bijeli. Oblaci koji donose snijeg.

Za Žrnovnicu se službeno zna još od 11. stoljeća, iako znamenje piše posebne povijesne stranice. Živjeli su ondje, po predaji, Perun i Drognjuš. Bog munje i grmljavine i bog zla. Nešto kasnije i Dioklecijan je uživao u spoju vodne ljepotice i surovog krša pa je na brdu Gračiću izgradio lovačku kuću. Poveznicu sa svijetom Slavena zorno pripovijeda ploča uzidana u vanjski zid crkve u Žrnovnici. Ploča koja je, po zaključku stručnjaka, bila dio oltarne ograde iz malene crkvice na Gračiću.



Ništa pozitivno osim pozitivnih testova

U centru mjesta, nasuprot crkve, u redu stoji trgovina, poštanski ured, Vatrogasni dom, mesnica i pekara. Kao da je netko rukom sve naslikao. Najviše slasnog mirisa dopire od Anice Jurišić koju smo zadržali prije zatvaranja. S tek par komada kruha i peciva uz masku koja je postala štit današnjice.

- Ništa se ne događa u Žrnovnici. Ista situacija bila je i prije 30 godina. Malo se ulaže - veli nam vrijedna Anica koja nerado govori o 'novom normalnom' i virusu koji je poremetio sve planirano. Tek odgovara kako su ljudi u strahu, kako malo izlaze vani, tek toliko za uzeti najpotrebnije za preživjeti. Promet u pekari, sumira, nije se znatno promijenio.

- Dolazi vam na stotine ljudi dnevno. Cijelo ste vrijeme bilo otvoreni, i čini se, prvi na udaru - ustvrdili smo našoj sugovornici koja spremno odgovara.

- Ma pričalo se da hodaju i pozitivni. Ja sam dijabetičar pa mi je sve skupa ovo veliki stres. Tješim se da boravak u pekari traje jako kratko pa da nema posljedica. Uglavnom, ništa pozitivno...

- Osim pozitivnih testova? - uplićemo se.

- Ne daj Bože - nasmijala se Anica i zaželjela da ostane barem malo pozitivnog duha.

Svi kao da čekaju neke vedre dane u godini, dane u kojima će, činilo se tako, i Žrnovnica još silovitije teći. Kao zarobljeni na satu biologije na kojem se govorilo o mikroorganizmima, put po mjestu glumačkog doajena Roberta Kurbaše i nogometnog talenta Ante Palaverse, nastavljamo ni manje ni više nego na groblju. Čudni su putevi Gospodnji, rekli bi stari. 

Tako nekako posložila se i priča o Miljenku Smoji, dalmatinskom kiparu u trajnom materijalu koji je bio više od simbola i legende. Neshvaćen, ispred svog vremena. Svoj vječni san sniva baš u Žrnovnici. Uz svoju Lepu i kći Renatu. Onako neshvaćeno i odbačeno izgledao je i posljednji ispraćaj neponovljivog splitskog kroničara, vele nam mještani. S tek desetak ljudi. Tek jedna ruža i knjiga na grobu i danas. Knjiga koju su kiše otvrdnule, a sjećanje ostavile u 'Tužnom Šarku'. Naslov je to jedne od priča iz Smojine ratne kronike Splita 'Judi i beštimje'.


138 rupa od centra Žrnovnice do Korešnice

- Kanalizacija, krivolov na rijeci i devastacija rijeke najveći su problemi u Žrnovnici. Prvi je svakako kanalizacija, ali i loša infrastruktura. Ceste su užasne - zaustavlja nas Kažimir Marin i opominje na uništavanje flore i faune. Uništavanje koje je krenulo još 2000. godine, veli, kad su u kanjon rijeke ulazili bageri.

- U zadnjih tridesetak godina Split Žrnovnici nije da ništa. Sve šta je napravljeno u Žrnovnici isključivo su napravili ljudi odavde. Ne ulaže se, a tribalo bi. Kad o ovome pričam uvik se iznerviram - ogorčeno govori.

- Split je prema Žrnovnici poput maćehe. Većina mještana to prepoznaje, međutim niko ne želi nešto pokrenuti. Svi se vode onom ‘da će netko drugi riješiti problem’ - kaže Marin i zaključuje s podatkom koji s pravom ulazi u rubriku 'vjerovali ili ne'. Pobrojao je, govori nam, čak 138 rupa na cesti od centra Žrnovnice do Korešnice. Udaljenost od svega kilometar i pol. Pametnom dosta. 

Čak je i mjesno groblje, poteže nas natrag, pod ingerencijom splitskog Lovrinca. 


'Sad je tamo sve otvoreno'

Žurimo na dogovor. Prst okrećemo prema sjeveru. Kod Pricvića nas čeka dopredsjednik NK Mosor i dirigent Limene glazbe koja nosi ime po Stjepanu Radiću.

- Sad je tamo sve otvoreno - smiju se mještani na spomen nogometnog terena na kojem su još 2013. gostovali nogometni drugoligaši. Prošlo svršeno vrijeme koje se još zadugo neće ponoviti. I sada se ondje ipak igra Druga liga, ali ona u županijskom nogometu. Od te spomenute 2013. godine dogodilo se još dosta toga, ako je gledati u loptu koja se okreće. Umjesto jednog, sada su tu dva Mosora. Ovaj stariji prije nekoliko mjeseci dobio je čak i braniteljski predznak. 

Podsjetnik na stare dane daje tek katanac na vratima ulaza prema tribinama. Onaj glavni slobodan, s naznakom kako ovdje gospodari splitska Javna ustanova

- Dugogodišnja borba je završena. Nekad davno je grad Split davao koncesiju za svoje igralište, zadnjih 15 godina koncesija nije postojala i onda je jedan čovjek sve zaposjeo, odlučio sve oko sebe ignorirati i ne dopuštati gradu Splitu pristup na igralište. U suradnji s gradom smo došli do cilja da možemo igrati i nastupati na Pricviću - govori nam Ivan Bartulić, jedan od onih koji su odlučno stali protiv jednoumlja kakvo je vladalo u liku i djelu Vinka Barbarića. Nema smisla tu trošiti puno slova. Napisano je i ispričano još ranije. 

- Novi Mosor je nastao kada je stari odustao od seniorskih natjecanja. Za nas je to značilo gašenje kluba. Nismo mogli stupiti u klub, nismo mogli ući u Upravu pa tako nismo mogli ni smijeniti neke ljude ili započeti nekakve razgovore pa smo se okupili u inicijativi, osnovali smo novi klub i krenuli svojim putem. Od starta smo zatražili korištenje Pricvića želeći da oba kluba tu egzistiraju - nastavlja Bartulić. Nikada nisu htjeli nikoga izbaciti, cilj je bilo biti isti među jednakima.

Dvije sezone u drugom županijskom rangu brodi i noviji Mosor. Zapravo jedini Mosor. Karte se valjda tako poslože, suđeno je, pa su prvi bodovi u premijernoj sezoni upisani baš na Pricviću.

- Na gostujućem terenu tada - kaže Bartulić.

- Očito je neko gore htio da se stvari poklope - dodaje.

I druge je sezone trobod otišao na konto kluba s novijim datum osnutka.

- Da igrate svaki dan sa starim Mosorom već bi bili u ligi više - iz kamiona, prolazeći pokraj tamošnje osmoljetke, koju pohađa 370 učenika, viče Ante Marin Puška pozdravljajući društvo koje pokušava biti ozbiljno pred mikrofonom. Uz tih 380 iz matične škole još je 20 učenika u dvije područne škole u Gornjem i Donjem Sitnom.


Njihovo vrijeme tek dolazi

Mladi, domaći ljudi u nogometnoj priči s Mosorom odigrali su presudnu ulogu. Istu onu kakva najljepše note svira u Limenoj glazbi. I ovdje je taj mladenački elan kreirao bazu. Bazu koju predvodi Opuzenac Danijel Curić

- Umjetničkog kadra ovdje ne fali. U 2020. godini upisali smo 36 polaznika na tečaj, točnije učenje sviranja instrumenata. Među većinom koju čine djeca našlo se i 12 odraslih. Svi polaznici tečaja su iz Žrnovnice - govori nam Curić.

Popunjavati glazbeno crtovlje u Žrnovnici krenuo je ima dvije godine. Mlad čovjek s jasnom vizijom koja se jednostavno opisuje u želji za oživljavanjem kulturno opustošene sredine.
 
- Htio sam napraviti nešto iz temelja, bez dodira s politikom koja se umiješa svugdje gdje novca ima. Zanimalo me napraviti nešto sistemski i ozbiljno, što traje godina, ali što je i kasnije teško srušiti. Ako se bude radilo ovakvim tempom, za dvije, tri godine sigurno ćemo vidjeti i rezultate - skromno priznaje.

Najveći uspon dogodio se baš prije ove nesretne pandemije. Kad su dobili krila da polete, ovi glazbeni amateri morali su stati. Svoju ljubav i uživanje u glazbi morali su prekinuti.

- Bilo je teško pohvatiti konce nakon prvog vala. Ipak, nešto kasnije je bilo bolje. Radili smo u grupama, u većini slučajeva online, uživo samo individualno - objašnjava nadasve inspirativan sugovornik koji tek obećava kako ćemo se ponovno vratiti u Žrnovnicu. Zašto? Pa pisati o uspjesima glazbara.


Crne misli pokušavaju zaboraviti, ali...

Kakvo priznanje ne bi bilo dovoljno za zahvalu vatrogascima dobrovoljcima iz Žrnovnice koje štite mjesto i kad drugi mirno spavaju. Iako ne vole govoriti o onom negativnom, takav je to posao. Baš kao i novinarski. Trenutak ne pita.

Iako je bila s manjim brojem intervencija, prošla godina ostat će zapamćena po požaru reciklažnog dvorišta i smeća na TTTS-u. Crne misli pokušavaju zaboraviti, ali uvijek ima situacija koje se urežu u sjećanje. Dugo se još neće izbrisati onaj strašan požar iz srpnja 2017. godine. 

- U komadu smo bili više od 25 sati na požaru. Odmorimo se dva, tri sata i vratimo se na požarište - veli nam Marko Kovačić. Sve potvrđuje kolega Zdravko Roguljić. Uz par oštećenih kuća i izgorenih fasada, prozora i krovova, najveća je šteta bila na kućama u kojima nitko ne stanuje. Srećom, uglas govore.

Vatrogasni red, koji je cijeli iz Žrnovnice, kratko se osvrnuo na tu kobnu 2017. kada su kaotične slike stizale iz Dalmacije. 

- Znaš da gori oko tvoje kuće, a ti si dva kilometra dalje i gasiš nečiju drugu kuću. Svojima ne možeš pomoći. Nezgodno je bilo, bilo je emocija, svega, ali preživjeli smo - kažu.


Doći u Žrnovnicu, a ne apostrofirati bogatstvo vode je kao u Vatikanu zaboraviti na papu. Najbolje je i završiti ovu turu uz hladnu Žrnovnicu i prizore koji vraćaju u neka bolja vremena, prizore u kojima kao da je vrijeme stalo. Ali ovdje itekako ide. 

Umjesto velikih misli koje bi čovjek mogao imati na poziciji naziva 'Antoničin mlin', tišinu i mir prekida gakanje pataka. Kao da i one prepoznaju ekipu u želji za kakvim posebnim slovom. Evo, i dobile su ga. Iako je tek jedna htjela stati pred fotoobjektiv.


hr Mon Jan 18 2021 22:27:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/60170fc66f52df25b88b45a2/80
Foto: DalmacijaNews

Gata idu u korak s vremenom uz vrijedne ljude, prirodu i sadržajnu povijest: 'Gostu je lakše doć ovde u kuću s bazenom, nego bit u tisnom stanu u Omišu!'

Drugi najveći grad u Hrvatskoj još uvijek nema zaobilaznicu. I dalje se guši u gužvama i obećanjima političara koji u jednom mandatu u nekoliko posjeta Splitu izrealiziraju tek pompozne najave.
Posjetitelj neupućen u splitske prilike bi vam rekao kako se radi o gradu u kojem na svakom kantunu zveckaju koferi na kotačima i sandale osupnutih turista ili o gradu vozača kareta i taksista koji kroz gužvu manevriraju trubljenjem, bukom, ali i sukobima. Domaći ljudi opisali bi ga kao grad nereda i štekata. 

Probleme s nekoliko kilometara obilaznice živi već godinama i Omiš koji nikako da okonča pokoru u obliku prometnih gužvi koje se teško mogu zamisliti u nekom civiliziranom svijetu. Kako Omiš tako i njegova okolica. Krivudava cesta vodi do Gata, očekivano s obzirom da se u svega desetak kilometara treba prevaliti više od 260 metara nadmorske visine. 

Kada je pandemija zakucala na vrata i zaključala granice, život je stao i preselio se u ruralne dijelove. Kako je malo trebalo da se očekivanja sunovrato ugase, a u prvi plan stigne način života naših djedova i baka. Glavni adut postala je priroda i ljubaznost domaćina na selu. Entuzijazma ne manjka, prisnosti i dobročinstva još manje, nedostaje tek gostiju.

Iako su zimski mjeseci, u Gatima nisu naviknuli da je nekoliko kuća za odmor prazno jer je to malo mjesto, s tek šestotinjak duša, eksplodiralo u posljednjim godinama. Nisu ovdje dolazili gosti samo iz Hrvatske, nego doslovno iz cijelog svijeta. Mir i spokoj u spoju mora i krša učinila su ju nezaobilaznom turističkom točkom.



'Ovde iman mir i sve šta mi triba!'

- Kako se ovdje živi? - pitamo dotad nepoznatog čovjeka kojeg smo sreli na putu prema tamošnjoj crkvi gdje s nestrpljenjem već čekaju dva svojevrsna vodiča kroz pitomo mjesto bogate povijesti u čiju nas je mistiku uvela već Mila Gojsalić.

- Kako ko - bez puno razmišljanja odgovara.

- A vi? - ubacujemo se.

- Snimaš ti? Već snimaš - nastavlja s čudnim pogledom prema opremi ekipe.

- Vidit ćeš ti kad ja uzmen sikiricu - dobacuje nam čovjek uz smijeh i predstavlja nam se kao Vladimir Čović. U svojih 75 godina najljepše je dane proveo kao meštar u školi. Pune 43 godine i još 15 dana. U Gatima živi sa sinom Dragomirom. Supruga mu je umrla prije nepunih 6 godina.  

- Imate mir ovdje? - redamo pitanja.

- I sve šta mi triba. Sin mi se nije oženio, uvatio se trčanja, jebenti... - mrmlja u bradu, očigledno tužan, naš sugovornik.

- Maratonac? 

- Ma kakvi. Dalmacija Ultra Trail. On je tamo glavni šerif. A ja mu kažem - manje trči, više pr*i.

Vladija, kako ga u mjestu zovu, željeli smo još detaljnije upoznati. Zanimljiva persona osvojila nas je na prvih nekoliko riječi. Ostavljamo auto i krećemo u njegov raj, kako naziva podrum prepun obnovljenih starih stvari. U njemu od igle do motike. Penzionerski dani krate se radom. Mnogo je predmeta Čović sam obnovio. Najviše u drvu. Veselim pripovijedanjem obnovio je i u nama spomen na minule dane

- U ovoj prostoriji sam izgubio babu i strica. Ubili su ih '42. godine  - veli nam.

Govorio nam je i o Severini, prepričavao zgode iz školske zgrade, spomenuo čak i strašan susret profesorice Željke Šego i malenog miša. Ma čovjek vrijedan cijele jedne priče. Pisao je i prepoznatljive presude krnji, a prije nego je otišao uhvatiti svježeg zraka, koji se držao oko Celzijeve ništice, popravljao je katrigu. Ostavili smo Vladimira ne sluteći kako to neće biti i posljednji susret tog popodneva u Gatima.



Sedmi hrast u svijetu i junakinja koja je obezglavila Turke

Dična povijest ovdje je pretočena u mali muzej, točnije Etnografsku zbirku o kojoj do detalja sve zna Nikolina Radmilo Pivčević. Još od 1974. ondje ju je utemeljio tadašnji župnik don Frane Mihanović koji je cijela Poljica zadužio pišući knjige i istražujući kulturu tog Bogom danog kraja.

Od slike, skulptura pa do drvenarije i bakrenih posuda. Svaki dio zbirke ima neku svoju priču, ima dušu.

- Najvrjedniji dio postava zbirke je mozaik Joke Kneževića u tri dijela. Središnja slika prikaz je odabira velikog poljičkog kneza uz naglasak trenutka kada knez prima poljički status. Prikazan je i pomorski dio te jematva koja je bila važan događaj jer mnogi su ljudi živjeli od vinove loze i prodaje vina - priča nam Nikolina koja ističe i izvornu nošnju velikog kneza Novakovića iz 18. stoljeća. 


Poljički knez birao se svake godine, točno na 23. travnja. Između 12 katuna, uz zanimljiv običaj kako je knez prije i službenog imenovanja od svih Poljičana tražio oprost za sve loše napravljeno prije tog svečanog čina.

Posebno mjesto u povijesnim almanasima malog mjesta svakako ima Mila Gojsalić, junakinja koja je i simbol svih hrvatskih heroina. Mila koja kao da i danas, oštrim pogledom u kipu Ivana Meštrovića, tjera loše duhove iznad cijelog omiškog zaleđa.

- Smatra se da je živjela u 16. stoljeću. Bila je iz plemenite loze Gojsalića. U Poljicima se, dok je ona živjela, dogodio najveći prodor Turaka koji su htjeli ukinuti sve povlastice Poljičanima i ukinuti kneževinu. Poljičani su otišli na Mosor kako bi se reorganizirali, ali spas je bila baš Mila Gojsalić koja je, vjeruje se, u šatoru barutom usmrtila Ahmed Bega i tako obezglavila tursku vojsku - kaže ova profesorica hrvatskog i engleskog jezika koja je svoj životni put baš usmjerila ka proučavanju i upoznavanju drugih o nekadašnjoj Poljičkoj kneževini.


Pred zbirkom u zdanju kamene kućice s knjigom u ruci mudar je Pop glagoljaš kao spomen na narodne vrijednosti koje su promicali.

- Bili su jako siromašni, skromno obučeni, pa su bili predmet ruganja, pogotovo od popa latinaša iz Splita. Naši poljički svećenici govorili su misu na narodnom jeziku što je u to vrijeme bila sablazan, ali veliku su pobjedu ostvarili na Drugom vatikanskom koncilu kada je donesena odluka da se misa mora govoriti na narodnom jeziku - veli Radmilo Pivčević.

Tek desetak koraka treba do crkve svetog Ciprijana uz koju se nalaze starokršćanske iskopine još iz 6. stoljeća. Ciprijan se još jedino u Hrvatskoj slavi na Visu, a autentičnost ovog kraja potvrđuje i hrast medunac kojeg ovdje odmilja nazivaju 'dub'. Gatski hrast star je između 400 i 700 godina, s obujmom nešto manjim od 6 metara. Sedmi je ovakav hrast, po veličini, u svijetu.



Godina s virusom jedna od najuspješnijih

Dok prolazimo Gatima uočava se puno starih, ali vide se i 'svježe', od temelja do krova obnovljene kuće. Ispred jedne s bazenom dočekuje nas Ante Proso, predsjednik Kulturno-umjetničke udruge 'Mosor' koja je 2019. godine proslavila velikih 65 godina postojanja. 

 - U našoj udruzi djeluju dvije sekcije - dramska i folklorna. Njegujemo Gatsko nijemo kolo, ali plešemo i druge plesove iz svih krajeva Hrvatske - govori nam Proso posebno se ponoseći 'Danima Ive Marijanovića' koji u ljeto svu glumačku scenu u Hrvata presele u malo mjesto. 

- Ugostili smo na našoj pozornici brojna poznata imena kazališne umjetnosti, a prošle smo godine sve smanjili zbog koronavirusa. Održali smo tri večeri. Prošla je godina bila vrlo uspješna za nas. Nismo nastupali, ali smo zato dobili dvije nagrade - nastavlja nam naš sugovornik o nagradama grada Omiša i Splitsko-dalmatinske županije kao zalog uspješne prošlosti i budućnosti koja se s pravom gleda u svijetlim tonovima.

Kroz više od šest desetljeća rada i drugih je nagrada 'sletjelo' na adresu udruge u Gatima od kojih je posebno vrijedna ona za najbolju režiju i mušku ulogu u predstavi 'Od počela do rasula' te za mušku i žensku ulogu u djelu 'Nosi nas rijeka'.


Prcko, Anka i pas Roko

Najstariji živući član udruge je Antin otac Zdravko. Ovaj 74-godišnjak radni je vijek proveo u omiškom Zavodu za javno zdravstvo. Mijenjala je ta ustanova kroz vrijeme razna imena, ali zato vrijeme nije promijenilo ljubav kakvu Zdravko i danas osjeća prema svojoj Anki. U prosincu ove godine proslavit će 50 godina od sudbonosnog 'da' pa su nam već uručili pozivnicu za ponovni susret.

- Bilo je dana kada je bilo plime i oseke. Poželila bi svojoj dici brak poput moga. Da mi je ponovno birat, opet bi izabrala Zdravka - priznaje nam 68-godišnjakinja koja je, u onim spomenutim ljetnim svečanostima, zadužena za fritule. Ankine su, kažu, najbolje.

- Što vas je održalo skupa 50 godina? - znatiželjno pitamo.

- Razumijevanje. Tolerancija. Posvađali bi se mi, ali u minutu sve zaboravili ko da ništa nije bilo. Tako sam učila i dicu i tako smo mi živili - zaključuje Anka i poteže Zdravka za zajedničko fotografiranje. Ovakav trenutak zbilja se treba zabilježiti. 

I dok je fotograf hvatao zagrljaj vrjedniji od milijun dolara, kao da nas prati u ovom pohodu, pojavio se Vladimir uz anegdotu vezanu za Zdravka kojeg, kaže, u mjestu zovu Prcko i psa Roka kojeg je u dom Prosinih dovela Antina supruga.

- Prcku nisu dragi ni pasi ni mačke - kaže Vladi pa nastavi u svom tonu.

- Gleda Prcko, cili je u tugi, 
pored njega Roko laje, oće program drugi.
Kuma Anka od muke po kauču grebe, 
'He moj Prcko, sad nas Roko oboje j**e.'



Domaća blitva, dobra drva, maslinovo ulje i gazdarica


Kako ono kažu o papi i dolasku o Vatikan slično se može prenijeti i na Gata i soparnik. Ta delicija, brend ili tek hrana koju su u prošlosti najviše jeli muškarci dobila je i zakonski okvir pa postoji tek nekoliko proizvođača s deklaracijom poljičkog soparnika. O soparniku sve znaju Jozo i Ljubica Beović koji se autohtonom hranom iz Poljica bave već puna dva desetljeća.

- Kako napraviti dobar soparnik? - pitamo Ljubicu koja je već u punoj kuharskoj opremi za izradu još jednog soparnika.

- Dobra domaća blitva, dobra drva, maslinovo ulje i gazdarica - nasmije se.

- Posebna drva? - dodamo.

- Bjelogorica.

- Treba gazdarica, ali i dobar gazda za ložiti vatru - uzvratimo kroz šalu.

- Ma može i gazdarica naložit vatru, ali ja sam stara - govori Ljubica kojoj je u pomoć stigla sestra Zlata.

- Triba jariti komin i tek za 35 do 40 minuta, nakon šta se naloži vatra, komin dobije radnu temperaturu. Tek se tada soparnik može položit - upliće se Jozo koji nas je upoznao i s problemom deklaracija i proizvođača soparnika koji rade poljički soparnik, ali bez potrebnih detalja za prodaju.

Gata uz povijest, prirodu, vrijedne ljude i dobru spizu očito u tradicionalni životni ritam puštaju i turiste kojih je, u sezonskim treptajima, iz godine u godinu sve više. Lako je to provjeriti i kada jednostavnim prolaskom kroz Gata nabrojite gotovo trideset bazena

- Jednom gostu je lakše doć u Gata u kuću s bazenom nego u Omišu biti u nekoj tisnoj ulici i stanu - kažu ovdje. Razumijemo ih. 'Sve je jasno kao noć i dan', rekao bi hercegovački pjevač u jednoj od svojih glazbenih uspješnica.

hr Sun Jan 31 2021 21:15:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/5fee33e76f52dfa38a8b464c/80

Mjesto s tek 173 duše u zadnjih trideset godina postalo je najpoznatije selo u Hrvatskoj! Evo reportaže iz Čavoglava...

Svaki putnik namjernik na putovanju od Splita prema Zagrebu 'starom cestom' rado stane i svrati u Čavoglave, proslavljeno selo na obroncima hladne i negostoljubive Svilaje.

Cjelokupni identitet Čavoglava
sazdan je na slici proizašloj iz rata. Nagovještava to i tenk na ulazu u mjesto. U godini pred nama doživjet će rekonstrukciju, vele nam mještani. Uredit će se i okolni prostor kako bi tenk postao spomenik domovini, u pravom smislu riječi. Podsjetnik na slavne dane, opomena da se nikad ne ponovi. 


Glatki asfalt autoceste zamijenila je krivudava zmija popucalog asfalta. Preko Prugova i Muća, dok se još nije nadziralo mjesto s olinjalim obiteljskim kućicama. Kako smo dublje ulazili tako su nicala i novija, svježija pročelja. Redom vikend kuće.

Na početku odmah mladi ljudi. Ivan Matić sa svojim imenjakom krenuo je do prostrane konobe. Pridružili smo se društvu dok je oko nas trčkarao pas Rocky. Bijele tenisice dobile su smeđu sjenu. 'Blato svuda oko nas', otpjevala bi Josipa Lisac. 


- Kako Čavoglave žive 365 dana u godini? - pitamo Ivana.

- Skromno. Vikendom kao mali grad, preko tjedna k'o selo. Najviše je starijih ovdje - odgovara pa nastavljamo.

- Vreva je, dakle, vikendom?

- Preko vikenda nema slobodnih konoba. Svugdje se pije i veseli. 

- I u vrijeme korone?

- Mi se, bez obzira na sve, veselimo.

- Bilo je COVID-a ovdje?

- Nismo se mi testirali pa ga nije bilo - rezolutno zaključuje.

Pokazuje nam svoga konja. Priznaje i kako se o njemu više brinu baka i djed, ali kako i on uskoči kad treba. Vrijedni su tamo ljudi, žive mahom od rada žuljevitih ruku. Zemlja je rodna. Imaš sve, a nemaš mnogo. Bogat si, a izoliran od modernih tehnoloških čuda. 
Mobilni signal 'iskače' svako nekoliko metara, i ondje gdje ga ima, ako uspijete uspostaviti poziv, na ogromnom ste dobitku. 

Ali, nemaju s tim prevelikih problema. Jer to što oni imaju - predivnu prirodu koja je nepromijenjena od prvog dana - nema nitko! 


Ovdje je glavno zanimanje dobar susjed

- Svatko svakome pomaže. Nema mjeseca kad se nešto ne događa. Od sadnje krumpira pa do berbe loze. Tako je to u jednom malom mjestu - priča nam Smiljko Pauk kojeg smo prohladne i kišne večeri pronašli pored obiteljske kuće. Poziva nas unutra. Ispod krova jednokatnice temperaturna razlika veća je i za 20 stupnjeva. U nekoliko trenutaka, uz pomoć supruge Tonke, na stolu se već našao pršut, sir, pečenica, kobasice. Nećemo dalje, tek čisto da slova u nastavku dobiju i očaravajući miris. 

Dvaput smo odbili orahovac, a onda je rekao da ne možemo dalje bez 'podmazivanja grla', pa smo ipak nazdravili. 

Smiljko je živa enciklopedija, on popisuje Čavoglave svake godine. Ne trebaju mu pusti formulari, tek komad papira, olovka i malo koncentracije u zamišljenom prolasku mjestom. Ondje, bez vikend dolazaka, otkriva nam, žive 173 duše. Najviše je Goreta, drugi najbrojniji su baš Pauci, a ima tamo i Perkovića, Matića, Blaževića, Jukića, Mikulića, Gotovaca, Akrapa, Jelića, Jukica, Serezlija, Dabra i Buovaca. 

Nismo mogli ni slutiti kako je Smiljko ujak splitskog gradskog vijećnika Martina Mladena Pauka kojeg smo i sreli na obiteljskom ognjištu. Pomagao je majci Jasni oko pripreme blagdanske trpeze s kojom će se ući u novo ljeto. Godinu od koje svi očekuju mnogo jer je 2020. bila za dugotrajno brisanje iz memorije.

Martin je ovdje kratio i dane totalnog lockdowna u ožujku i travnju godine za nama, nije bilo teško prepoznati netaknuti krš koji je pokazivao kolegama vijećnicima na online sjednicama.


Povećao se broj sprovoda...

Ispred Crkve hrvatskih mučenika u Čavoglava sreli smo fra Ivana Lukača. Pun elana brine o duhovnom životu u Kljacima i ovdje. Prekrasno zdanje hrama Gospodnjeg dodatno je, u noći, očaralo na tisuću lampica. Uz nedjeljnu misu subotom je i klanjanje. I ovdje je koronavirus 'uzeo danak' jer svijeta je manje, stariji se boje, priča nam fra Ivan.

- Riječ Božja kaže 'Ne bojte se' - veli ovaj učitelj Božjeg naroda.

Od 2014. pred crkvom se organizira Advent. Pogledati žive jaslice u Čavoglave bi došlo i nekoliko stotina ljudi iz svih krajeva. Dirigentsku palicu uprizorenja u novije su vrijeme preuzeli mještani, radost Božića donose po scenariju koji uvijek ima nešto novo. Kako i drukčije kada nije lako biti glumac amater.

- U godini za nama održali smo Prvu svetu pričest. Četvero prvopričesnika imalo je svoj dan. Krizma je odgođena za 2021., a značajno se povećao broj sprovoda. U Kljacima i Čavoglavama bilo su čak 53 sprovoda - tužne brojke govori Lukač.

Veseli statistika od 11 novorođene djece. Dodatan argument kako se mlade obitelji vraćaju u ovaj kraj ojkavice.  


'Bojna Čavoglave' složila je 'Bojnu Čavoglave'

Put nas dalje vodi do izvora rijeke Čikole. Oko nas tišina, nevjerojatna tišina. Prekida je samo čudno biće iz vode. Nismo se odmah snašli, ali smo pažljivo čekali novi izron. Izron koji je značio i povijest jer čak ni najstariji mještani Čavoglava ne pamte kako je na izvoru uočena vidra
Prošle godine već nije bilo ribe, dogodio se pomor. Dolazili su stručnjaci, navodno riba ondje nema dovoljno kisika.

Čikola je, uslijed ogromne količine kiše, korito proširila. Na izvoru se kao na dlanu vidi moć plave ljepotice čiju je ljepotu i Marko Perković Thompson opjevao u nekoliko stihova. Thompson često svraća u rodni kraj, ondje gdje je i njegova glazbena karijera krenula ogromnim koracima naprijed.  

Na crti obrane 'Bojna Čavoglave' složila je 'Bojnu Čavoglave'. Stražu se kratilo uz gitaru, svatko je imao neki svoj stih. Mirko Bešlić Beka s Thompsonom je radnu verziju odnio u Split gdje je sve dobilo konačnu notu na nekoliko kazeta. Pjesma koja je ostavila neizbrisiv ratni trag ubrzo je završila na frekvencijama Radio Splita. 

Bez grčeva, u spomen na žrtvu

U mjestu s dva Kulturna umjetnička društva i malonogometaškom ekipom korijene vuče i Barbara Matić, najbolja sportašica Hrvatske u ovoj godini. Imaju se mještani Čavoglava pohvaliti i s nekoliko uspješnih nogometaša poput Ante Blaževića, Bože Mikulića i Marka Pauka, a grijeh bi bio ne spomenuti i poznatog kipara Antu Dabru koji živi i radi u Canberri u Australiji.

Novi heroj Čavoglava je i Žare Jukić koji je biciklom, u svega pet dana, prešao put od rodne grude do Vukovara.

- Nešto prije prvog vala korona krize kupio sam bicikl koji mi je, dotad, kupio prašinu, a onda sam se aktivirao u lockdownu. Vozio sam do Drniša, Sinja, Knina pa sam se odlučio i na malo veći put. Rodila mi se ideja i tako je sve krenulo - priča nam Žare. 

- Vrijeme nas je 'mazilo', bilo je tek malo magle i bez ikakvih problema. Iskreno sam se bojao nekakvih grčeva, upala ili slično, ali zbilja nisam trenutak boli osjetio - dodaje.

- Kako je stići do 'grada heroja'?

- Izgubio sam pojam o danu i satu, ali kad stigneš do cilja... Nešto neopisivo - zastao je Žare, oči su se zacaklile, šutnja koja je govorila više od svake izgovorene riječi. Potpora u svakom smislu te riječi bio je kum Šime Žurić. Osoba za potrebne sitnice, za rečenicu podrške. 

Mala je tehnička nezgoda stigla u Sisku, a s ostvarenim ciljem stigla je i nova ideja. U planu je i put biciklom na Bleiburg. Ekskluziva dostojna kraja ove fantastične priče koja prerasta u životnu lekciju. Teško ovakav opis života čovjeka radnika može ponuditi i neki jako pametni 'Life Coach'. Proslavljeno mjesto s još živopisnijim mještanima koji svakoga dočekuju široke ruke uz priče o vilama, vucima i hajducima, a sve kako bi dočarali život uz obale Čikole.

U potpunosti je sada jasan i kultni stih pjesme Ekološka svijest u izvedbi Ede Čule - Dođi živit' u Zagoru, gori krave, još su zdrave...

hr Thu Dec 31 2020 22:21:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska

Pročitajte još . . .