04.08.2022. u 06:40h
Alka je Anti Labroviću Paškinom tetovirana u srcu bez obzira na to što nije među momačkom četom, što nije među onima u suknenim gaćama i ječermama, posutim srebrnim tokama
Otkad je ljudi, i brkova je. Brkova ima različitih veličina, oblika i boja, ali svakomu brk jest zajedničko da su ponos onome tko ga nosi. Jedni ga nose radi pomodarstva, drugi zbog tradicije. Iako je danas brku biti samo ukrasom, nekoć je bio puno više od toga.
Ako te slažem i prevarim, pljuni mi u brk - rečenica koju bi ljudi s najvećom ozbiljnošću govorili. Mjesto časne riječi, bilo bi - brka mi, a brk se davalo i posuđivalo, čak i tuklo jer nije bilo veće uvrede doli povući čovjeka za brk.
Čovjeka koji je svojim brkovima ušao u svačije živote, na neki način, u alkarske smo dane vratili barem slovima jer, istina da vrijeme leti, već 14 godina ne kroči najpoznatijom sinjskom ulicom u kolovozu koja je posljednjih nekoliko godina uz onu turjačku pržinu dobila i dio Vukovara putem dunavskog pijeska.
No, Alka je Anti Labroviću Paškinom tetovirana u srcu bez obzira na to što nije među momačkom četom, što nije među onima u suknenim gaćama i ječermama, posutim srebrnim tokama. Za širokim svilenim pojasima zataknute im kubure i ljuti jatagani, preko ramena prebačeni koporani i puške kremenjače, nakrivljene kape zakićene cvijećem.
- Cilu godinu smo u Alci, nema da danas jesi, a sutra nisi. Ženino je uvik bilo oblačenje, posebice kad se stavlja pojas. Ja se nisam vrtio, ona se vrtila i pritezala pojas. Stalno san bio uz konje, išlo je nekako rutinski, u prolazu. Bilo ih je onda, a sad je još više, koji oće bit alkarski momak, a kad se konj malo zaigra, on skriči ko malo dite i biži - iskren je Labrović dok pokazuje štit, nevjerojatno zdanje, dar predsjednika Franje Tuđmana kada je alkarsko koplje najuspješnije bilo Ognjenu Preostu kojemu je baš Paškin bio alkarski momak.
Osigurani brkovi
- Mora san ih obrijat 18. rujna 2019. godine na moju žalost jer da nisam, ko zna bili bio ovde. Ima sam operaciju, i onda su mi naredili da moran skinit brkove jer me neće moć uspavat. Jedna je medicinska sestra plakala i govorila da zašto san brija brkove. Kad sam iša na drugu operaciju, opet su mi rekli za brkove, ali sad san ja bio pametniji. Reka sam da ćemo se dogovorit i da su brkovi sad osigurani, i to ni manje ni više nego na 5 tisuća eura. I onda su ipak mogli ostat - smije se stasiti čovjek koji je u povorci bio od 1982. godine. Mnogo je trenutaka koji su mu ostali urezani u životnim stazama, ali najradosniji su bili oni kad se rađala Hrvatska. I danas kada priča kao da s ogromnim strahopoštovanjem govori o preminulom prvom predsjedniku Tuđmanu.
Paškin i Peko Bogdan bili su nerazdvojni. Bilo je tako i 1998. godine kada su u pripretavanje ušli Tonći Bešlić i Ognjen Preost, a dvojica momaka u koraku su po sredini staze koračali iza alkarskih junaka. Nije to, kažu nešto iskusniji, nikada bio slučaj. Baš kako je taj čin izazvao neviđen delirij na tribinama, kao što se u mlađim godinama pljeskalo Tucku i Daliću.
Na kraju je pobjedu odnio Preost za kojeg su govorili, a kako ga je alka dobro išla, da ima na koplju kalamitu, kako su Sinjani zvali magnet, koja privlači alku.
Tajna održavanja brkova
Antin pokojni did Jozo nosio je brkove i sukao ih iza uha, a znali su po tome prepoznati i kada je Jozo za "ostaviti na miru" jer je ljutit.
- Sve triba zalivat. Svako jutro ga nasapunam i operem. Eto - veli nam tajnu dugovječnosti brkova, a onda i priča kako ga je unučica branila od supruge koja je navaljivala da brkove obrije.
- Unučica je pitala baku zašto dida ne voli i tako je baka bila sva u čudu. Vidite kako se ona toga sitila, uzela je moju osobnu i pokazala ženi. Rekla je da će, ako did obrije brkove, morat u zatvor jer ga ljudi neće pripoznat kad ga zaustave.
Nije tajna da je Paškin znao s konjima, neopisivo, teško predočljivo s nekoliko rečenica.
- Ima sam kobilu i tio sam da sve zna. Išla je past na livadu. Iša ja pješkom, autom ili biciklom, pustio bi je, ali ona ne bi smila proć isprid mene. Uvik je bila meni iza leđa. Lanac je bio na livadi, i ona bi došla do mene i ja bi joj ga zakačio. Nema tu ništa na guranje.
- Kad sam vodio edeka, a u loži je bio pokojni Tuđman, s druge je strane vodič bio Karlo Radović. I onda sam ja njemu reka da kad dođemo do počasne lože, konj triba pozdravit i livo i desno. I on me gleda u čudu. Najprije vojvodu, a onda i Tuđmana. Dezgine je on onda potega, a ja popustio i tako konj glavom ide u livu stranu. Onda sam ja potega, a konj je glavom u desnu stranu.
Sjeća se i drugih zanimljivih detalja u konjskom životu...
- Konj je uteka Josku Miloševiću kad je bio alaj-čauš i u zadnji tren su ga uvatili, kod Jelinčića u Glavicama, da bi doša na vrime da trče svoju trku. Prije desetak godina na Pijaci je s konja pa Tino Radanović i spasio je čoviku život konj. Pokojni Branko Single ga je pokuša uhvatit, da konj ne zgazi ljude, i on je bio povrijeđen. I iša je doktoru na pregled, a našli su mu stotu stvar mimo ozljede konja. Anti Poljaku i Stipi Breki su pukli dizgini, i onda konji na trkalištu nisu imali kontrolu, isto tako.
Sin Paško ga je naslijedio u potkivanju, a drugi sin Tino služi Bogu i ljudima.
- Evo sad moja ispovid. S posla sam doša oko 10 sati navečer i side moj Tino i žena za stolom u kužini. On se smije i kaže da je kuverta za mene. Ja san pretpostavlja da je neka izvanredna skupština Alke. No, bilo je pismo iz Samostana da je primljen i da ako ja ne mogu, da će mu oni plaćat školovanje. Žena u zahod u plač, a meni dvi balote u želudcu. I govorim ja njemu da sam se nada nevisti, a on se udaje.
- Meni su ljudi dolazili koji su molili da kažem sinu da ih vinča. I onda sam ih ja pita ko sam ja. Bilo ih je tako pet pari iz Splita koji su se u Sinju samo vinčali zbog mog Tina. Iz Sinja je iša ća u Zagreb pa su neki plakali, iz Zagreba u Gračac su plakali, iz Gračaca u Potravlje plakali i onda iz Potravlja u Zagreb plakali - priča.
Baš kako su mnogi plakali kad je Ante Labrović Paškin morao s trkališta, ali slike epskih brkova i danas rese naslovnice brojnih alkarskih biltena i stranice o viteškom nadmetanju u cetinskoj dolini. Nije uzalud ni domaći pisac Stipan Banović jednom prilikom napisao da su "u našoj narodnoj epici brci simbol junaštva, pače njegovo mjerilo, pa veći junak ima i veće brčine".
