Svaka osoba rođena na ovom svijetu, koja živi, uči i raste, koja radi i koja se igra, koja stari i umire, u sebi nosi temeljno pitanje koje podcrtava život, i to – Voliš li me? Čitav ljudski život je ustvari potraga za ljubavlju, a mnogi nisu ni svjesni da biti sretan znači – biti voljen!
– U ljeto 2012. godine prvi sam puta se našla u Dječjem domu Maestral, zajedno sa starijom sestrom i mlađim bratom. Sjećam se da nas je mama dovezla, a tjedan, dva prije nego smo išli nas je pripremala za to. I tog dana, ostavili smo stvari, sjela sam u blagovaonicu za stol, na čelo stola i jela sam špagete, ako me pamćenje dobro služi. Čula sam drugu stanarku doma koja priča s mojom sestrom koja joj je tada rekla da je normalno plakati nekoliko dana kad dođeš u tu novu sredinu. Meni ništa nije bilo jasno, zapravo nisam znala o komu govori, a onda sam shvatila da ja plačem. Prvih par dana sam propuštala doručak jer starija sestra bi spavala do 11 sati, a meni je bilo neugodno ići sama. Brata nisam vidjela par dana, osim na ručku, jer su odvojeni muški i ženski odjeli. Nisam nikoga ništa htjela ni pitati – riječi su to Anđele Vladić koja je otrgnuta od obitelji s 12 godina. Isto ste pročitali i prije godinu dana.
Danas ima jednu godinu više od tadašnje 22, završila je preddiplomski studij Predškolskog odgoja na FFST-u, a sada već i prvu godinu diplomskog studija. Radi kao teta u jednom splitskom vrtiću i živi život “punim plućima”. “With lot of air”, smijemo se, jer svako toliko iz usta Anđele izleti koja engleska varijanta hrvatske riječi. Od puno gledanja filmova na engleskom jeziku, priznaje.
– Prije godinu me dana bilo strah završiti faks i ući u radni odnos, smatrala sam to nešto veliko jer što kad izgubiš posao, a to više nije studentski posao. Baš sam bila u stresu oko toga, a sad imam pripravništvo u vrtiću, prošlo je baš mjesec dana, i doslovno je tako blizu da mogu prošetati do njega. S dečkom Mislavom sam još uvijek, sve je kako treba, a i s obitelji sam ušla u neki normalniji odnos i trudim se održavati veze – govori Anđela koja je utočište pronašla u objektu koji se nalazi u Šimićevoj ulici na Blatinama, u objektu “Četiri palme“, i to nazvanom po po nekadašnjoj gostionici na čijem je mjestu sagrađen. Sagrađen uz lavovsko srce tadašnjeg vijećnika Ante Zoričića, čovjeka koji je u Split donio jednu od ljepših priča novijeg doba.
Uz Anđelu, u tri garsonijere žive još mladić i djevojka.
– Situacija u kojoj imam dnevnu rutinu, ustajanje na posao i interakcije s djecom i drugima je pomoglo mom mentalnom stanju jer mi je bilo teško tijekom ove apsolventske godine, stala sam na nuli, nisam ništa radila od straha što će biti sa mnom kad završim faks. Rad u vrtiću mi je malo izazovan, ali hvala Bogu imam sposobne kolegice koje su jako dobre prema meni i znaju raditi svoj posao pa se osjećam sigurno. Djeca me svaki dan fasciniraju. Moram ispričati jednu priču koja me ostavila bez teksta i nasmijala, a zapravo je dokaz kako su djeca prepametna. Tako je jedno dijete nacrtalo medu i bor, medo je bio veći od bora i na moje pitanje zašto je to tako baš napravio, on je meni rekao da nije medo veći od bora nego je bor manji od mede – smije se naša sugovornica koja je karte koje joj je život dodijelio odigrala kako je najbolje znala.
– Imam ogromnu podršku prijatelja, kolegica, kume… S dečkom Mislavom sam već pet godina i on i njegova obitelj također uvijek pomognu, roditelji Danja i Ivica i sestra Marina. Ipak, imala sam taj strah da ću završiti na ulici.
A kao i prošle godine, uz televizor stoji niz knjiga, kao dokaz da je i dalje zaljubljena u čitanje knjiga. Novost je stalak za mikrofon pored blagovaonskog stola ili pak nije novost, samo nam je prošle godine promaklo…
– Jedino loše je što su zidovi malo tanki, a ja volim glasno pjevati pa me susjeda zove da se malo utišam – smije se Anđela dok joj pogled leti na novo društvo iza četiri zida. U kavezu je hrčak Rei Vladić Benzon, Vladić kao njezino i Benzon kao prezime od momka Mislava.
– Već sam prije imala malog ruskog hrčka, to su oni najmanji hrčci i onda je on proživio svoj vijek, a meni je trebalo novo društvo. Momak mi je kupio kavez, sve je platio i sad imam nekog s kime pričam ujutro – govori mlada djevojka – hrabra, odlučna, nepokolebljiva djevojka koja je svoju najgoru životnu moru pretvorila u štoriju za primjer. Primjer svima! Baš onda kad shvatimo da smo izgubili zahvalnost za svaku sitnicu, malu stvar koja mozaik čini velikim.
