Bubnjar Elvis Katić (46) je prije 22 godine otišao u
Njemačku na 7 dana, a da nije bio ni svjestan da će njegova rodna Dalmacija u
budućnosti biti samo oaza za njegov godišnji odmor. Nakon 6 godina Njemačke,
Elvis sa svojom suprugom odlazi u Ameriku sa željom da dobije priliku i da živi
od onoga što najbolje i jedino zna – a to je živjeti od glazbe. Danas taj isti
njemački ilegalac i neshvaćeni Hrvat živi svoj američki san i uživa u traženom
miru, svirajući obožavani rock¨n¨¨roll, ispunjen ljubavlju od svoje kćeri,
supruge i psa, pomažući onima koji vjeruju u svoje glazbene snove.
Za pričanje životne
priče volim krenuti od početka, pogotovo kada ti počeci dolaze iz Mjesne glazbe
Putalj iz Kaštel Sućurca. Kako pamtite svoje prve taktove i zaljubljivanje u
glazbu?
Prvu igračku doboš sam dobio kada sam imao 5, to je u roku
od tri minute bilo razbijeno. Prvu pjesmu sam napisao svojoj rodici, to je bilo
s perverznim tekstom. Kao dijete sam gledao Beatlese i Ringo mi je bio najluđi,
a ja sam bio hiperaktivno dijete tako da me to privuklo. Zapravo sam se
zaljubio u taj set i tamo u 5. razredu osnovne škole otišao sam na audiciju za Mjesnu
glazbu Putalj. Pred mnoštvom djece su stajali profesor klavira, dirigent,
violinist i još neki profesori, pa smo morali kucati ritam o stol da oni vide
naš osjećaj za glazbu i sluh. I danas se sjećam da sam pjevao „Marjane,
Marjane“. Navodno sam bio među najtalentiranijom djecom pa sam mogao odabrati
svoj instrument. Još se sjećam pogleda profesora kada sam rekao da želim
bubanj, ali dozvolili su mi uz uvjet da sviram i trubu. Ja sam pristao, uzeo trubu
koja se nastanila ispod mog kreveta i tamo ostala. Nisam bio ni na jednom satu
trube, a nijedan sat bubnja nisam propustio.
Sjećate li se
profesora koji Vam je prenosio svoje znanje, najčešće nas ljudi s početka naše
karijere i obilježe?!
Sjećam se da je bio Makedonac i da je svirao u orkestru
splitskog HNK, poslije je otišao u Philadelphiju. On me podučio notama, svirao
sam samo doboš prvih godinu dana. Prvi koncert mi je bio na sprovodu jer je
glazba svirala iza mrtvačkog sanduka. Ja sam bio tako sretan iako je doboš bio
teži od mene, toliko da me lik koji je s moje desne strane svirao bas bubanj
držao za kolet da ne padnem. Još uvijek imam taj bas u desnom uhu tako da se i
tog kolege iz orkestra sjećam. Prva konkretna pjesma koju smo svirali kao bend
je bila „In the mood“, ali nakon otkrivanja Bad Companyja zaboravio sam na
jazz.
U kakvom sjećanju Vam
je ostao prvi bend?
Svirao sam s jednim momkom iz Sućurca, Bano smo ga zvali, a
dolaskom u srednju školu u Split sam upoznao nekoliko momaka koji su sa svojim
mladim bendovima na neki način i obilježili Split u osamdesetim godinama. Prvi
moj ozbiljan bend je bio s Ilijom Utrobičićem i Pintom, zvali smo se Vatrene
ulice.
Ono što je mnogima
nepoznato je da ste svirali u Ponoćnom Expressu.
Snimio sam cijeli album 1991. godine, ja sam svirao bubnjeve
dok je pjevač sve ostalo. To smo snimali u tada zvanom Titogradu, sad je to
Podgorica. To se snimalo dva tjedna i išlo je sve na prvu, bez velikih
ponavljanja. Bilo je nekih priča oko ponovnog okupljanja, pronašao me Mile na
Facebook-u, pa smo gledali opciju da ja bubanj snimim u Americi. Vidjet ćemo.
Poslije sam svirao sa Zippom u kojem su prošli Giuliano i Karanom, čak smo i
osvajali neke nagrade na festivalima. Spremao sam se da budem bubnjar Đavola s
njihovim basistom, ali sam u međuvremenu otišao u posjet Iliji u Frankfurt na
tjedan dana i gore se zadržao duže od planiranog.
Jedno vrijeme ste
živjeli u Njemačkoj?
Jesam, šest godina. Kada sam došao tamo odmah sam prvi dan
odsvirao dva koncerta i to mi se svidjelo, fasciniralo me kako se tamo do
glazbe držalo. Poslije sam otišao u Hamburg svirati s najvećim tribute bendom
grupe Kiss. Stavljao sam masku, imao sam pravi kostim kao i oni. Taj bend se
zvao „Love gun“ i to je bilo prije nego se Kiss oformio. Paralelno s tim bendom
sam radio sa Sabinom Classen, koja sada pjeva u Holy Moses, a tih devedesetih
godina sam s njom svirao pred 80 tisuća ljudi. U međuvremenu sam upoznao svoju
današnju suprugu Gail, a nakon nekoliko godina Njemačke smo shvatili da možemo
postići i više nego biti ilegalci u stranoj zemlji. Stoga smo otišli u njen
rodni San Francisko.
Kofere ste spakirali
13.7.1999. godine i otišli u bolju budućnost. Pamtite i danas taj datum?
Zanimljivo je da smo osim na 13. dan u mjesecu putovali
letom pod brojem 13, sjedili smo u 13. redu, američki matično broj je u sredini imao broj 13, parkirni broj nam je
bio 13, no stan je bio 103 pa se to ne računa.
Ako sam dobro
zbrojila, u Hrvatskoj niste bili 13 godina?
Bravo, vidim da Vam je matematika jača strana (za razliku od
mene). Zadnje tri godine dolazim točno dan prije Ultre. Nekako uvijek tako
ispadne, stoga ne pitajte kakav mi bude put do mojih Kaštela.
Pričajte nam malo o
svom dolasku u Ameriku, Hrvati vjeruju da je to još uvijek obećana zemlja.
Prvi posao koji sam radio je bio u jednoj trgovini gdje se
prodaje oprema za bubnjeve i tu godinu sam bio najbolji prodavač tog lanca pa
sam time zaslužio i dionice od firme. Zatim sam i dosta studijski radio, snimao
pjesme i albume, najčešće za poznatu producenticu Sylviju Massy. Ona je snimala
od Johnnyja Cash-a, pa do Michaela Jacksona, nešto i za Peperse, tako da sam
puno s njom surađivao. Radio sam i sa Sophie B. Hawkins i brojnim mladim
izvođačima.
Kako je nastao Vaš
trenutni bend Rock Ko Fol?
Pa to je bio naziv jednog partyja kojeg smo organizirali nas
trojica glazbenika koji smo znali jedni za druge, ali smo se tek upoznali u San
Francisku gdje svi sada živimo. Dinko DEEDEE Salihbašić koji je svirao od
Merlina do Brene (on je vokal i gitarist benda) porijeklom je iz Prijedora, te
se priključio Almir Crnović (bass) čiji korijeni sežu iz Gradiške. Tako smo se
okupili svirajući za gušt sevdah, Bijelo Dugme, Katarinu Veliku i još puno
toga. Taj prvi party je bio fenomenalno posjećen, ali doslovno čovjek na
čovjeku. Nakon godinu dana smo napravili još jedan, pa smo odlučili obuhvatiti
tri grada. Taj bend je počeo kao američki bendovi. Kad smo prvi put došli u
Chicago onda je koncert posjetilo trideset ljudi, iduću godinu tristo, a danas
100 ljudi ostane vani. Sada sviramo oko 70 koncerata godišnje u klubovima do
1000 ljudi. Napravimo 50 u Americi, a zato što to možemo materijalno podnijeti
dođemo ovdje preko ljeta. U tijeku je velika regionalna turneja koja je krenula
24.7. u Kutini, vrhunac imamo u Slogi u Sarajevu, a završavamo u Gradačcu. Ovo
je bend koji više svirki odbije nego dogovori, jednostavno ne možemo stići.
Zašto u turneji niste
obuhvatili Split?
U Split nismo došli jer nismo pronašli nijedan klub koji
dogovara koncerte tri mjeseca unaprijed. Mi smo turneju počelu praviti u
travnju, a vlasnici kafići bi uzdisali u stilu „tko živ, tko mrtav do srpnja“.
No upoznao sam sad neke ljude pa će biti uspješnije dogodine. Svi nas pitaju za
album, radimo na tome, mislim da bi na jesen trebali to zaključiti.
Što Vas okupira osim
benda?
Kada ne sviram s Rock Ko Fol-om onda sviram s nekim
američkim bendovima, ali i odem u svoju trgovinu s bubnjarskom opremom. Da
budem iskren, čim se vratim s turneje odmah bježim u trgovinu jer znam ako žena
vidi da odmaram da će me zaposliti da nešto radim oko kuće. Ona će mi uvijek naći
zadatak oko bazena, ili da prošećem psa, stoga ja bježim bubnjevima.
Jeste se ikada radili
kao edukator i svoje znanje prenosili na mlađe naraštaje?
Kada stignem, ja to dajem besplatno. Meni je Mjesna glazba
Putalj znanje dala besplatno i zato i ja to dajem na jednak način. Nažalost
nemam puno vremena pa odaberem par bubnjara s kojim se nađem 5-6 puta godišnje,
ali ja dođem na sat ovakav kakav sam čisto da ga inspiriram i potaknem. Ja sam
više psiholog u toj priči.
Koje su najčešće
početničke greške mladih bubnjara?
Pravljenje kompromisa! Nažalost, ovdje ga moraš praviti. Ako
želiš biti ovdje umjetnik onda nećeš naći bine gdje možeš biti ono što jesi. No
bez obzira na to što sviraš, trebaš svaku svirku odraditi kao da ti je zadnja u
životu. Ako nisi 100% u tome što radiš onda nisi ni 1%. Ako sviraš svadbu, budi
najbolji svadbeni bend na planeti. Ja da jednog dana moram svirati pjesmu „I
tebe sam sit kafano“ ne znam bi li se nešto u mojoj glavi promijenilo,
najvažnije je da smo tu moj instrument i ja. Osjeća se potreba da ljudi govore:
„Ja to što sviram – to nisam!“ Pa jesi, brale. No jedino može biti dobra ili
loša svirka. Na tebi je da sviraš svoj instrument.
Kako Vaša supruga, Amerikanka
Gail, podnosi Vaš pretrpan raspored?
Ona je medicinska sestra, a upoznali smo nakon jedne tonske
probe negdje u Frankfurtu. Od samog početka je prošla sa mnom nekoliko turneja i
shvatila je da ja nakon koncerta nemam vremena gledati djevojke jer je teško.
Nema ljubomore, živimo lijepo, dijelimo iste interese i životne poglede.
Vaša 25-godišnjak kći Melisa iz prvog braka je
također došla u Ameriku. Voli li i ona Hrvatsku?
Voli, čak ima tetoviran hrvatski grb u cvijeću na nozi i
naše prezime Katić na glagoljici na rebrima. Velika je šminkerica. Ona je
ponosna na mene.
Živite li svoj
„američki san“ i što bi to značilo?
Ja sam cijeli život živio kao umjetnik i težio sam samo tome
da me se pusti na miru, samo da me se prestane osuđivati. Što god ljudi
govorili o tom „američkom snu“, ako želiš biti ostavljen na miru – nitko te
neće dirati. Možeš razviti svoj potencijal o čemu god da maštaš, mogućnosti su
ti neograničene. Dok sam ilegalno živio u Njemačkoj samo sam težio da dobijem
svoju priliku, Amerika mi ju je dala momentalno. Dolaskom u Ameriku i radom u
trgovinu gdje sam se potrudio mogao sam dobiti što god sam htio. Cijenio se moj
trud. Ta zemlja je tako velika, ima puno posla, možeš od sebe napraviti što
hoćeš. U Njemačkoj ti nema priča kao što je ona od Steve Jobsa.
Zašto sve uspoređujete
s Njemačkom, zar Vam ne bi bilo prirodnije usporediti s rodnom Hrvatskom?
Ajme meni. Primijetim da bakice vuku djecu k sebi kad me
vide na ulici, a nedavno sam ušao u restoran jer su mi se jele lignje, konobar
mi je odmah rekao da nemaju oni pizze i lazanje. Izgledam im vjerojatno kao
neki uličar jer imam nešto drukčiju frizuru. Ovdje još uvijek osuđuju. Hrvatska
ima veliki potencijal, puno talentiranih ljudi. No imamo lošu naviku, a to je
da volimo ići prečicama. Ja se malo bavim vinima pa ću vam dati primjer: dođe
vinar i po svjetskoj cijeni prodaje vino, ali otvoriš ga i vidiš da je on u
bocu stavio najjeftiniji čep koji je mogao kupiti. Vino mu je bitno, ali čep
nije.
S kim ste ostali u
kontaktu od svojih prijatelja?
Sa svojom starom gardom sam super, tu je moj Ilija koji mi je
rekao da ste odličan portal, a Vi vrhunska novinarka, i da moram dati intervju.
Ne volim ja to, kao da se od mene očekuje da trebam biti nešto pametan.
Jednostavno nisam taj tip. Mrzim ljudima govoriti što da rade, naročito što da
ne rade. Okupljanjem Rock Ko Fol-a upoznao sam more bubnjara i uvijek sam
otvoren. Ja skoro 10 % zarade od svirki potrošim financirajući mlade glazbenike
i kupujući ono što oni ne mogu nabaviti. Šaljem im sve ono što ja sebi kao mlad
nisam mogao priuštiti. To me čini sretnim, imam sve. Drago mi je dati ako mogu.
Moj djeda je „blanja“ palice od borovine dva tjedna jer ja to nisam mogao
kupiti. Borovina pukne nakon dvije pjesme.
Ne smijem preskočiti
pitanje koje se sastoji samo od jedne riječi – frizura?
Ovu sam frizuru vidio na programima dok sam još bio u
osnovnoj školi, to je bila frizura koju su u Egiptu imala faraonska djeca i
svećenici. Za sve ostale je bila zabranjena. Naravno da sam to rekao svojoj
materi Mari s 12 godina da to hoću ona bi me bacila u more. Frizuru sam
napravio odmah po dolasku u San Francisko, dok mi je tetovaže radio jedan momak
koji je našeg podrijetla i zove se Filip Milić. Na njega se treba čekati dvije
godine, a čak smo i rod. Otac mu iz Utora kao i moja mater, a ja sam na svoju
Maru ovako ludast. Svijet je zaista mali. Obje ruke ću istetovirati, čim
stignem. A od detalja volim skeleton satove. Kao bubnjara, smiruje me gledati
kako vrijeme prolazi.