Sve je promjenjivo, sve se mijenja. Vrijeme, mjesto, posao, ritam života, stilovi. Mijenjaju se društvena uređenja i put kojim hodimo, a onda i cilj kojem stremimo. Promjene se događaju jer mi to želimo ili dopuštamo, a život je poput igre koja se igra po određenim pravilima. Lako je izigravati izbornika neke momčadi, ali nije lako preuzeti svoju sudbinu u vlastite ruke. Toga se bojimo i toga se klonimo. I zato patimo. Ponašamo se ziheraški, kukavički.
Persona koja je promijenila ljudsku povijest, taj toliko iščekivani Mesija, sve ono što su od njega čuli i vidjeli apostoli, čemu su svjedočili, navodili su zaključku da je u tijeku “prava životna igra” i da najbolje tek dolazi. Da dolazi konačan kraj patnje, jada, bijede i potlačenosti.
Isusova najava smrti, uz trpljenje i odbačenost ljudi, neka je nova priča. Promjena igre – posve drastična i neočekivana.
A kada je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća grupa vjernika imotske župe svetoga Franje, zajedno sa župnikom fra Antom Babićem, zaželjela u Imotskom organizirati prikaz Pasije, neočekivana i drastična ideja imala je tek rijetke koji su vjerovali kako će se scenarij Muke Isusove s godinama pretvoriti u tradiciju, a ulice i trgove kamenitog Grada na gori, u suton Cvjetnice, preobraziti u hrvatski Jeruzalem. I to 24. put ove godine. Veličanstveno i uvijek iznova neponovljivo.
Najpotresnija događanja u povijesti ljudskog roda utjelovljuje nekoliko stotina glumaca pa se u Imotskom čini kao da svi sudjeluju u tom mega projektu. Djeca, profesori, studenti, službenici, inženjeri, obrtnici, Imoćani na radu u inozemstvu, muškarci i žene iz cijeloga grada i obližnjih mjesta Imotske krajine, svi okupljeni s istim ciljem – što vjerodostojnije prenijeti izvatke iz Biblije koji govore o muci Kristovoj. Jedan od njih je Zoran Mustapić, zapovjednik Rimskih legija sve od prvog trenutka otkako je kamen Imotskog postao kulisa Isusovih posljednjih dana.
– Imotski ambijent je Božji dar. Sve slike Posljednje večere, Getsemanija, suđenja Pilata, cijeli taj put prema Golgoti, te stube u Imotskom, susret s majkom i Šimunom Cirencom koji mu je pomogao nositi križ, zajedno s jeruzalemskim ženama – sve su to idealne pozicije u gradu Imotskom. Onda i Golgota koja se dogodila gore na Topani, našoj starohrvatskoj tvrđavi, na obroncima modrog jezera… zbilja savršenstvo. Fra Ante je prije više od dva desetljeća dogovorio s nama sastanak, a mi smo velikodušno prihvatili tu njegovu ideju, i jednostavno uslijedio je taj prvi prikaz koji se poprilično razlikuje od današnjeg jer je to bio, naravno, početak. Kasnije su se scene dorađivale, tekst ubacivao i brisao, dijelovi mijenjali… – sjeća se Zoran.
I sve je tako bilo pod palicom fra Ante dok nije premješten u Njemačku. Čak je i iz Splita, sa službe, dolazio i vodio probe, ali odlazak van Hrvatske bio je početak redateljske ere Sanje Bago i Marijane Pezo.
Tri Muke nisu odigrane – jedna zbog bure, a onda i dvije godine zbog pandemije. Glumci su redom amateri, a jedini je profesionalac bio Tomislav Martić u ulozi Isusa. Neki od glumaca se čak nisu ni amaterski bavili glumom do tada. Posljednjih desetak godina svaka je scena izglancana do savršenstva, a glumci izbrušeni.
Djeca, profesori, studenti, službenici, inženjeri, obrtnici, Imoćani na radu u inozemstvu, muškarci i žene iz cijeloga grada i obližnjih mjesta Imotske krajine, svi okupljeni s istim ciljem, što vjerodostojnije prenijeti izvatke iz Biblije koji govore o muci Kristovoj.
– Bez puno razmišljanja, fra Ante mi je dodijelio ulogu zapovjednika Centuriona. Iako je to bilo poprilično tehnički zahtjevna, najveća je odgovornost bila u činjenici da je uloga zapovjednika nekako kao spona svih scena. Dobro se sjećam te prve godine, nevjerojatna scena, evo i sad se naježim. Ovako je bilo – ispred crkve se odvijalo suđenje pred Pilatom, Isus je već cijeli krvav, s križem, krunom, krenulo se na križni put i ja sam plakao kao malo dijete. Sve sam ja to radio – od stavljanja krune na glavu, stavljanja križa, brutalnog ponašanja… I to je tako trajalo godinama, nevjerojatna je to borba, izvesti to, biti rimski vojnik i biti vjernik. Kao da ste na dvije strane. Dugo sam se poslije izvedbi preispitivao, ali onda se opet sabereš i kažeš da je to ipak sve scena – emocije su proradile Zoranu dok ga rešetamo pitanjima. Zacaklile su se oči, grop je u grlu.
– Za nas Imoćane prikaz Muke je poput neke duhovne obnove, posebno za sve one koji sudjeluju, a ništa manje vjerujem i za one koji gledaju. Kušnja, možda najbolja riječ. Košmar o kojem sam pričao nekako splasne u trenutku kada ispod križa na Topani kažem da je “On uistinu bio Sin Božji”. E tada, to svjedočenje, to priznavanje Boga – smiri sve nemirne vode u mojoj nutrini – veli Zoran.
U svim tim scenama bilo je trenutaka koji su samo naizgled pošli po krivu da nije bilo snalažljivosti i reakcije u nekoliko sekundi. Kako i ne bi kad je taj prikaz na otvorenom teško kontrolirati.
– Niti jedna godina ne prođe bez nečeg neočekivanog. Jednom je tako na generalnoj probi Martića koji glumi Isusa uhvatio išijas tako da nije mogao igrati na Cvjetnicu. Te godine smo imali dva Isusa, jednog do Maslinske gore, drugog do Golgote. A onda se i jedne godine meni zapalila krijesta jer je jedan bakljonoša bio neoprezan. Sjećam se i kada je Isusu pala kruna s glave i odletjela prema masi ljudi. Ja sam gledao kako se kotrlja i u trenu izmislio tekst samo kako bi radnja dalje tekla, a ja uspio pokupiti krunu i vratiti je Isusu na glavu. A to je tek dio scena koje su nepredvidive i koje, koliko ih god izvježbao, ne ispadnu po tekstu i scenariju. I koje čak daju dodatnu draž izvedbi.