U rujnu 2002. krenula je nova školska godina, posljednja u osnovnoj školi. Kako je to bila zadnja godina profesori su već sve razumjeli, a i ja sam bio uhodan u gradivo tako da je sve teklo bez većih problema, osim naravno matematike koja mi je još uvijek bila boljka.
U studenom 2002. dogovorili smo novu kontrolu u splitskoj bolnici Križine kod tada najpoznatijeg ortopeda na našem području. Naravno sve zbog novih zdravstvenih problema i sve većih problema s hodanjem. Uputili smo se na kontrolu i nakon svih pretraga, snimki i svega što ide uz to zaključeno je da mi je potreban novi četverostruki operativni zahvat koji smo odmah dogovorili za svibanj 2003. godine.
Vratili smo se doma jako tužni što se ponovno moramo suočiti sa svim s čim smo se suočili prije nepunih dvije i pol godine. Trebalo mi je dobrih mjesec i nešto dana da to prihvatim i krenem isplanirati sve što je trebalo. Trebalo se, naime, dogovoriti s profesorima da odgovaram gradivo unaprijed, kako bi do uskršnjih praznika meni sve bilo zaključeno.
Iako je bilo mukotrpno i teško na kraju se to i dogodilo, sve je bilo gotovo do uskršnjih praznika. Prošao sam s prosjekom 4,3 i dok su se moji razredni kolege pripremali za ekskurziju na koju svi idu krajem osmog razreda, ja sam se pripremao za pretrage i bolničke dane koji su mi uslijedili…
Krajem travnja 2003. godine je dogovoreno da se u bolnici trebam pojaviti 5. svibnja u jutarnjim satima, ali da se doktoru još jednom telefonski javim 2. svibnja. Sve je bilo spremno, 2. svibnja smo u telefonskom razgovoru s doktorom potvrdili operaciju. Osvanuo je i taj 5. svibnja, krenuo sam uplašen i tužan iz Zadra s mamom i bratom, i nije se znalo tko je bio više utučen od nas troje. Baka i djed su nas skupa s rodicom ispratili, velika podrška uz njih i pojedinu rodbinu mi je bila i prijateljica Petra.
Stric nas je vozio. Došli smo ispred bolnice u 08,00 sati i stric je pomogao mami da iskrca stvari u holu bolnice i odjednom je samo rekao da mora žuriti nazad u Zadar, da se nada da će se moći snaći sama. Ona je u bunilu rekla da hoće i ostali smo sami.
Nakon svih pripremnih pretraga odlučeno je da ću imati još jedan dodatni zahvat tokom dogovorene operacije. Naime, operirat će mi dodatno iskrivljeni prst na nozi koji se skrivio usred skraćenih tetiva na samom prstu. Operacija je odmah bila dogovorena za sutradan ujutro. Nakon tih prvotnih dogovora mama i brat su se otišli smjestiti u sobu koju su unajmili, a ja sam naravno ostao na odjelu čekajući daljnje pretrage koje su se trebale odraditi tijekom tog dana…
Ujutro su mama i brat već u 07,00 sati bili u bolnici, a mene su u 08,30 sati već otpremili u salu. Isti osjećaj i iste misli su mi prolazile kroz glavu kao i prije svake prethodne operacije. U šok sobi sam proveo ostatak dana, bio sam u gipsanim longetama od stopala do kukova, a iz prsta mi je virila žica koja je trebala služiti kao potporanj dok kost ne zaraste s obzirom da su mi prst skratili za pola.
Najiskrenije nije me ništa bolilo koliko taj prst. Ova četiri reza nisu bila ni 20 posto boli od one koju je prouzrokovala bol u prstu, ali to mi je odmah nedugo nakon operacije rečeno da su zapravo prsti općenito najkompliciraniji što se tiče oporavka i da će dosta dugo trebati dok zaraste kost. Posebno je trebalo paziti da se ta žica na prstu ne pomiče jer bi pomicanje iste prouzrokovalo vjerojatno ispadanje prsta, doslovno.
U dogovoru s doktorom i s obirom da je mama imala iskustva što se tiče postoperativne njege doktor nas je pustio peti dan iz bolnice, imali smo dogovoren prijevoz do kuće sa kolima hitne pomoći i krenuli smo peti dan iz bolnice oko podneva prema Zadru, ali tu doživljavamo još jednu mini dramu…
Naime, tek je bio treći dan od operacije, a vozač hitne pomoći je od Splita do Zadra vozio toliko brzo da su mi od te brzine noge na krevetu poskakivale, te mi je majka cijelim putem pridržavala noge da mi ne popucaju šavovi ili da mi se ne pomakne žica u prstu.
Vozač je i nakon upozorenja majke rekao da se ne treba bojati i oglušivao se na to da mi može prouzrokovati pucanje šavova i slično ako ne uspori. Kada smo došli doma mama mu je očitala bukvicu i zaprijetila prijavom nadležnim službama, a on se na kraju iskupio tako što je pomogao da se mene prenese u nosilima na treći kad u zgradi gdje smo tada živjeli.
Uslijedio je kućni oporavak…