Večeras od 21 sat Hrvatska igra polufinale Svjetskog prvenstva u rukometu u zagrebačkoj Areni, a protivnik je za nas najgori mogući, vječna opstrukcija na putu do medalja, moćna Francuska. Francuska je pobijedila Hrvatsku u sva tri međusobna finala (Svjetsko prvenstvo 1995. i 2009. godine, te Europsko prvenstvo 2008. godine), pobijedila nas je i u tri od pet polufinala, te ukupno ima 17 pobjeda kontra naših osam. Finale iz 2009. godine odigrano je na istom mjestu gdje će se večeras sudariti…
I sva ta tradicija ne mora predstavljati nekakav poseban problem danas, puno je veći onaj da izbornik Dagur Sigurdsson ne zna tko mu može, a tko ne može igrati. Ima li smisla uopće nabrajati? Najveći upitnik je trenutno oko Ivana Martinovića, koji je protiv Mađarske igrao „s jednom nogom“ vidno šepajući. Svaka utakmica uzela je svoj danak u ozljedama igrača, od kapetana Domagoja Duvnjaka, preko Luke Cindrića, do Davida Mandića. Mogu li se ti evidentni nedostaci nadoknaditi, pokriti, tipa „svatko će uložiti još deset posto“, pa uz pomoć više od 15.000 navijača kreirati čudo? Realno, vrlo teško, no ne treba prestati vjerovati.
Francuska ne izgleda nedodirljiva kao što je godinama, desetljećima unatrag, ali i naša je reprezentacija tek povratnik u visoko društvo gdje se dijele medalje, jer je šest prošlo od posljednje. Domaći teren smo definitivno sjajno iskoristili, prebrodili mnoge teške trenutke (poraz od Egipta, pobjeda nad Islandom s najmanje četiri gola razlike, preokret protiv Slovenije, petominutno čudo protiv Mađarske, kakvo se dogodi „jednom u sto godina“).
Je li išta ostalo u rezervoaru?
Sve ćemo to vidjeti kad utakmica počne, Hrvatska je u borbi za medalje i to je najvažnije. Ne uspije li večeras, ostaje joj još nedjelja u borbi za broncu u Oslu. Nije ni to za baciti, dapače. Hrvatska se vratila na veliku scenu i čini se da neće tek tako proklizati s nje.