Turski izraz gotovo bio presudan
Sinjska Alka svoje je korijene upisala u pobjedi, najvažnijoj bitci, malobrojnih Sinjana nad moćnom, višestruko brojnijom, turskom vojskom iz 1715. godine. Još je od 1513. Sinj bio u turskim rukama, kasnije u mletačkim, ali su i u tom razdoblju područja bistre Cetine i planinskih lanaca Dinare Turci bili željni. Neprestanim su napadima pokušavali osvojiti taj prostor.
Pomoć s neba, te spomenute 1715. godine, bila je presudna. U osvit blagdana Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo, više niti jednog Turka nije bilo na prostorima Cetinske krajine. Neki su pobjegli, a većina ih je umrla pogođena teškom bolešću. Kako su zapisali tadašnji kroničari – žena sva u bijelom hodala je po zidinama tvrđave.
Baš u čast tog čudesnog događaja Sinjani trče vitešku alku.
Meta, koju gađaju alkari kopljanici, zapravo je dio opreme konja turskog paše, konja koji je dobio ime “edek” i konja koji je zarobljen u toj velikoj pobjedi.
Termin alka dolazi od turske riječi halka što znači prsten ili obruč i upravo je ta činjenica gotovo bila presudna da Sinj Alku dobije na popisu nematerijalne baštine UNESCO-a.
Kako UNESCO nije fascinirao podatak kako je Hrvatska ranije bila predziđe kršćanstva, a bitka pod Sinjem boj kršćana i islamskih nevjernika predlagači su zaigrali na potpuno drugi koridor, onaj međukulturni.
Baš je, gore navedena činjenica, zapravo prijepis prijedloga iz Hrvatske, a predlagatelji su, uz to, dodali kako su uistinu ponosni što je podrijetlo naziva tradicionalnog natjecanja turskih korijena.
– Predlažemo da se Sinjska alka ne uvrsti u UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine – napisalo je supsidijarno tijelo SEnD nadležnom međunarodnom odboru UNESCO-a, ali ipak je, na koncu, sve završilo dobro. Zanimljivo je da je SEnD pokušao, od 54 prijedloga, zaustaviti samo Sinjsku Alku.
U istoj su godini, 2010., na nematerijalnu baštinu UNESCO-a uvrštene još tri stvari iz Turske – borilački festival s nauljenim rvačima, alevijsko-bektašijski ritual i tradicionalni ‘sohbet’ susreti.
Razgovor ugodni i titula slavodobitnika godinu dana poslije
Titula slavodobitnika Alke s ponosom je krasila cijelu godinu kuću Čačija. Josip Čačija, 35-godišnji dočasnik HRM-a je, nakon tri trke, prošle godine sakupio osam punata i premijerno donio plamenac u svoj dom.
Posebno još na težini dobiva cijeli uspjeh kada uzmemo i činjenicu kako je njegov otac Miro-Ilija bio dugogodišnji alkarski momak, a Josipov slavodobitnički plamenac došao je u istoj godini kada je ovaj mladi ronilac dobio priliku ponovno gađati alkarsku metu. Nije trčao redovnu 302. Alku, a ni onu svečanu u Vukovaru.
– Prošle je godine došlo mojih “pet minuta” i postao sam slavodobitnik Alke. Osjećaj neopisiv, znate i sami koliko Alka znači svima u Sinju, a posebno koliko znači mojoj obitelji. Godinu dana poslije ništa se posebno nije promijenilo u rutinama života. Kako radim u Hrvatskoj mornarici kolegama je drago kad možda, dođu neki gosti, pa se mogu pohvaliti kako sam ja baš slavodobitnik Alke – kazuje Josip koji je plamenac osvojio na konju Aškan.
Baš je ta povezanost s konjima u Sinju na jednoj višoj razini od one u drugim krajevima. Želja i dječji san mnogih sudjelovati je u Alci, posebno kao alkar kopljanik, ali podosta se tu stvari mora poklopiti kako bi žudnja iz mladosti postala zbilja na Alkarskom trkalištu.
– Već od osme godine rodila se ta ljubav prema konjima, nakon četiri godine već sam bio u galopskom sportu, ali uslijed naglog izrastanja tu više nisam mogao napraviti značajan uspjeh pa mi je od svega ostala Alka – kaže Josip koji je ustvrdio kako je isti sastav u punom pogonu i ove godine – konj Aškan i njegovo dvoje mladih pomoćnika.
Uz ovaj prošlogodišnji plamenac kao debitant je Čačija, 2010. godine, osvojio Čoju, a u svim trenutcima, onim teškim i lijepim, pratio ga je Zdeslav Ćurković, alkarski momak, inače privatni ugostitelj iz Sinja
– Cijela kuća živi za te alkarske dane. I po nekoliko mjeseci se prije sprema za taj mjesec kolovoz, ali tako je u svakoj alkarskoj obitelji, to možete biti sigurni. Puno znači ta povezanost alkara i alkarskog momka, naučio me je to i moj otac, bio je i on deset godina u povorci, pratio je alkara Mladena Vučkovića. Meni je desna ruka Zdeslav Ćurković – zaključuje prošlogodišnji slavodobitnik uz naše želje da on i njegove kolege imaju čvrstu desnicu i oko sokolovo u nadolazećim alkarskim natjecanjima, a da vi i sutra budete s nama u rubrici “Mačkula”.