Ovako je to redom bilo: Jug 100:83, Borik 79:66, Šibenka 78:77, Trepča 20:0 (bez borbe), Borac Čačak 62:60, Zadar 82:81, Bosna 78:92. Svaki Sinjanin odmah zna o čemu se ovdje radi, ovo je put kojim je tadašnji trećeligaš Alkar (član Druge lige – zapad) prokrčio put do senzacionalnog pothvata, finala Kupa Jugoslavije odigranog u Metkoviću protiv sarajevske Bosne u ožujku 1984. godine. Te je godine nastala legenda o Alkaru i više-manje se nikada nije ugasila jer momčad s trenerom Stipom Vrcanom ima kultni status pod Kamičkom. Kao nekakav moderni David rušila je Golijate, prvoligaše poput Šibenke (bez Dražena Petrovića, bio je u vojsci – op.a.), Borca i strašnog Zadra sa Skročom, Popovićem, Petranovićem, mladim Vrankovićem…
Jedan od aktera te čudesne priče Davor Max Vučković rado se odazvao našem pozivu da evocira uspomene na te dane slave i ponosa kad je Alkar žario i palio… Ali, prije nego je počeo prebirati po mozgu detalje o sezoni 1983/84, Vučković je želio nešto drugo naglasiti:
– Sve nas Sinjane je pobjeda nad Cedevitom Junior vratila u te dane i svaka čast igračima i treneru na još jednom izvanrednom rezultatu Alkara i povratku svih tih emocija.
Naravno da nije dobro uspoređivati generacije i mjeriti čiji je uspjeh veći, Vučković je to odmah istaknuo, jer je baš sretan s ovime što je novi Alkar napravio u Zaboku.
– Da, vremena su drugačija, košarka je jedino što je tada postojalo u Sinju u zimskim danima. Izlazak vani svodio se na subotu i košarkašku utakmicu. Mi smo, pak, bili jedna odlična generacija, tako se namjestilo. Trenirali smo jednom dnevno, utakmicu bi igralo pet, najviše šest igrača, kondiciju smo stjecali igranjem, ali doslovno smo znali tko se gdje nalazi na parketu u svakom trenutku. Pazite, mi nismo imali niti jednu uigranu akciju, nije nam ni trebalo, jer smo se savršeno razumjeli u igri. Za ono doba mogu reći da smo bili polivalentni igrači, dobri šuteri, spremni igrati pod košem, skakati, trčati u kontre. Uz to smo bili jako temperamentni, a ako pogledate snimku utakmice protiv Zadra u polufinalu, vidjet ćete da nama niti jedan napad nije trajao dulje od deset sekundi.
Run and Gun – smijemo se. Alkar kao preteča Phoenix Sunsa i njihovih “7 Seconds or Less” patentiranih dvadesetak godina kasnije.
– Istinu vam govorim, a to što smo tada bili trećeligaši, nema veze. Te sezone smo na kraju bili prvaci te Druge lige u kojoj su igrali klubovi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te Slovenije, te smo se plasirali u Prvu B ligu, dakle, među 24 najbolja kluba u ondašnjoj državi, koja je već imala europskog prvaka Bosnu, a kasnije višestruke europske prvake, Cibonu i Jugoplastiku…
Eto, zato se Alkar nikoga nije plašio kad bi igrao u Sinju, a ždrijeb ih je mazio i sve im opasne protivnike slao u Sinj.
– Svi su oni znali gdje dolaze, ali, eto… Zadar je bio strašan, ne znaš tko je bolji: Skroče, prvi strijelac prvenstva Jugoslavije, Vranković, Popović, Matulović, Obad, Petranović, trener Giergia… Zko zna što su oni mislili, ali u jednom trenutku došli su nam „u kraj“. Mi smo bili takva ekipa, bez straha.
Max nije želio nikoga posebno izdvajati od svojih suigrača, smatra da je svatko uvijek davao sve od sebe, s jedne ili druge strane parketa.
– Mladen Pavić je bio izvanserijski igrač, ali kako preskočiti Pleštinu, Vujinu, Poljaka, Čovića… Mi smo igrali izvanrednu obranu, takvu da ja nakon te utakmice sa Zadrom nisam mogao od umora nositi torbu od tri kilograma. Morate znati da je ta utakmica sa Zadrom bila za nas prvi televizijski prijenos i da je prva misao bila “samo da se ne osramotimo”. Onda izađeš na parket i zaboraviš na sve. Vidiš da taj Zadar nije bauk i da ništa nije nemoguće.
Ima Max i ludilo anegdotu vezanu za utakmicu sa Zadrom.
– Ja sam se na dan utakmice ustao u pet ujutro, morao sam se javiti na rezervu u vojsku u Knin pa sam odglumio da imam išijas, a oni meni zapaprili volovsku injekciju. Na kraju, meni je to bila najbolja utakmica u karijeri, ako se ne varam, šutirao sam 10-10 i slobodna bacanja 2-2. Nije se tada vodila statistika, ali ja pamtim.
Šibenka jedan razlike, Borac dva razlike, Zadar jedan razlike. Danas bi rekli, Alkar je briljirao u “clutch” završnicama.
– Kad se sjetim visokih igrača Borca, sada se stresem. Onaj Šarančić je bio visok valjda 208 centimetara, a širok kao trokrilni ormar. Marko Ivanović nešto slično. Kad smo stali nasuprot njih, ne bismo vidjeli pola terena. I svejedno smo dobili.
Nakon ulaska u finale, kaže, osjetio je totalni mir.
– Baš onako prazan, nikakva euforija i onda izađeš iz dvorane, tamo te čekaju ljudi, vidiš sreću na njihovim licima. Ne može ništa biti iznad toga.
Zato i danas na spomen te 1984. godine emocije stižu jedna drugu.
– Kažem, današnji Alkar nas je vratio u ta vremena i svaka im čast. Ne znam kako će završiti finale, ali drago mi je da igraju moj Alkar i Split. Nitko nam nije bliži od Splita. Nama iz te generacije drago se okupiti, evocirati uspomene. Nažalost, nema više s nama trenera Stipe Vrcana, nema ni Mladena Pavića…
Za kraj smo ostavili podsjetnik tko je sve sudjelovao u ludom čudu i najljepšoj košarkaškoj priči o Davidu i mnogim Golijatima te povijesne sezone 1983/84, i to kao trener Stipe Vrcan, pomoćnik Petar Perajica i tehniko Goran Caktaš. Predsjedničku funkciju imao je Mirko Vojković, a igrali su: Mladen Pavić Kembo, Zvonko Pavić, Dario Čugura, Damir Župić, Ivica Pleština, Joško Boban, Ante Boban, Ivo Čović, Boris Poljak (kapetan), Bare Vujina, Ivica Župić i Davor Max Vučković. U toj sezoni povremeno su još igrali Milorad Dimitrijevski, Ivica Ljubičić i Damir Čugura.
