Šef splitskog SDP-a i kandidat za gradonačelnika Grada Splita Davor Matijević oglasio se na temu povratka djece u škole kao i novih sigurnosnih mjera.
STRAH, KLIKOVI, FOTELJE I INSTANT RJEŠENJA – A GDJE SU TU DJECA?
U Prečkom smo svjedočili tragediji kakvu Hrvatska do sada nije poznala. Bezuman čin pojedinca ostavio je za sobom duboke rane koje će trajno obilježiti roditelje, obitelji, prijatelje, učitelje, učenike i čitavu zajednicu. Dok smo još u šoku, bez ozbiljnih analiza i uključivanja stručne javnosti, već se donose mjere koje će najviše pogoditi upravo – našu djecu.
Političke reakcije, vođene strahom, bijesom, komentarima na društvenim mrežama, prirodnom željom medija za klikovima, dolaze brže nego što se traže promišljena i dugoročno najbolja rješenja. Intezivno izvještavanje i potenciranje ove važne teme istovremeno širi tjeskobu daleko izvan Prečkog i Zagreba, dok lokalni i nacionalni političari povlače poteze koji nisu utemeljeni na znanju i iskustvu stručnjaka. Jasno je da se, zbog pritiska javnosti i birača, osjećaju primorani djelovati. Ali po koju cijenu i što to znači za našu djecu?
Djeca će osjetiti strah, napetost, nova upozorenja i ograničenja u zemlji koja, unatoč svemu, i dalje spada među najsigurnije za odrastanje. Ta sigurnost i osjećaj sigurnosti i slobode su vrijednosti koje ne bismo smjeli tako lako izgubiti.
Planira se angažirati čak 2000 “operativnih djelatnika za sigurnost”. No, odakle nam toliki broj stručnih, psihološki stabilnih i fizički spremnih ljudi spremnih raditi u osnovnim školama za plaće koje se mogu ponuditi? Ako se druge profesije suočavaju s nestašicom radnika, možemo li realno očekivati da će se na jednom pojaviti upravo ovakvi kadrovi? Obzirom na racionalne i iracionalne strahove prema radnicima iz trećih zemalja to vjerojatno neće biti opcija.
Djeca su već prošla kroz izazove pandemije i improvizaciju na koju smo tada, suočeni s nepoznatim, bili prisiljeni. Danas, kad imamo priliku promisliti i djelovati dugoročno, opet biramo ad hoc rješenja. Je li to zaista najbolje što kao društvo možemo ponuditi?
Molim vas da se svi zapitamo:
Što ovakve mjere i medijsko praćenje čine djeci koja se već suočavaju sa strahom i neizvjesnošću?
Što o ovakvim “rješenjima” kažu psiholozi, sociolozi, pedagozi i stručnjaci za sigurnost?
Koji su sve puno izvjesniji rizici s kojima se naši školarci susreću, a da se s njima ne bavimo?
Širimo li tjeskobu i paniku umjesto sigurnosti i podrške? I kakav učinak sve to ima na potencijalne buduće počinitelje?
Nisam struka i ne znam što je najbolje, ali ako naša djeca nisu razlog za smirivanje tenzija, okupljanje stručnjaka i očuvanje prava na slobodu i sigurnost, onda kao društvo nemamo nade. Ono što sam siguran da prvi korak nisu kamere, brave ni uniforme – prvi korak moraju biti povjerenje, podrška, stručnost i zajedništvo.