Split je oduvijek bio grad inspiracije za mnoge umjetnike. Puno ih je dao, puno ih je inspirirao, a još
ima nekih koje nismo u potpunosti otkrili. Jedan od njih je i mladi Marko Jukić, diplomirani režiser koji je titulu stekao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Autor je više kratkih igranih filmova kao i jedan od koautora popularnog youtube sitcoma ”Carstvo ladovine”.
Oduvijek je bio fasciniran filmom iako nikada nije slutio da će to biti njegovo profesionalno zanimanje. Sve do 20. godine života kada je spoznao da ga film najviše zanima i jedino gdje sebe želi vidjeti u budućnosti. I tako je započela Markova priča s filmom.
Prvi njegov film ”Med i mliko” (2016) odvija se u Splitu, a prati Želu koji radi na balotaškom
terenu i prodaje osvježavajuća pića i pivo. Živi sam s bakom, a njegova dva najbolja prijatelja
Andro i Dino, besposličare natežući se oko životno-filozofskih tema. Riječ je kratkometražnom
igranom filmu, dramskoj komediji.
Na ljeto 2025., bliži se 10 godina otkako je Markov prvi film snimljen. Priča nam tako da je taj film radio potpuno neopterećeno, na prekretnici odlaska iz Splita u Zagreb uz to citirajući velikana Orsona Wellesa – ”Što su oči nevinije, više imamo za reći”.
-Mislim da u neznanju ima neke posebne ljepote. U tome da se koprcaš i učiš tijekom projekta i da nemaš u glavi čitavu povijest filma nego ljubav i nagon koji te ”goni” da to snimiš. Kad pogledaš prvi film koji te dotakne to je jedno duhovno iskustvo. Mislim da dosta redatelja, ali i umjetnika zaboravi otkuda su krenili i zašto. Baš zbog toga, na tim počecima treba što više eksperimentirati i biti neopterećen kakav će film biti. Ponekad se trudim zaboraviti neke naučene stvari i samo se prepustiti, priča Marko.
Iskoračiti u profesionalne vode za mlade redatelje nije lako. Posao je to koji iziskuje puno ”nevidljivog” rada koji tek kasnije izlazi na vidjelo. Kao prvi asistent redatelja radio je na filmovima Libero (2021), Ritki zrak (2016) i Sprovod (2022). Prije godinu dana snimio je svoj drugi kratkometražni igrani film Čopor (2023) za koji potpisuje scenarij i režiju. Film prati vatrogasca Andriju koji je na saniranju zgarišta s kolegama. No vatra mu nije najveća briga već je to film čija je glavna tema zrelost.
-Kada sam započeo raditi Čopor bio sam dosta zreliji i to je jedan skroz drugačiji film. Snimali smo na zahtjevnoj lokaciji s dosta ljudi i nepredvidivim vremenskim uvjetima pa je sve trebalo biti spremno i precizno za razliku od snimanja nas četvero u bakinom stanu (Med i mliko op.a) i po Splitu. To su dva ekstrema u smislu snimanja i sve više mi se sviđa onaj prvi.
Scenarij, rad s glumcima, kadar, lokacije.. To su sve prioriteti filma, koji je za tebe najvažniji, a koji najizazovniji?
-Jedna od prvih lekcija koje naučiš vezano za film je da je on savršena laž. Samim time, sve je bitno jer dobra laž ne smije imati nijednu rupu jer se razbija ta iluzija. Najdraže mi je raditi s glumcima jer su oni ti koji nose film i koji su zanimljivi. Preko njih direktno osjećamo i najviše se poistovjećujemo se s problemima koje nose. Režija je ipak, pomalo sekundarna da se moji kolege ne naljute jer džaba kadrovi ako netko ne zna prenijeti emociju kako treba. Oduvijek sanjam neke velike setove s puno glumaca ili pak samo dvoje ljudi u stanu. Pomalo ekstremno. Najizazovnije je što moraš konstantno pričati sa svima na setu i van set. Potrebno je svima objasniti svoju viziju kako bi bilo jasno da svi radimo na istom filmu.
Misliš li da Hrvati podcjenjuju svoju filmsku scenu? Ako da, zašto misliš da je tako?
-Kada ljudi govore o “hrvatskom filmu” obično misle na dugometražni igrani film koji realno ima svega par naslova vrijednih gledanja. U drugim rodovima, recimo – animiranom filmu ima odličnih radova,kratki igrani isto. Je li Hrvati podcjenjuju svoju filmsku scenu teško mi je odgovoriti, ali činjenica je da se teško natjecati s velikim streaming servisima gdje za par dolara mjesečno imaš priliku gledati praktički bilo koji film ikad snimljen. Dakle, neki prosječni stanovnik naše države nakon šta dođe doma s posla rađe će upaliti Netflix i gledati seriju na kauču nego ići u kino gledat hrvatski film i to je nažalost tako, ali to je i u redu.
Marko Jukić jedan je od koautora splitskog youtube sitcoma ”Carstvo ladovine” koji je britkim humorom osvojio Hrvatsku. Epizode na Youtubeu pregledane su preko stotinu tisuća puta, a bio je to jedan od pionirskih projekata četvorice splitskih ”filmaša” (Sandro Baraba, Šimun Šitum, Rino Barbir). ”Carstvo ladovine” lansirali su prije pet godina, naizgled se bavi svakodnevicom i tipičnim kvartovskim pričama dok uistinu progovara o generacijskim mukama s kojima se mladi današnjice suočavaju.
Više od tri polusatne epizode nisu uspjeli izvući jer su ljudi za njih snimali i radili potpuno besplatno. Glavni problem zašto je ”Carstvo ladovine” prestalo su financije. Imali su nekih ponuda i razgovora s privatnim sponzorima, ali su pregovori propali, i Marko nadodaje, marketinški odjeli velikih korporacija često su im krali ideje čija je realizacija bila loša. Ni iz HRT-a nisu imali sluha za ovaj projekt što ga užasno ljuti kao mladog režisera koji je na početku karijere. Smatra da nedostaje poticanja mladih umjetnika na javnom servisu, i ističe da je HRT ”maćeha koja prezire svoju djecu”.
-Ljudi koji nisu unutar filmske industrije često imaju tu pretpostavku da je snimanje filmova zanimljivo i nekako uzbudljivo.to se nekad zna dogoditi, ali češće je suprotno. Dižeš se rano i vraćaš kasno. Vremenske prilike skoro nikad nisu idealne. Hrana zna biti upitne kvalitete. Jako je stresno, a vremena malo. Uđeš u neki “balon” i svaki dan izgleda ka u filmu Groundhog day. U takvim situacijama možeš očekivati određenu,ali ne i beskonačnu dozu entuzijazma. Zato ljude treba platiti,a kad radimo prijateljski onda dobiješ tri nastavka i svima im hvala na tome, ali zaista. Atmosfera na setu je bila super uz povremene klasične stresne epizode. Od nekih stvari kojih se još sjećam je da smo prvu epizodu snimali za vrijeme požara u Splitu 2017. i da smo nosili od kuće slike za scenografiju. Sve u svemu jedno od najboljih snimanja.
Što se tiče tema koje odabire za snimanje filmova u posljednje vrijeme bira ono što ga fascinira i prema tome piše. Ne voli čekanja, a o budućim projetima nije nam htio puno govoriti. Pomalo je praznovjeran da ono izgovoreno neće realizirati.
Split je oduvijek davao dobre i talentirane ”filmaše”. Postoji li neka tajna veza u tome, Marko kaže da su Dalmacija i Split sami po sebi inspiracija jer su oduvijek puni života.
-Svaki put kad dođem u Split bude intenzivno. Psihički sam još uvijek u Splitu ili Dalmaciji kada razmišljam o filmu. Nezamislivo mi je raditi film u Zagrebu iako tu već živim osam godina. Mislim da je Split uvijek imao tradiciju jakih filmaša prvenstveno preko Kino kluba Split.
U svemu oko sebe Marko vidi potencijal za film. Kaže da je inspiracija za njega precijenjena i pomalo mistificirana riječ i da je se ne isplati čekati. Zato treba provocirati, ”kopati” i pronaći ono što te pokreće. Slično je i s idejama. Za odabrati tako jednu ideju i realizirati je u dugi film treba vremena i posvećenosti. Dugi film posao je od pet godina i ogroman je posao.
-Na tom jednostavnom testu, na tom pitanju shvatiš je li ideja vrijedna toga vremena i truda ili je ta inspiracija bila neki emotivni ”beep” u tvojoj glavi, neka greška koja te obuzela na trenutak i koja neće izdržati test vremena.
Dodaje:
-Kada radim jedan film, ne razmišljam o drugom. Tako da od bezbroj dobrih ideja, treba izabrati jednu i posvetiti joj se. Mislim da treba živjeti za svoj rad do kraja i predati mu se jer sve ostalo je uzalud. Film ne trpi ništa polovično.
Gledajući sebe i vlastiti razvoj, Marko ističe da je za svaku mladu osobu važno eskperimentiranje u procesu. Onaj tko nema straha od toga, njemu će rezultat doći. Na tom putu, važno je slušati sebe i biti strpljiv, iako je istaknuo da ne voli čekanje.
– Haha, ne volim čekanje to je istina, ali strpljenje je u ovom kontekstu nešto drugo. Strpljenje je ključ osobnog razvoja i vjerujem da s tim sve i dolazi. Ne treba biti polovičan, već neopterećen i uživati u procesu. Kad si mlad, sve ti je dozvoljeno, zaključio je Jukić.
Ovaj programski sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija iz programskog razdoblja u 2024. godini.