Stara sinjska poslovica jasno kaže: “Trn se oštri izmalena da bi ubo”, a prije četrdesetak godina alkarskim koracima krenuo je i put Mladena Vučkovića, dugogodišnjeg alkara iz slavnog plemena alkarske obitelji Vučković, istog tog plemena čiji su članovi vodili “glavne riječi” u obrani Sinjana nad mnogobrojnom turskom vojskom iz slavne bitke 1715. godine.
Mladen je tih, 80-tih godina prošlog stoljeća, bio zapravo sinonim svih sinjskih dječaka koji se svake godine okupljaju uz Alkarsko trkalište upijajući ljubav prema Alki i svjedočeći hrabrost i viteštvo svojih pradjedova. Bio je, blago rečeno, u prednosti jer je bio sin proslavljenog peterostrukog slavodobitnika Anđelka, a i stric Božidar je bio vrsni alkar i alaj-čauš.
– Od svojih malih nogu čuvao sam konje ocu i stricu i najviše sam o Alci naučio upravo od njih. Stric i ćaća su davali sve za Alku, ostala mi je u sjećanju njihova izjava “Alka je velika da mi ne znamo koliko je zapravo velika”. Odrastanje uz njih mi je prošlo u pravom alkarskom snu.
Pokojni stric me, tako, jednom prilikom kada sam rasjekao glavu odveo na šivanje kod doktora. Ja nisam pustio jednu suzu, doktor se tomu čudio jer je znao kolika je bol pri takvom zahvatu pa je pitao strica koja je tajna uspjeha. Stric mu kaže da mi je rekao da neću biti alkar! Ljubav prema Alki je bila doslovno usađena u mene! – kazuje nam Mladen svoje alkarske početke koji su bili vezani i uz dječju Vučkovića Alku koja se, poznatom ulicom u tom brnaškom naselju, održava malo iznad njegove obiteljske kuće.
Mnogo su Vučkovići predstavljali kroz povijest viteškog natjecanja, a klica važnosti ove slavne obitelji bio je franjevac fra Pavao Vučković koji je bio istinski vođa napaćenog naroda iz Rame koji su svoje utočište pronašli u cetinskoj dolini, a utjehu u Majci od Milosti čiji su sliku ponijeli sa sobom.
Ipak, kao da je cijela porodica Vučkovića baš nosila križ nepravdi kroz alkarsku povijest pa je tako i otac Anđelko ostao uskraćen za životnu želju – barem jedne alkarske svečanosti sa svojim sinom na alkarskoj pržini:
– Kao dječak sam proživljavao očeve pobjede, ali nam nije omogućeno da barem jednu godinu zajedno budemo u alkarima kopljanicima da bi samo nekoliko godina kasnije to bilo omogućeno ocu i sinu Marić. Sve to zbog nepravde alaj-čauša jer smo se u svom alkarskom stažu uvijek borili za druge i bili zaštitnici kolega. Nekima je to smetalo – emotivno nam govori Mladen pokazujući alkarske slike s ocem.
Onaj službeni put, alkara na konju, zapravo je krenuo na pomalo čudan način. Mladen, inače student u hrvatskoj metropoli, u sinjske uzavrele dane mjeseca kolovoza vratio se na poziv jednog čovjeka koji je zadužio Alku, ali i grad Sinj:
– Bio sam na fakultetu u Zagrebu i jednog dana mi stiže otac i kaže kako me je vojvoda Nikola Tomašević pozvao da budem sudionik alkarske čete. Inače, otac i stric me nisu niti jednom došli vidjeti prilikom jahanja na Hipodromu jer su rekli da bi samo od tog svega dobio protekcije pa me je, kada je stigao u Zagreb, prvo pitao znam li ja uopće jahati –
Takvo pitanje bilo je zbilja bespotrebno, Mladen je uistinu bio izvrstan jahač što je mnogo puta pokazao i na Alkarskom trkalištu, ali svakako što će pamtiti mnoge alkarske i sinjske obitelji velika su slavlja koja bi, u njegovim rodnim Vučkovićima, bila upriličena nakon bilo kojeg od trofeja. Pozivnice za takve događaje nije bilo, znalo se kako ova kuća to slavi.
Mladen je, kao alkar, debitirao u pratnji barjaka 1992. godine, vojvodin ađutant bio je 1995. godine, a kao alkar kopljanik prvi put se nadmetao 1997. godine. U riznici trofeja ima jednu Baru i dvije Čoje, a slavodobitnički plamenac osvojio je na 290. Alki. Posebno ističe puninu koja sve alkare slavodobitnike ispunja toga “odabranog” dana:
– Svi slavodobitnici koje ja pamtim, kao dječak, u vrijeme kada sam sudjelovao kao kopljanik, ali i dan danas, rekli su kako na dan Alke imaju nekakav čudan mir koji se slije cijeli taj dan, kao da je odabran od naše Majke od milosti – zaključuje Vučković koji je danas, u drugom mandatu, član Upravog odbora Viteškog alkarskog društva pa svojim iskustvom i savjetima hrani “mlade sokolove i vitezove” kako to u svojoj pjesmi opisuje fra Andrija Kačić Miošić.
Ne treba se pleme Vučkovića bojati za održavanje kontinuiteta u sinjskoj viteškoj igri, s razlogom se, nakon ove odrasle Sinjske Alke, u naselju Vučkovići održava Dječja alka, a Mladen tu ima svoju uzdanicu – malenog sina Dominika čije vrijeme tek dolazi.