Splitske blizanke Nikolina i Nataša Šustić rođene su prije vremena za uspjeh: Jedna je svjetska prvakinja na 100 km, a druga svestrana sportašica – njihova priča inspirira

Da uvijek imaju snove i od njih ne odustaju, savjet je koje sestre Nataša i Nikolina žive svim svojim bićem. Ali sanjati se mora. I onda kada nije sve idealno i posloženo, kada ne ide kao po špagu.

Pozitiva, neposrednost i otvorenost koja pršti iz jednojajčanih blizanki, koje su protagonisti ovog skupa znakova, razlog su što one nimalo ne odgovaraju stereotipnoj slici sportaša.

U tom svijetu sporta vrlo je teško biti najbolji. Na tronu najčešće može biti samo jedan pa kada ste u nečemu baš najbolji, a uz to i jedinstveni, onda se definitivno možete zvati legendom. Jedna takva, po mnogočemu jedinstvena i najbolja splitska štorija, uzrok je upoznavanja Nataše i Nikoline Šustić koje su autoru ovih redaka dotad bile nepoznanica.

Poriv za pisanjem ovog teksta bio je tek normalan tijek događanja, teksta o autsajderima koji su se izdigli s dna i dosegli neslućene visine, visine koje su im osigurale besmrtan status na ploči sportskih zaslužnika.

Nikolina viceprvakinja i svjetska prvakinja na stotinu kilometara, pet puta je pobijedila na prestižnoj utrci “100km del Passattore”, a bila je i državna prvakinja u trailu. Titulu najbolje ponijela je i čak u pet navrata na utrci “Wings for life”, i to na pet različitih lokacija – u Zadru, Norveškoj, Švicarskoj, Cambridgeu i Münchenu. Osvojene maratone u Italiji teško je i pobrojiti.

Nataša četiri puta zaredom državna prvakinja u veslanju, u disciplini laki samac, a u istom je rangu imala i dva srebra i tri bronce. U dva se navrata popela na državni tron u sprint duatlonu, u nekoliko navrata pobjeđivala u triatlonskim i duatlonskim disciplinama, a u vitrine je dodala i medalju viceprvakinje Hrvatske u olimpijskom triatlonu.

– Nas dvije smo se kao jednojajčane blizanke rodile prije termina. Ja sam se rodila sa srčanom manom i kao dijete, dok sam bila malena, doktori nisu podupirali bavljenje sportom. No, meni nije nikada smetala ta srčana mana, nisam nikada osjećala posljedice ili imala aritmije – veli Nikolina.

– Kada je Nataša krenula s košarkom, na nagovor starije sestre Sandre sam i ja zaželjela biti pod koševima. I tako, ona nas je uvukla u svijet sporta… – otkrila je i početni stadij ove uspješne sportske priče.

Kaže da može sve. Stav koji ti u domu usade, koji ti se upiše u DNK kod. Stav pobjednika. 

– Veslati sam počela na nagovor, iz zezancije. I to čak s 26 godina. Nisam se baš najbolje snašla na početku, rekli su mi da me ne vide kao natjecatelja pa sam probala iz dišpeta veslati. Prijatelji su mi pomogli, posudili novac, otišli smo po brod, a nastupala sam za neretvanski Gusar. Divni su to ljudi, ja sam sama trenirala u Splitu, a s njima sam išla na regate – iskrena je Nataša.

Uz košarku i trčanje, Nikolina je magistrirala na FESB-u i s diplomom iz elektrotehnike i informacijske tehnologije već cijelo desetljeće je zaposlena u Ericssonu. Nataša s magisterijem arhitekture i zaposlenjem u jednom privatnom projektnom uredu punih pet godina, uz košarku, trčanje i veslanje. 

Ta košarka bila je početna točka, čak su pet godina tri sestre i igrale zajedno pod koševima u Ženskom košarkaškom klubu Split, ali ljubav prema sportu općenito te je aktivnosti pretvorila u stil života. Istina je, živi su dokaz, da se fizičkom aktivnošću potiče hormon sreće.

– Nisam bila psihički ni fizički spremna za svoju prvu službenu utrku, i to odmah na ultramaraton “Forest Gump”. Srce je, ipak, vuklo. Htjela sam zapravo vidjeti svoje granice, ali tada me je trkački svijet i upoznao. Kako sam otišla nepripremljena, nisu mi bili spremni mišići, tetive i kosti, tako da se ozlijedila. To mi je izazvalo nekoliko godina muke s ozljedama. Negdje 2016. godine je krenulo na bolje, počela sam tada i intenzivno trčati maratone i ultramaratone… – priča Nikolina koja je tada kao 24-godišnjakinja postavila hrvatski rekord u dvanaestsatnom trčanju, dobila je i trofej najmlađe trkačice koja je ikad na službenoj utrci pretrčala više od sto kilometara.

Uspjesi? I to na kakav način…

– Najčešće sam na utrke putovala iza posla, često busevima jer nije bilo prikladnih aviolinija, a onda bi nakon utrke noć provela na putu i nije bio rijedak slučaj da bi došla kući u ponedjeljak ujutro i za dva sata išla na posao – u dahu govori.

Nikolina i Nataša primjer su onih koji stoje rame uz rame kad je teško. Ne pitaju možemo li, nego zajedno s vama viču – idemo! Cure koje se razumiju.

– Bilo je svakakvih epizoda na našim utrkama. U Cambridgeu, primjerice, nisam mogla trčati zbog koljena pa sam rekla Niki da ću je pratiti na biciklu. Prijatelj koji je tamo studirao posudio mi je staru biciklu, i kako je bila u stvarno lošem stanju, Nika mi je savjetovala da uđem u presretačko vozilo na putu za natrag, ali znate kako je to, adrenalin… I otišla sam tako uhvatiti jednog muškog trkača, pogriješila put i završila na autoputu za London – smije se Nataša.

Uz prirodu, potreban mir i punjač za životne baterije pronađu u kuji Nanni za koju se veže još jedna nadahnjujuća epizoda.

– Pronašli smo je u Prgometu kako trči uz cestu, bila je izgladnjela. Stali smo tako, a ona nas je odvela nekih dvjestotinjak metara do sedam štenaca. Dva mjeseca smo štence pazili, a onda pronašli domove za sve – prepričala je Nataša, jedna od blizanki čija volja, želja i nada osvaja. Optimizam, upornost i vedar duh. Ono što nam mnogima često nedostaje.

I tko zna na kojem ćemo ih postolju vidjeti sljedeći put. Možda u međuvremenu pronađu još koji sport kad za svaki već vežu trijumf i odličje. Jer Nati i Niki samo je nebo granica.