Nije neka okrugla obljetnica, ali zašto se ne iznova i svaki put podsjećati legende o najvećoj splitskoj i hrvatskoj momčadi svih vremena, pa ako hoćete i najboljoj europskoj košarkaškoj momčadi svih vremena? Prije 36 godina, na dan zaštitnika grada Splita, tadašnja je Jugoplastika u majstorici finala prvenstva Jugoslavije pobijedila Partizan s 88:67, te se okrunila titulom prvaka nakon jedanaest godina. U tom trenutku dok se ludovalo zbog trijumfa, samo su najveći optimisti mogli zamisliti što će ta čudesna ekipa predvođena genijalnim Tonijem Kukočem napraviti u sljedeće tri godine. Niti godinu dana kasnije suprotno svim prognozama postali su europski prvaci u Münchenu kad su na koljena u finalu bacili veliki Maccabi, a doček u Splitu, zapravo od Kaštela do Splita prenosit će se s generacije na generaciju kao nešto nikada doživljeno.
Legenda o najvećoj europskoj košarkaškoj momčadi svih vremena rođena je upravo na dan svetog Duje, na taj dan otišla je poruka da je stvorena generacija kakvu svijet nije vidio, niti će vidjeti.
Jugoplastika je u tu sezonu 1987/88 ušla kao autsajder, ispred nje su statusno bili prvak Jugoslavije Partizan, ali i Cibona s Draženom Petrovićem, dvostruki europski prvak. Ipak, kroz sezonu polako su se Žuti počeli nametati kao netko na koga se mora ozbiljno računati. Ono što se danas kaže da je bila „statement win“ dogodilo se u Zagrebu kad je tricom Zorana Sretenovića na isteku utakmice srušena Cibona. Jugoplastika je doslovno projurila regularnim dijelom sezone s omjerom 21-1 i osigurala prednost domaćeg terena (Cibona je bila 2. sa 17-5, Partizan 3. s 15-7). U četvrtfinalu su se Žuti lako obračunali sa Šibenkom (2-0), a na isti način su u polufinalu eliminirali Olimpiju (2-0), dok je s druge strane u polufinalu Partizan izbacio Cibonu. Kako je klub iz Beograda te godine nešto ranije bio sudionik Final Foura Kupa prvaka, smatralo se da je ipak i dalje favorit. No, već prva utakmica finala na Gripama pokazala je da to baš nije tako, Žuti su pregazili Partizan sa 101:79 i poveli 1-0 u seriji do dvije pobjede. U Beogradu nekoliko dana kasnije ipak nisu mogli do titule, domaćin je bio bolji s 86:80 i izborio majstoricu. I bolje da je tako bilo, napisat ćemo s vremenskim odmakom, jer se – eto – majstorica igrala na svetog Duju, u prekrcanoj maloj dvorani na Gripama, a neizvjesnosti oko pobjednika praktički nije bilo. U još jednoj dominantnoj predstavi Jugoplastika je demolirala Partizan s 88:67 i tek treći put postala prvak bivše države. Ranije je u tome uspjela 1971. i 1977. godine, a posprdni nadimak Drugoplastika nosila je zbog čak pet 2. mjesta u razdoblju od 1972. do 1979. godine (tada nije bilo playoffa).
Zanimljivo je da u toj pobjedi vrijednoj titule prvaka prva imena nisu bila dva najveća bisera splitskog kluba – Toni Kukoč i Dino Rađa – nego „stijena pod obručima“ Goran Sobin (28 poena) i „crnogorski snajper“ Duško Ivanović (23 poena). Uprava ta snaga momčadi, koju je kreirao trener Božidar Maljković, u prah i pepeo je pretvorila na papiru bolju momčad Partizana s Vladom Divcem, Sašom Đorđevićem, Žarkom Paspaljem, Predragom Danilovićem… Kako je bilo tada, 7.svibnja 1988. godine, bit će tako do kraja, raspada bivše države, jer će Jugoplastika (te sezone se zvala POP 84) posljednju utakmicu u Jugoslaviji odigrati u Beogradu, te „pomesti pod“ s istim tim Partizanom 1991. godine zaključivši finale s 3-0. Tonija Kukoča je trener Željko Pavličević izvadio iz igre nekoliko minuta prije kraja, a iako se osjećao „miris rata“, navijači Partizana su ovacijama ispratili igrača, kojega jednostavno nitko nije mogao mrziti. Ako ga nisi volio, ipak si mu se morao diviti. Kukoč je toga ljeta, već u vihoru rata, otišao u talijanski Benetton, dvije godine kasnije u NBA ligu u Chicago Bullse… Eno ga danas u Hall of Fameu u Springfieldu, baš kao što je tamo i Dino Rađa.
Sve je, da se još jednom vratimo na početak, počelo 7. svibnja 1988. godine. Na Dan svetog Duje rodila se najveća generacija ikada, generacija koja će na kraju svoga puta osvojiti čak devet pehara u četiri godine (četiri uzastopna prvenstva Jugoslavije, tri uzastopne titule europskog prvaka i dva Kupa Jugoslavije). To se više nikada neće ponoviti, takva se generacija više neće roditi, ali sjećanja na ovu definitivno neće niti izblijediti. Tu prvu titulu, prvu od mnogih, osvojili su Zoran Sretenović, Velimir Perasović, Toni Kukoč, Goran Sobin, Željko Poljak, Damir Burić, Žan Tabak, Duško Ivanović, Dino Rađa i Pero Vučica. Na žalost, dvojica (Sretenović i Sobin) više nisu među nama.
** Ovaj sadržaj financiran je sredstvima grada Splita temeljem Javnog poziva za financiranje programskih sadržaja lokalnih medija u 2024. godini.