Svaki je pjevač najprije osobnost, priča za sebe, netko je duhovit, netko hrče, a netko uvijek nešto zaboravlja. Al’ kad sve to zajedno zazvuči, osjetiš koliko su svi povezani, a opet ponaosob jedinstveni. Ima tu škvare, prave ka daska, šta znaju stvarat brodove k’o iz snova. Tu su i oni pisari, k’o žive enciklopedije jer svašta znaju i sve zapišu. Dok ostali rade, oni brkaju perom i po papiru šarama ispisuju. Bilježu svaki korak, svaku pikanteriju i ne bi nikad propustili ni jednu priču, ma i najmanju kažu. I ovdi ima ljudi šta znaju zavrtit jezikon ka najbolji političari. Zamota te u priču i ne pušta, dok se ti čudiš kako su uspili sve na svoju stranu povuć.
I raznih su struka – od meštara, pitura, inženjera, ekonomista, građevinara, programera, profesora, studenata, liječnika, obrtnika do glazbenika sa školon. Svaki ima svoga “ćuka”, sami bi rekli.
A ona?
– Cili život smo se muž i ja bavili poljoprivredom, posli se on rano razbolia i umra je. Bila je teška bolest, četiri godine života s rakom kostiju, i to u vrime kad nije bilo ni morfija. Kako nisam imala dice, bilo mi je dosadno. Počela san radit poljoprivredu bez muža, to nije išlo. Sve šta platiš više košta. I onda sam odlučila to ostavit. Došla sam kod nećakinje u vikendicu, radila je nešto s glinamolom, ženski lik je oblikovala, a ja kažem da bi i ja takvo nešto tako da mi je dala ideju. I onda je to krenilo. Uvatila me volja pa sam ka serijski radila kipove. Napravila sam ih četrdesetak i svaki je unikat. Ženske, muške, robu starinsku, jakete, prsluke, sve kako sam se sjećala. I onda sam počela na slike mećat. U hodu sam došla do savršenstva. To je stvar koju ne možeš napravit u jedan dan – govori tako Ana Novak (88) dok se upada u njezina četiri zida na splitskom Pojišanu. Doslovce upada jer je ulaz to u svijet koji je u nekoj drugoj galaksiji. Galaksiji koja je u formi visokog reljefa i male plastike, od kipova do slika, a sve kroz ruke glavnog junaka priče koji je na domak devedesetoj godini.
Bez daha zapravo ostavljaju skulpture – lutke i redom dalmatinski prizori kao galerija pradjedovske ostavštine stvorene iz kamena i soli, iz nevolje i tuge, iz ponosa i dišpeta – iz ničega. Iz ničega su naši stari stvorili nešto, a umjetnost je stvoriti nešto iz ničeg, bolje rečeno iz naizgled ničeg. Jer sve ono što današnji čovjek ne vidi – ona je vidjela, sve ono što se zaboravi – ona je zabilježila, sve ono što je mrtvo – ona je oživjela. I do najsitnijih detalja zbog čega se mora saviti i najmanja žica, oblikovati drvena naplavina ili jednostavno u rad dodati čak i metak iz dječjeg pištolja.
Za napraviti jednu sliku, potrebno je osam dana, veli Ana.
– Treba napravit podlogu, pa onda oblik, pa se treba sušiti i na kraju pituravat. Ostaje još i lakiranje, da… I to je vječno. Jedne su slike napravljene prije petnaestak godina, nijedna nije pukla nit se oštetila. Radi se, dakako, komad po komad. Kad je bura, lito, sunce – to ide brzo, ako je tmurno, vlažno vrime – to traje duže.
Maleni prostor koji je zapravo stan, a preslabo je nazvati ga samo kutkom i ateljeom, kao da u tijelo udiše neku novu energiju. Eto, to je taj fenomen u umjetnosti.
– Ja san svojoj rodbini poklonila više slika i onda sam tila da ostane to na jednom mjestu, tako da sam gradu Kaštelima poklonila trideset kipova i 53 slike. Ponudila san ih, bili su oduševljeni i zahvalili su mi. Imala san i tri izložbe, dio sam slika napravila u staračkom domu na Zenti di sam bila 13 godina, a u koroni sam se vratila u stan. I eto imam nećakinju i njezina muža koji se brigaju za me. Ona mi dođe i pomogne šta treba, a on mi je ekonomista. Ujutro zove šta mi triba kupit, onda mi je šofer, kućni majstor i ostalo dok se ja bavin slikama i kipovima – skromna je ova rođena Kaštelanka. Najviše voli, priznaje, izrađivati kamene kućice uz more.
I uvijek je nekako slična priča – brodić, kućica, more. Koza, tovar i kakva kaštelanska znamenitost. A kad se pak svaka lutka “zaključi”, obvezan je…
– Poljubac! Poljubim svaku lutku.
– U šesti je misec bilo 88 godina. Ja se nadam još desetak godina. Da nisam radila kipove i slike, pa šta bi radila? Poludila bi. Ja van nisan žena koja ide okolo gledat tuđe posle i na kafe. Izađemo moja nećakinja i ja popodne, malo do kafića, malo ćakulamo, gledamo mladi svit. Onako, izađemo za dušu i još nešto, znate, ispadne da san ja uvik najstarija.
Treba podvući ono – za svoju dušu, za gušt. Jer što god je veća komercijalizacija, prostor za umjetnost je manja. A Ana Novak izbjegava to bujanje, u širokom luku. Do te mjere da svoja umjetnička djela isključivo poklanja. Od srca srcu.
